»Najbolji su prijatelji oni ljudi s kojima se može šutjeti o istim stvarima.« To je rekao mudar čovjek. Točno je naime: razgovor je dio prijateljstva. U razgovoru se susrećemo s tajnom drugoga. Tu se približavamo jedan drugomu. Smijemo sve reći a da to ne važemo. Ali u prijateljstvo spada i šutnja. Intenzivan razgovor često završava u šutnji. Kada bismo dalje govorili, tada bismo uništili ono što smo dotaknuli u razgovoru. U šutnji mi na nov način međusobno postajemo jedno.
Na početku citirana rečenica podrazumijeva i nešto drugo. Govori o tome da prijatelji mogu šutjeti o istim stvarima. Kako treba šutjeti o nečemu? Šutnja je ipak jednostavno samo tišina. Tu nema nikakve teme. Šutjeti o zajedničkim stvarima sigurno ne znači: isključiti škakljive teme koje bi mogle dovesti do prepirke. Tu bi šutnja bila samo strategija izbjegavanja. Šutjeti o istim stvarima, to za mene znači da u nečemu zajedno možemo uživati šuteći, na primjer u zalasku sunca, Brucknerovoj simfoniji, slici. Prijatelji ostaju stajati šuteći i diveći se kada se odjednom pri uspinjanju na brdo otvori prekrasan pogled. Oni šuteći uživaju u panorami. Jedan drugomu prepuštaju divljenje u šutnji. Ne prekidaju riječima ljepotu stvorenja. Zajedno šute kako bi u sebe pustili da uđe ono što svakoga osobno dira. Jednom onda dođe i trenutak kada će se moći govoriti o tim doživljajima. Ali u prijateljstvo spada i to da se duboka iskustva dijele u šutnji, umjesto da ih se želi analizirati govorom. Prijatelj drugomu prijatelju prepušta tajnu. On otvara za drugoga prostor tišine. Tišina koju mi prijatelj stvara ima drugu kvalitetu negoli tišina koju zamjećujem u samoći. Zajednička šutnja povezuje, vodi nas u tajnu bitka, u tajnu Boga.
