Pročelnik u miru Kongregacije (danas Dikasterija) za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller bio je gost i predavač na konferenciji »Stojte čvrsto u vjeri« koju je nedavno organizirala Apologetska udruga »Bl. Ivan Merz«. Njegov dolazak u Zagreb Glas Koncila je iskoristio za razgovor, na koji je kardinal Müller rado pristao.
Obraćaju mi se ljudi koji u ovim okolnostima imaju problema sa svojom vjerom, a ja se kao biskup, kao svećenik, kao profesor teologije, pa upravo i kao kardinal, osjećam obveznim dati iskren odgovor, a ne ostati samo na alibi-odgovorima poput: »Sve je u redu, sve je lijepo.« Mislim da ljudi, vjernici, imaju pravo na stvarne odgovore na svoja pitanja. Neki uistinu imaju teškoća s nekim izjavama i očitovanjima pape Franje i čini im se da ona nisu u suglasju s našom vjerom.
Papa se, primjerice tijekom leta na apostolskim putovanjima ili u drugim prilikama, izjašnjava o mnogim temama. No Papin se autoritet odnosi na pitanja naše vjere i morala, a ne na sve aspekte ljudskoga života. Tako je nedavno, primjerice, Franco Prodi, fizičar koji se bavi upravo atmosferom, upozorio Papu da bi trebao biti puno oprezniji kad je riječ o izjavama glede ljudskoga utjecaja na klimatske promjene jer je riječ o datostima empirijskih znanosti koje se mogu različito tumačiti i nitko s apsolutnom sigurnošću ne zna što je stvarna istina. Jasno, mi smo katolici uvjereni da Crkva, a onda i papa, imaju što reći i kad je riječ o pitanjima naravnoga prava. Papa je stoga i moralni autoritet. No moralni se autoritet mora čuvati da ne bi ulazio u specifično znanstvena pitanja. Drugi vatikanski koncil govori o izvjesnoj autonomiji različitih područja ljudskoga djelovanja, prava, znanosti, kulture i dr. Jasno, svi mi, pa i Papa, možemo o svemu imati svoja mišljenja, ali to nema nikakve veze s papinskim autoritetom.
Mi kao katolici ne možemo kritizirati Papu kao što kritiziramo političare, nego ga častimo, kao i svakoga biskupa i svećenika, kao Kristova predstavnika. U tom smislu moramo podnositi i njihove slabosti razlikujući između službe i osobe. Katoliku uvijek mora biti jasno da je papinstvo uspostavio Bog po Kristu i da je ono dio naše vjere. Bez toga se, dakle, ne može biti katolik. S druge strane, u povijesti Crkve imamo 266 papa čije pontifikate crkveni povjesničari posve legitimno kritički ispituju. I sam je Isus često kritizirao Petra. Rekao je: »Ti si Petar, na tebi ću izgraditi svoju Crkvu«, no kad mu je Petar odmah nakon toga rekao da njemu muka i smrt ne priliče, Isus mu je oštro uzvratio da razmišlja u ljudskim kategorijama, a ne božanskom logikom. Svaka služba u Crkvi, kako god visoka bila, nosi sa sobom tu ambivalentnost. I svaki se katolik mora naučiti s time živjeti. Vjernik ne može reći: »Imam teškoća sa župnikom pa stoga više ne idem na misu.« Stoga »kritiziranje« možda nije prava riječ. Nego kao što sam rekao: ljudi se suočavaju s pitanjima na koja treba dati valjane, teološki utemeljene i diferencirane odgovore kako se ne bi naštetilo papinskoj službi, ali kako bi se isto tako reklo da baš sve što se tiče osobe pojedinoga pape ne mora biti apsolutno i jedino ispravno. Sjetimo se Luthera i zapadnoga raskola. Znamo kakvi su bili renesansni pape i Lutherova je kritika u mnogočemu bila opravdana. No pogrješka je bila u tome što je odbacio papinstvo kao takvo, kao božansku ustanovu.
Biskupska je sinoda vrlo važna. Drugi vatikanski koncil želio ju je kao izraz kolegijalnosti biskupa zajedno s papom. Riječ je o institucionaliziranoj istini vjere da episkopat zajedno s papom vodi univerzalnu Crkvu. Ne vodi je, dakle, papa sam, pri čemu bi biskupi bili tek njegovi delegati, nego je vode kao kolegij apostola na čijem je čelu uvijek Petar. Apostoli su jednaki; i papa je biskup, pri čemu ima povlasticu da predstavlja i jamči jedinstvo svih biskupa, ali ne predstavlja totalitarno čitavu Crkvu.
