Bio je »stožer općehrvatske koncentracije« (D. Jelčić), krećući se »uvijek vertikalno po osovini Hrvatske« (D. Žanko), kršćanin i Hrvat do zadnje stanice svojega bića – tako se može sažeti značenje Vinka Nikolića za hrvatsku kulturu i hrvatski narod.
Rođen je 2. ožujka 1912. u Šibeniku. Od 1932. do 1937. studirao je hrvatsku književnost i jezik u Zagrebu. Na Trgovačkoj akademiji predavao je od 1939. do 1943., a zatim do svibnja 1945. na zagrebačkoj Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. Od 1942. do 1945. radio je i u Odgojnom odjelu Ministarstva obrane NDH.
Krajem rata otišao je u emigraciju – o čemu je napisao potresnu pjesmu »Poslidnja večera« i u njoj majčine riječi kao stihove: »Šta će to biti, moj sinko, o’ ove naše nesritne Zemje / o’ jadne Rvaske?« Prilikom transporta iz logora u logor 27. ožujka 1946. iskočio je iz vlaka te završio u logoru Fermu. Godine 1947. otišao je u Buenos Aires. Ondje je 1951. s Antunom Bonifačićem pokrenuo izvrstan časopis »Hrvatsku reviju«, kao nastavak predratne, koju je od 1955. do smrti sam uređivao u duhu najveće kulturne i političke širine, s jasnom vizijom hrvatske neovisnosti i demokracije, promičući kršćanska moralna i socijalna načela. Godine 1966. sa suprugom Šteficom preselio se u Europu, nastanivši se od 1968. u Barceloni, do povratka u Hrvatsku 12. srpnja 1991. Imenovan je 1993. u Županijski dom Hrvatskoga sabora. Bio je predsjednik Hrvatske matice iseljenika i dopredsjednik Matice hrvatske.
Od mladosti je neumorno pisao i uređivao. Kao pjesnik afirmirao se u skupnoj zbirci »Lirika grude« 1934., tijekom života objavivši desetak zbirki pjesama te nekoliko knjiga političke publicistike, posebice se posvetivši temi Bleiburga i križnoga puta. Urednik je antologija »Hrvatska majka u pjesmi« (sa Sidom Košutić), »Hrvatska domovina«, »Između dva rata« i »Lovori«.
Velik dio pjesništva posvetio je »našim trudnim ljudima«, njihovoj vjeri i domoljublju, što je snažno sažeo u »Psalmu u progonstvu«: »Budi, Gospodine, milosrđe naše; Stvoritelju zemalja i naroda, ne daj da se prekine lanac stoljetnog nasljedstva između grobova i kolijevaka, da ne propadne narod moj ljubljeni, tako silno nesretan.« »Domovina je izabrana, uzvišena, i sveta vrednota, mila veličina, koja se nikad i ničim ne da nadoknaditi, ničim zamijeniti«, napisao je. Njoj je posvetio život. Umro je u rodnom Šibeniku 12. srpnja 1997., točno šest godina nakon povratka.
