PREPORODNI HOD ČOVJEKA PREMA SV. IVANU OD KRIŽA Odlučnost i žudnja

Foto: Shutterstock

Sv. Ivan od Križa, učitelj duhovnoga života i mistični naučitelj Crkve, čitav duhovni hod čovjeka gleda kao proces postupnoga »sjedinjenja« s Bogom, što se shematski može izreći na sljedeći način: sjedinjenje čovjeka s Bogom; u Isusu Kristu; vjerom, ufanjem i ljubavlju; po odricanju i čišćenju (predstavljenom u slici »noći«); sve do potpune preobrazbe u ljubavi.

Dva su subjekta toga sjedinjenja: Bog i čovjek. Bog je glavni protagonist u procesu postupnoga usavršavanja i preoblikovanja čovjeka sve do sjedinjenja i preobrazbe u ljubavi. U tom procesu Bog postupa – s jedne strane – poput ljubazne majke, koja ovisno o dobi i potrebi djeteta prvotni stil pažnje i nježnosti mijenja kako bi izbjegla infantilizam i deformiranost, i – s druge strane – poput izvrsnoga pedagoga, prilagođavajući se konkretnoj osobi. Čovjek ontološki sve duguje Bogu, ovisi o njemu; na dinamičkom planu, povjerena mu je vlastita odgovornost. U svjetlu plana Božjega ljudsko biće može dosegnuti puninu samo slobodno odlučujući živjeti odnos prijateljstva s Bogom, birajući Krista kao normu života.

Traženje je uvjet da bi uopće otpočeo duhovni proces. U tom traženju dobro je na pameti imati dvoje. Prvo, Bog nikada ne će zakazati. »Bog se nikad ne udaljuje od duše, pa bila ona i u smrtnom grijehu.« I drugo, »ako duša traži Boga, još mnogo više njezin Ljubljeni Gospodin traži nju«.

Traženje je uvjet da bi uopće otpočeo duhovni proces. U tom traženju dobro je na pameti imati dvoje. Prvo, Bog nikada ne će zakazati. »Bog se nikad ne udaljuje od duše, pa bila ona i u smrtnom grijehu.« I drugo, »ako duša traži Boga, još mnogo više njezin Ljubljeni Gospodin traži nju«.

Da bi traženje bilo uspješno i da bi se dogodio susret, potrebno je djelovati u dva pravca: prvo, usmjeriti hod prema nutrini duše i drugo, zauzeti ispravan odnos prema stvorovima. Potrebno je, dakle, ući u sebe i zatvoriti za sobom vrata, tj. svoje moći bilo kojemu stvoru.

U tom traženju uz odlučnost potrebna je i žudnja. Naći ga može samo onaj koji žudi za njim. Žudjeti znači pretvoriti se u tražitelja. Žudjeti za Gospodinom treba vjerom i ljubavlju: »Vjera su noge kojima duša hoda, a ljubav – pratnja koja vodi dušu.« Po vjeri i ljubavi On se daje susresti, ali i tada ostaje skriven. Odatle proizlazi savjet: ne zadovoljiti se nikada onim što se o Bogu razumije, i nikada ne misliti da ga se konačno razumije, jer on je daleko iznad svega onoga što čovjek može doživjeti, spoznati i iskusiti.

Tjeskoba, nemoć, posrtaji govore da osoba još uvijek pripada sebi. Stoga, potrebni su »izlasci«, tj. odcjepljenja od stvari i samih sebe, i drugo: važno je voditi računa o čistoći i raspoloživosti srca za Boga.