Međusobni »rat vrijeđanja i omalovažavanja riječima« istaknutih političara, u kojem se brojni novinari zabavljaju ponavljajući ista pitanja »ratnicima«, a stručnjaci pojašnjavaju zbunjenomu narodu tko je »lud«, a tko »opušak«, predugo traje. Pozivaju se uopćeno na pravne propise koje se ne citiraju pa građani ostaju uskraćeni sami prepoznati istinu. Posebno se zanemaruje činjenica da nikoga ne zanima što o svojem sadašnjem položaju misli razriješeni i umirovljeni brigadir, zapovjednik Počasno-zaštitne bojne. Javnost ne zna po kojem je zakonskom propisu umirovljen.
Brigadir ipak ima pravo kao »bivša« djelatna vojna osoba objasniti što misli o svemu. Naime, očito je da je on bio »casus beli«. Njegova šutnja upućuje da se ne slaže sa svojim preuranjenim umirovljenjem.
Moguće je da je razlog njegova interesa za produljenje radnoga odnosa za dva i pol mjeseca, tj. do kraja ove godine, povoljniji izračun visine mirovine jer bi mu u najpovoljniji prosjek plaća ušla i posljednja 2021. godina. Poznato je, naime, da se posljednja godina uzima u obračun samo pod uvjetom da je radni odnos, odnosno služba trajala do kraja godine, tj. do 31. prosinca, u ovom slučaju do 31. 12. 2021. Na to zaposlenje do 31. 12. 2021. postojalo je njegovo zakonsko pravo kao djelatne vojne osobe.
No u čemu je zamka? Razrješenje je bilo dva i pol mjeseca ranije (15. listopada) pa je zbog toga izgubio pravo da mu se ta posljednja, možda najpovoljnija godina, uzima u obračun za visinu mirovine. Kako je bio na položaju zapovjednika Počasno-zaštitne bojne posljednjih pet godina, s vjerojatno najvećom plaćom u vojnoj karijeri, posebno mu je važan prosjek plaća uzet iz posljednje godine.
Zakonski propisi razlikuju prestanak radnoga odnosa od umirovljenja. To su dva različita pravna stanja. U nekim slučajevima te odluke mogu biti donesene istodobno, ali i tada izreka odluke ima svoj redoslijed. Najprije se odlučuje i izriče razrješenje, a nakon toga utvrđuje postojanje prava na mirovinu. Tako je bilo i u slučaju spornoga umirovljenja brigadira počasne garde. To proizlazi iz »Zakona o službi u oružanim snagama«, koji u čl. 205. st. 1. toč. 9. propisuje da djelatnoj vojnoj osobi prestaje služba po sili zakona zbog »potreba službe«, u skladu s odredbama »zakona kojim se uređuju prava iz mirovinskoga osiguranja djelatnih vojnih osoba«, i to s »posljednjim danom kalendarske godine« u kojoj »brigadir ima navršenih 58 godina i 40 godina mirovinskoga staža«. U konkretnom slučaju brigadir koji je rođen 4. studenoga 1964. nema ni 57 godina.
Dakle, propisani mjerodavni pravni elementi za takvu odluku su: 1) utvrditi potrebu službe; 2) da su ispunjeni uvjeti za mirovinu propisani Zakonom o mirovinskim pravima djelatnih vojnih osoba, tj. 58 godina života i 40 godina mirovinskoga staža i 3) da služba prestaje posljednjim danom kalendarske godine u kojoj brigadir ima navršenih 58 godina i 40 godina mirovinskoga staža. Zaključak je da nisu bili ispunjeni uvjeti za mirovinu po toj zakonskoj odredbi.
Zato se može pretpostaviti druga mogućnost: da je umirovljenje u konkretnom slučaju bilo primjenom jednoga drugoga članka »Zakona o pravima iz mirovinskoga osiguranja djelatnih vojnih osoba…«, a to je članak 5. koji propisuje da na temelju odluke vrhovnoga zapovjednika (predsjednik države) vojna služba može prestati (dakle ne mora) s pravom na starosnu mirovinu prije ispunjenja drugih zakonskih uvjeta ako vojna osoba ima osobite zasluge za unaprjeđenje Oružanih snaga (shvaća se kao nagrada), odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog. S obzirom na javnosti poznato protivljenje predsjednika države, očito je da ni taj članak zakona nije bio temelj za umirovljenje brigadira.
Treća je mogućnost da je do umirovljenja došlo primjenom članka 6. toga zakona, koji propisuje da »rješenja o prestanku službe zbog potreba uz pravo na starosnu mirovinu, bez obzira na godine života, donosi ministar«.
Propust je u činjenici da je ministar primijenio primarno i isključivo samo tu odredbu Zakona o mirovinskom osiguranju djelatnih vojnih osoba (članak 6.), a zanemario je odredbe Zakona o obrani (članak 7. st. 1. toč. 10.) koji propisuje i ponavlja ustavnu odredbu (članak 100.) da se imenovanja i razrješenja zapovjednika (i na položaju brigadira) obavljaju na prijedlog načelnika Glavnoga stožera i uz suglasnost ministra. Iz podataka poznatih javnosti takve suglasnosti nisu dane. Nije uzeta u obzir okolnost da postoje tri zakona koji se s različitih aspekata primjenjuju na Oružane snage. Međutim, ta suradnja mora biti usklađena s načelnim odredbama Ustava, koji kao »zakon svih zakona« načelno obvezuje na suradnju sve sudionike političke i izvršne vlasti. U ovom slučaju načelnik stožera, ministar obrane i predsjednik države misle da su u pravu.
Daljnja suradnja bit će sve teža. Predsjednik Vlade odbija smijeniti ministra, a predsjednik države ne odustaje pozivajući se na zapovjednu hijerarhiju.
