MJERE ZAPELE U PROŠLOSTI: Poticanje povratka iseljenika

Foto: Shutterstock
Posvećuje li Hrvatska dovoljnu skrb za povratak naših iseljenika i njihovih potomaka u domovinu, kako bi postali povratnici i useljenici?

Pretvaranje iseljenika hrvatskoga podrijetla u useljenike trebalo bi se provoditi posebnom skrbi na području politike, zapošljavanja i školovanja te raznim socijalnim mjerama. Prije 18 godina (1998.) objavljena su u hrvatskom službenom glasilu (»Narodne novine«, br. 84/98 od 16. lipnja 1998.) dva važna podzakonska akta pod nazivima »Pravilnik o socijalnom zbrinjavanju povratnika i useljenika« i »Pravilnik o ostvarivanju prava na naknadu za učenje hrvatskog jezika i stipendiranje povratnika i useljenika«. Te je pravilnike donio tadašnji ministar povratka i useljeništva Marijan Petrović, sa svrhom da se sredstvima osiguranim u Državnom proračunu RH za 1998. godinu potiču i stvaraju uvjeti za povratak i useljavanje hrvatskih državljana i pripadnika hrvatskoga naroda u Hrvatsku. Tim su pravilnicima utvrđeni i kriteriji tko se može smatrati povratnikom, tko useljenikom, tko učenikom povratnikom ili studentom povratnikom, tko je slaboga imovnoga stanja, tko ima pravo na besplatan smještaj, pravo na stipendiju, pravo na naknadu prijevoznih troškova i slično. Htjelo se olakšati iseljenicima u snalaženju u njihovim pravima i tako ih potaknuti na povratak.

»Povratnik« je hrvatski državljanin koji se iselio u inozemstvo do 30. svibnja 1990. g., a koji se vraća s namjerom da stalno živi u Hrvatskoj. Bitno je da se radi o hrvatskom državljaninu. Dakle, naglasak je na osobi koja je živjela u Hrvatskoj, bila hrvatski državljanin, pa se iselila i sada se vraća. U tu bi se skupinu trebali ubrojiti i naši građani koji su otišli na »privremeni rad« u europske zemlje. U Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji nazivani su popularno »Gastarbeiter« (gost-radnik), čime se naglašavala privremenost boravka, pa se taj izraz uobičajio i u Hrvatskoj. »Useljenik« je pripadnik hrvatskoga naroda, koji je rođen u inozemstvu i ima prebivalište u inozemstvu, a useljava se s namjerom stalnoga života u Hrvatskoj. Pri njegovu određenju nije naglasak na hrvatskom državljanstvu, nego je važno da se radi o pripadniku hrvatskoga naroda. »Pripadnost hrvatskomu narodu« priznaje se osobi kojoj je barem jedan od roditelja ili jedan od predaka trećega ili četvrtoga nasljednoga reda (djedovi i bake, pradjedovi i prabake) bio pripadnik hrvatskoga naroda. Status povratnika i useljenika utvrđivalo je ondašnje Ministarstvo povratka i useljeništva posebnim rješenjem. Ako komu ne bi bio priznat zatraženi status, imao je pravo u upravno-sudskom postupku dokazivati zatraženi status povratnika, odnosno useljenika. Prava koja imaju povratnici i useljenici imaju i članovi njihovih obitelji, a to su supružnici, djeca rođena u braku ili izvan braka, usvojena i pastorčad, ali i roditelji (otac i majka, očuh i maćeha, te posvojitelji).