No time što je rečeno da i laici mogu sudjelovati na Sinodi i imati pravo glasa Sinoda više nije skup kakvim je zamišljena. Ili smo na Sinodi biskupa ili smo na skupu koji je nalik svim ostalima gdje ljudi razgovaraju, raspravljaju… I to je moguća opcija, ali to više nije Sinoda, nego crkveni skup u općenitom smislu riječi. Tu, eto, nema jasnoće. Potom, raspravljalo se za manjim stolovima, no smatram da su za Biskupsku sinodu važnije plenarne sjednice, kako bi svi biskupi bili na okupu, kako bi svi komunicirali, razgovarali, kako bi pojedini biskupi svoja svjedočanstva iznosili pred sve druge biskupe. Mislim da se temeljni smisao Sinode mora jasnije odraziti i na ustroj, oblikovanje, metodu njezina slavljenja.
Da bilo ih je, ali u vrlo ograničenu opsegu, tako da su biskupi imali vrlo malo vremena za obraćanje skupu; bilo je puno drugih sadržaja, predavanja teologa, što je uzimalo puno vremena. Ukratko, u četiri tjedna svaki je biskup mogao govoriti jednom te je imao na raspolaganju tri minute. To je premalo.
Da, u našoj vjeri imamo izričaj o općem svećeništvu svih vjernika, ali i o sakramentalnom ustroju Crkve, o svećeništvu biskupa i prezbitera. Protestanti ne poznaju to posebno svećeništvo, nego samo ono opće. Mislim da to nije dovoljno jasno izraženo. Ministerijalno svećeništvo ne izvodi se iz općega svećeništva. Svećeništvo biskupa i svećenika dolazi izravno od Krista te predstavlja Krista kao Glavu Crkve. Ono stoga nije tek jedan od oblika povezanosti s općim svećeništvom. Treba dakle zajamčiti oboje: moramo imati i promicati dobru volju da jedni s drugima razgovaramo, ali moramo također poštovati sakramentalni ustroj Crkve. To je kod nas katolika drugačije nego kod protestanata, anglikanaca i takozvanih kongregacionalista: svi su kršteni, svi se okupljaju i razgovaraju i u tu interakciju nekako ulazi Duh Sveti, prosvjetljuje… Sveti Duh nas zapravo ne prosvjetljuje u smislu da bi nam davao neku novu objavu, jer se punina objave već dogodila u Kristu. Tako ne možemo mijenjati Bibliju, ona je jednom za svagda. Tu je i apostolska predaja koja nas obvezuje. To su kriteriji po kojima se Katolička Crkva razlikuje od starih gnostika. Irenej Lionski je rekao da imamo objavu koju smo primili od apostola, predali smo je biskupima, a biskupi imaju vlast prenositi je dalje kao nasljednici apostola. No biskupi nisu kao neka stranka koja bi za svaki naraštaj pisala novi stranački program. U Kristu je dana punina istine i povjerena je Crkvi.
Danas je rašireno neko uopćeno mišljenje da je Crkva staromodna te da u nju treba unijeti ideje koje će više odgovarati današnjemu stanju, pri čemu se ne misli toliko na stanje u znanostima, nego na ideologije i na životne stvarnosti: mnogi su rastavljeni, djeca rastu izvan obitelji, spolnost više nema nikakvih pravila, nego joj svatko daje značenje prema svojem nahođenju i nagnuću. U odnosu na te stvarnosti Crkva je u očima mnogih odveć »srednjovjekovna« i treba se prilagoditi. No što znači prilagoditi se? Od prosvjetiteljstva naovamo imali smo jakobinizam, komunizam, fašizam, nacizam – totalitarne sustave kojima se ne treba prilagođavati, nego im se treba oduprijeti jer su sve te ideologije naposljetku neprijateljski nastrojene prema čovjeku. Samo je istina, dubinska spoznaja istine dostojna čovjeka. Ako se ona ne dosegne, među ljudima dolazi do dekadencije. Država i društvo koji ubijaju svoju djecu pobačajem, koji se rješavaju starijih i bolesnih eutanazijom jer navodno više ništa ne pridonose i previše koštaju; koji nude samoubojstvo; koji ugrožavaju mlade nudeći im promjenu spola – sve su to naposljetku pojave dekadencije, moralnoga sloma. Moramo biti oprezni da i mi kao Crkva ne bismo išli u takvu pogrješnom smjeru. Često se kao ideal nameće napredak. Napredak je po sebi pozitivan, ali samo ako ide u pravom smjeru. No ako ide u pogrješnom smjeru, postaje opasnim, razornim za čovjeka. Crkva je tada dužna proročki se oduprijeti i reći što je istina i sloboda.
