POZIV NA OPREZ Doživotnomu uzdržavanju prednost, a ne dosmrtnomu!

Foto: Shutterstock

Starije osobe izložene samoći, nesigurnosti i teškoćama u preživljavanju i održavanju svojih nekretnina zbog niskih mirovina često sklapaju ugovore o uzdržavanju u nadi da će netko preuzeti brigu za njih. Najviše su pogođeni oni bez djece, ali i oni kojima su djeca otišla na rad u inozemstvo. Zaključivanjem bilo kojega ugovora njihova djeca ostaju bez prava nasljeđivanja.

Međutim, osim za potomke zbog gubitka nasljedstva, veći problemi nastaju za uzdržavane osobe, koje ostanu bez imovine i ugovorenoga uzdržavanja.

Pravna neupućenost građana pogoduje zlorabi takvih životnih situacija na štetu uzdržavanih. Država, umjesto da štiti svoje građane, ostaje indolentna jer ništa ne poduzima radi zaustavljanja takvih pojava, iako su prva upozorenja na zlorabe počela prije više od deset godina. Hrvatska stranka umirovljenika i njoj srodne strančice, uključujući razne sindikate, matice umirovljenika i razne udruge umirovljenika, povremeno općenito upozoravaju na tu nemoralnu pojavu, ali nikada nitko od njih nije nešto službeno poduzeo. Zato se može zaključiti da se galama diže više zbog podizanja vlastitoga ugleda u javnosti (imidža) nego zbog stvarne brige za izigrane primatelje uzdržavanja.

Primjer. Prije petnaestak godina Hrvatska stranka umirovljenika »zabrinuto« je upozorila na pojavu prijevara i izigravanja preuzetih obveza uzdržavanja, pozivajući se na konkretne slučajeve. Tada je pisac ove kolumne osobno došao u prostorije HSU-a i zatražio konkretne podatke s imenima i prezimenima prevarenih građana umirovljenika, no vodstvo stranke bilo je zbunjeno i odbilo dati podatke, kako za uzdržavane tako i za uzdržavatelje. Opravdanje odbijanja bilo je: »To je poslovna tajna naše stranke.«

Prigodom dogovaranja o vrsti ugovora treba biti posebno oprezan kada netko kao budući davatelj uzdržavanja izričito predlaže i traži oblik ugovora o dosmrtnom uzdržavanju umjesto doživotnom, a nema za to uvjerljivih razloga

Postavlja se pitanje kako je moguće da politička stranka prikriva očite prijevare i nezakonitosti na štetu građana. Toliko o vjerodostojnosti onih koji vode tobožnju politiku posebne skrbi za interese starijih, nemoćnih i onih koji su u potrebi.

Ako netko u slučaju starosti ili nemoći, najčešće ljudi starije dobi, traži određenu sigurnost u obliku skrbi za svoje potrebe, a kao protuuslugu za takvu skrb daje svoju imovinu (najčešće stan ili kuću) u korist trećih osoba koje su preuzele obvezu pružanja skrbi, a to se čini ugovorom o uzdržavanju, bilo doživotnom ili dosmrtnom, i ako pravni poredak Hrvatske to dopušta, u takvim slučajevima država mora štititi ugovorne stranke. Nažalost, način raspolaganja imovinom ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju često se izigrava, a preuzeta obveza davanja uzdržavanja na štetu primatelja uzdržavanja ne izvršava.

Zakonski propis koji dopušta ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije sam po sebi lopovski, ali njegova primjena u praksi dopušta izigravanje preuzetih obveza davanja uzdržavanja. Da bi se razumjela razlika između ugovora o doživotnom uzdržavanju i ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i po čemu je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju opasniji za uzdržavanoga, valja naglasiti da taj ugovor odmah dopušta prijenos vlasništva nad imovinom na obveznika davanja uzdržavanja. Dakle, uzdržavatelj kao obveznik davanja uzdržavanja može odmah otuđiti imovinu uzdržavanoga.

Za razliku od toga, ugovorom o doživotnom uzdržavanju imovina ostaje u vlasništvu uzdržavanoga do njegove smrti, što znači da davatelj uzdržavanja može tom imovinom raspolagati tek nakon smrti primatelja uzdržavanja.

Budući da u svakodnevnoj praksi ljudi po jezičnoj logici poistovjećuju riječi »doživotno« i »dosmrtno«, nisu svjesni bitne pravne razlike te naivno prihvaćaju i potpisuju ugovore o dosmrtnom uzdržavanju misleći da potpisuju ugovore o doživotnom uzdržavanju. Naime, »dosmrtno« uzdržavanje uvedeno je u Hrvatskoj tek s donošenjem Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. (članak 586. Zakona). Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju, kojim se prijenos vlasništva može ostvariti tek nakon smrti primatelja uzdržavanja, obveznik davanja uzdržavanja ne može raspolagati nekretninom prije smrti uzdržavanoga. Dakle u tom slučaju primatelj uzdržavanja daleko je jače zaštićen u svojem pravu na primanje uzdržavanja sve do svoje smrti jer pravno i faktično zadržava svoje vlasništvo.

Iako se oba ugovora mogu za vrijeme trajanja ugovornoga odnosa raskinuti zbog opravdanih razloga, uvijek je bolje zaštićen uzdržavani koji ima zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju.

Prigodom dogovaranja o vrsti ugovora treba biti posebno oprezan kada netko kao budući davatelj uzdržavanja izričito predlaže i traži oblik ugovora o dosmrtnom uzdržavanju umjesto doživotnom, a nema za to uvjerljivih razloga. U tom slučaju preporučuje se poseban oprez. Najbolje je posavjetovati se s odvjetnikom pa tek nakon toga poći k javnomu bilježniku radi ovjere ugovora.

Nitko ne upozorava primatelje uzdržavanja kako ostvariti pravo na uzdržavanje iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u slučajevima kada se uzdržavatelj upiše kao vlasnik i proda stečenu nekretninu, a odbija uzdržavanje. O tome drugom prigodom.