Vlasti su nažalost robovale, a i sada robuju svojim prijašnjim zabludama o načinu provedbe mirovinske reforme. Dosadašnji programi o poboljšanjima mirovinskoga položaja građana pisani su tako da se (navodni) stručnjaci uhvate za neki detalj, a nisu u stanju vidjeti utjecaj takvoga detalja na ukupnu povezanost s drugim propisima. Zato je važno razlučiti dobre namjere od demagogije.
Prisjetimo se jednoga bivšega programa prema kojem je »osnovni cilj socijalne politike poboljšanje socijalnoga položaja najugroženijega dijela stanovništva, među kojima su invalidi i druge osobe, kojima je potrebna tuđa pomoć i njega i svi socijalno ugroženi građani«. To je već uobičajena parola svake političke stranke i ne može se iz toga osim dobrih želja izvući nikakav konkretan zaključak. Zato treba jasnije naglasiti potrebu razlikovanja socijalne skrbi od mirovinskoga osiguranja, jer to su dva različita područja socijalne politike.
Preuzimanje ideje tzv. »nultoga mirovinskoga stupa« za sve žive ostarjele građane Hrvatske (u početnim varijantama predlagala se tzv. »nacionalna mirovina«) za sve koji dožive određenu starost nije bila neka socijalna politika, nego samo raspodjela siromaštva sa svrhom da se socijalno ugroženi ne bi pitali tko ih je doveo u stanje socijalne bijede. Nažalost takva je ideja prihvaćena i donesen je poseban Zakon o nacionalnoj naknadi za starije osobe koji se primjenjuje od 1. siječnja 2024. Time se unijela zbrka između mirovina koje se priznaju uz određene uvjete starosti i minimalnoga broja godina mirovinskoga staža za razliku od socijalne skrbi koja se priznaje stvarno siromašnima, neovisno o mirovinskom stažu.
S druge se strane ističe da će se »oživljavanjem gospodarstva, novim zapošljavanjem i postupnim povećanjem sredstava unaprjeđivati socijalna skrb i materijalni položaj socijalno ugroženih građana«. To nije nikakva posebnost jer to su osnovni preduvjeti za funkcioniranje svih europskih država, koje se sve uobičajeno i u svojim ustavima određuju kao »socijalne države«. Nije razborito izjednačavati sve koji se nalaze na donjem pragu siromaštva, neovisno jesu li ikada radili ili plaćali državi poreze i doprinose. Dakle, trebalo je jasnije definirati »socijalnu politiku« kao sredstvo ostvarivanja socijalne sigurnosti svih građana Hrvatske, to jest jače naglasiti potrebu razdvajanja i razlikovanja politike socijalne skrbi prema starima i nemoćnima, koji su bez mirovina i drugih izvora prihoda, od politike provedbe mirovinskoga osiguranja.
Osnovna je razlika u tome što se socijalna politika prema najugroženijima provodi posebno i posebno se financira iz poreza, tj. državnoga proračuna, a mirovinsko se osiguranje financira posebnim doprinosima osiguranika i njihovih poslodavaca. Nažalost, dosadašnja politika mirovinske reforme pojedine skupine korisnika mirovinskih prava prebacuje polagano prema proračunu te na lokalnu samoupravu kao nižu razinu vlasti. Misli se na razna povremena lokalna davanja kao tobožnja pomoć umirovljenicima, koja često ovise o bogatstvu pojedinih lokalnih jedinica, s posljedicom da se neki čelnici tih jedinica služe tim davanjima u svrhu demagogije.
Dakle, postupno se napušta temeljno načelo da je mirovina osobno pravo i rezultat rada i plaćanja posebnih doprinosa tijekom radnoga vijeka pojedinca te ne smije imati u sebi elemente socijalne skrbi ni posebnih povlastica za neke skupine.
Takva politika otvara široko područje brojnih načina političke demagogije. Lokalne strukture političkih vlasti bogatijih gradova i općina davanjem »milosti« kupuju biračko tijelo. U siromašnijim regijama javlja se tendencija doseljavanja u bogatije gradove i općine. Zato se Lika, Gorski kotar i Slavonija sve brže prazne.
Godinama se obećavalo i da će »daljnji koraci u mirovinskoj reformi biti usmjereni na stručnu pripremu i prilagođavanje sustavima u europskoj okolini«. Međutim, radi ispunjenja i ostvarenja toga obećanja trebalo je hitno mijenjati neke odredbe novog »Zakona o mirovinskom osiguranju«, od kojih su mnoge bile zapravo udaljavanje od već dostignute razine mirovinskih prava u državama zapadne Europe. Tako su kod nas povećane godine starosti udovica kao uvjet za obiteljsku mirovinu. Unatoč činjenici da se govorilo o zaštiti dostojanstva obitelji, Hrvatska je podignula uvjete starosti za udovice čak za pet godina. Zbog toga su brojne udovice koje su rano rađale djecu ostajale bez prava jer su djeca uz koju bi udovice ostvarile svoje pravo postajala punoljetna ili završavala redovita školovanja prije doživljenja propisane starosti udovice s kojom se ispunjava uvjet za pravo na obiteljsku mirovinu.
Slično se događalo i s nepriznavanjem prava preživjeloga bračnoga partnera na pola mirovine pokojnoga supruga, iako su sve susjedne države (Italija, Austrija, Njemačka i druge) priznavale pravo da preživjeli član obitelji uz svoju mirovinu koristi još i pola mirovine pokojnika. Nažalost, kada se konačno nešto priznalo, nije riješeno kako treba…