Mnogi su zaboravili i ne žele prihvatiti sablazan križa, žele biti pod svaku cijenu prihvaćeni, a ne biti »kruti« kao Ivan Krstitelj koji je rekao Herodu: »Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.« Mnogo je danas situacija u kojima se od nas traži takvo hrabro svjedočanstvo. I jasno je da će nas zbog njega prezirati, vrijeđati, što bi svatko po naravi želio izbjeći. No nije zadaća Crkve ići svakomu niz dlaku, nego je njezina zadaća govoriti istinu. Ni dobar liječnik u slučaju ozbiljne bolesti ne smije reći: »Sve je u redu, nalijepit ćemo na to neki flaster i idemo dalje.« Mora tražiti uzroke i liječiti bolest, a liječenje ponekad zahtijeva bolnu operaciju. Tako je i s istinom: ponekad je neugodna, ali je naposljetku spasonosna.
Zoran primjer imamo sada u Rusiji. Kakvo god stajalište netko imao o geopolitici i, u tom kontekstu, o odnosu između Rusije i Ukrajine, Crkva bi morala imati snage reći da nitko nema pravo ubijati ljude, da je život ljudi u Ukrajini važniji od toga hoće li dio teritorija pripadati Rusiji ili ne će.
Što se mene tiče, čini mi se da je pristup od početka odveć preuzetan, kao da bi tih četiri stotine ljudi moglo iznova utemeljiti Crkvu, kao da bi imalo duhovnu kompetenciju dati joj posve novo usmjerenje. Zato imamo podulji tekst s različitim mišljenjima, idejama i prijedlozima kojemu nedostaje čvrsta duhovna nit. Mislim da će katolički vjernik imati puno više koristi ako pročita nešto od Svetoga pisma ili koju dobru duhovnu ili teološku knjigu nego što bi mu koristilo čitanje »Sažetka«. Raspravljalo se o nekim temama, kao što je ređenje žena za đakone ili svećenike, za koje velik dio sudionika uopće nema teološke kompetencije, nema oruđa s kojim bi im pristupio. To konkretno pitanje nema, naime, nikakve veze s emancipacijom, s promjenama u društvu, s poštovanjem ili nepoštovanjem žena, nego je riječ o strogo teološkom, sakramentalnom pitanju. Tko može primiti krštenje, također je teološko pitanje. I to što ga primaju djeca teološki je utemeljeno i nema veze s time je li naše društvo prijatelj djece ili djeca u njemu malo vrijede. Djeca se krste zato što Crkva znade da je Krist umro i za djecu premda se još ne mogu koristiti razumom, uz uvjet da postoji neko jamstvo da će ih roditelji odgojiti kao kršćane. Krštenje djece izvedeno je, dakle, iz biti krštenja, iz biti otkupljenja, a ne iz nekih društvenih kategorija.
Zapravo je »sensus fidei« jasno definiran u konstituciji »Lumen gentium«, u br. 12., te o tome ima dovoljno studija koje pokazuju da je on bio poznat u otačko doba, u skolastici, do danas. Taj pojam kaže da vjera svakoga pojedinoga vjernika nije ljudsko uvjerenje, nego unutarnji uvid koji je čovjeku moguć zahvaljujući Duhu Svetomu koji u njemu djeluje. Stoga »sveukupnost vjernika« ne može griješiti u pitanjima vjere. No što je »sveukupnost vjernika«? To su vjernici u svih 2000 godina povijesti Crkve, ali opet kao sveukupnost, što ne znači da se tisuće ili milijuni u nečemu nisu mogli ili da se ne mogu prevariti. Govori se, dakle, o Crkvi kao cjelini, kao tijelu Kristovu koje u cjelini ne može skrenuti s pravoga puta.