Povratnik, ali i useljenik, ako su slabijega materijalnoga imovnoga stanja, mogu prema tim pravilnicima neposredno prije povratka, odnosno useljavanja, podnijeti zahtjev za naknadu prijevoznih troškova u Hrvatsku. Zahtjev se u tom slučaju podnosio ondašnjemu Ministarstvu povratka i useljeništva, koje je odobravalo naknadu prijevoznih troškova koji obuhvaćaju putne troškove svih članova obitelji, kao i naknadu troškova prijevoza predmeta kućanstva. Smatralo se da postoji slabije imovinsko stanje ako nemaju u vlasništvu imovine veće vrijednosti i nemaju redovite mjesečne prihode (plaća, mirovina, prihod od imovine i drugo) dovoljne za uzdržavanje. No ne smatra se da postoji slabije imovno stanje u slučajevima kada se prije povratka, odnosno useljavanja, otuđi vlastita imovina znatnije vrijednosti. Nedorečenost pri utvrđivanju slabijega imovnoga stanja bila je u činjenici da nisu bili utvrđeni kriteriji što je slabije imovinsko stanje, a što imovina veće vrijednosti. Stoga je te okolnosti trebalo utvrđivati spomenuto ministarstvo, a na temelju predočenih isprava, izjava svjedoka, izjava samoga useljenika ili povratnika i drugih.

Također je bilo propisano da ministarstvo može osigurati smještaj onim povratnicima ili useljenicima koji to sami ne mogu učiniti, ali u trajanju do tri mjeseca. No za osiguranje toga smještaja potrebno je prije povratka, odnosno useljenja, podnijeti ministarstvu poseban zahtjev. Ako takav zahtjev nije podnesen unaprijed, on se mogao podnijeti još u roku od 30 dana od dana povratka. Troškove stanovanja podmiruju sami povratnici, odnosno useljenici, osim ako su slabijega imovnoga stanja pa onda troškove podmiruje ministarstvo na račun sredstava državnoga proračuna. Ako se radilo o radno sposobnom povratniku ili useljeniku koji nema osiguran smještaj, ministarstvo je moglo osigurati privremeni smještaj u trajanju od 30 dana. Ti su se privremeni smještaji trebali koristiti u stambenim prostorima koji su u državnom vlasništvu, a dani su na upravljanje ministarstvu.

Postojala je i posebna povlastica za povratnika (useljenika) koji je stariji od 65 godina te koji se uselio bez članova obitelji ili u Hrvatskoj ima članove obitelji koji su slabih materijalnih i stambenih prilika. To je odredba prema kojoj ministarstvo takvoj osobi može (dakle: ne mora) osigurati smještaj u domu socijalne skrbi, a na trošak ministarstva, odnosno trošak državnoga proračuna. Povratniku (useljeniku) koji je slabijega imovinskoga stanja ministarstvo je moglo odobriti privremenu novčanu pomoć, ali najdulje do šest mjeseci. Povratnici, odnosno useljenici, mogu ostvarivati i pravo na naknadu za učenje hrvatskoga jezika, a učenici i studenti i pravo na stipendiju. To pravo naknade za učenje jezika i latiničnoga pisma može se priznavati samo ako nisu stariji od 35 godina. Ipak, i stariji mogu ostvarivati to pravo ako su slabijega imovinskoga stanja. Ako se radi o učenicima i studentima koji nisu stariji od 18, odnosno 25 godina, priznaje se i pravo na stipendiju tijekom školovanja, odnosno studiranja.

Nije poznato koliko su te mjere potaknule povratak i primjenjuju li se još uvijek. No petnaestak godina nakon toga, 5. svibnja 2011. g., Vlada RH donijela je dokument nazvan »Strategija o odnosima RH s Hrvatima izvan Republike Hrvatske« s namjerom poticanja povratka, a s istom je namjerom donesen i poseban »Zakon o odnosu RH s Hrvatima izvan RH« (NN, br. 124/11, 16/12). No uvođenjem poreza na inozemne mirovine useljenika i povratnika znatno se poništavaju učinci svih dosadašnjih dokumenata donesenih radi povratka naših iseljenika.

IZVORGlas Koncila br. 48/2016.
Prethodni članakKARDINAL MÜLLER: Bog je isplativa i nezaobilazna tema
Sljedeći članakKako se zaodjenuti Kristom?