Važan podsjetnik na neizostavnu sastavnicu kršćanske duhovnosti jest i pomalo poetska izreka »cellula est caelum«. Njezin prijevod »sobica je nebo« posebno je zanimljiv iz perspektive latinskoga jezika jer sraz sličnih, ali korijenski udaljenih riječi (cellula = sobica; caelum = nebo) domišljato otvara pristup pomalo zaboravljenomu činitelju iskrene duhovnosti.
To je, dakako, osamljenost, odnosno trenutak zbrajanja i sučeljavanja iskustava vlastitoga života, traženja Božje prisutnosti, susreta i razgovora sa samim sobom te upoznavanja najskrovitijih dijelova vlastite nutrine. Ipak, osamljenost se katkada doima kao nešto suhoparno i znatno udaljeno od suvremenoga, urbanoga i sve globalnijega čovjeka, kao i suvremenih duhovnih gibanja.
Međutim, pravo iskustvo jednoga samotnoga trenutka otvara čežnju za ponovnim kušanjem te nadahnjujuće i okrepljujuće stvarnosti. Dakle, osamljenost nije i ne može biti loša po sebi, osim kada pretpostavlja naprasnu usamljenost nakon gubitka bližnjih, a ponajviše bijeg od ljudi i stvari na koje je čovjek neizostavno upućen. Jer bijeg bi bio sebično skrivanje poradi neprihvaćanja vlastitih slabosti, ranjivosti i mana u susretima i suživotu s drugima, kao jamstvom društvenoga i duhovnoga napredovanja pojedinca, ali i zajednice. Prava osamljenost pronalazak je novih izvora snage koji se spremaju optočiti neke nove životne izazove. Ona je nužna okrjepa koja poput sna kratkotrajno udaljava od jave, pripremajući čovjeka za novo svitanje, nekoga velikoga početka. Poput Isusa kojemu se u naporima samoće kristaliziraju izazovi koji ga čekaju i smisao vlastitoga poslanja, oblikuje savršena mudrost, a sve u ljubljenoj sobici zemaljskoga prostranstva.