Upravo tako, riječ je o dubokoj teološkoj stvarnosti. Ne može se reći da je sve što je na Sinodi rečeno i za što je glasovalo osamdeset posto sudionika te je ušlo u Sažetak samim tim ono što govori Duh Sveti.
A što će prosječni župnik na župi započeti sa Sinodom o sinodnosti? On svaki dan slavi euharistiju, ispovijeda, za nedjelju mora pripremiti propovijed, posjećuje bolesnike, ako je vjeroučitelj, ide u školu, drži kateheze, prima i poučava one koji se žele vjenčati, suočava se s onima koji sumnjaju, koji su ljuti na Crkvu ili njega osobno ne prihvaćaju, čita novine koje se blatom nabacuju na svećenike. Slično i laici kao roditelji imaju puno obveza oko djece, rade, možda se svaki dan po sat vremena voze na posao i natrag. Dan prosječnoga vjernika laika i prosječnoga svećenika često je ispunjen do krajnjih granica. Ukratko, imaju dovoljno posla, briga i svakodnevne borbe te su im mnoge teme kojima se bavi Sinoda potpuno apstraktne.
Da, ali u mnogim slučajevima nije riječ o elitama u pozitivnom smislu riječi, o elitama s kompetencijom. Inače mi se čini da, barem mi u Njemačkoj, imamo problem udaljenosti vodećih skupina od stvarnoga života, posebno u politici: puno je mladih ljudi koji možda nisu završili ni studij, u svakom slučaju nisu ništa konkretno radili, odrasli su uz stranku te hodaju okolo i ponavljaju naučenu retoriku, često s puno emocija. Jasno je da teško mogu razumjeti ljude u njihovoj svakidašnjici. Postoji opasnost da tako bude i s »funkcionarima« u Crkvi.
Ako stvar sagledamo s dogmatske strane, dakle sa stajališta vjere, bit sakramenta euharistije koji je Krist uspostavio ostaje isti. Obred je pak drugo pitanje. Unutar Katoličke Crkve imamo mnogo obreda, među kojima je i latinski koji je tijekom vremena doživio više inačica. Drugi vatikanski koncil nije uveo novi obred, nego je riječ o latinskom obredu koji je donekle reformiran, vodeći se prije svega načelom »participatio actuosa«, djelatnoga unutarnjega i vanjskoga dioništva vjernika.
Papa Benedikt nastojao je nekako smanjiti napetosti koje postoje, dajući i staromu obliku obreda veće pravo na postojanje. Time se približio i lefebvrovcima, koji kažu da je samo stari oblik valjan, što je jasno pogrješno i za nas kao katolike neprihvatljivo. Ipak, mnogo je vjernika koji se iz duhovnih razloga osjećaju blisko staromu obredu. Papa Franjo bi naravno želio da nema te podjele, no meni se ne čini razboritim rješavati to pitanje samo zabranom, nego smatram da treba analizirati dubinske razloge zbog kojih mnoge vjernike privlači stari obred te razgovorom i uvjeravanjem spriječiti da se stvari razvijaju u pogrješnom smjeru kako bi se pronašla prava mjera. Kad je riječ o dogmatskim pitanjima, dakle o temeljnim pitanjima vjere, kompromisi nisu mogući. No u pitanjima koja se tiču konkretne realizacije, pastorala, mogu postojati različiti putovi. U Chicagu je, primjerice, postojala župa gdje se slavila misa po starom obredu i bila je vrlo posjećena. Misa je ukinuta i župa je zamrla. Tu se biskup treba pitati što je važnije: pitanje staroga ili novoga obreda ili da ljudi uopće ne idu u crkvu? Mislim da bi se odgovor trebao nametnuti sam od sebe. U svakom slučaju stvar po meni nije takva da bi se trebala rješavati disciplinskim mjerama. S druge se strane vrlo velikodušno postupa sa zloporabama kojih ima i u novom obredu. Jedan biskup, primjerice, javno daje pričest muslimanima, što je za mene čin nepoštovanja kako osobe druge vjere tako i euharistije.
Spolna zloporaba maloljetnika jest prije svega izravno i teško kršenje pete i šeste Božje zapovijedi, a ako je počinitelj svećenik, zloporaba je također teška povrjeda temeljne obveze svećenika da ljudima, a posebno najmanjima, čini dobro i bude posrednik Božje blizine i milosti. Nije problem ni u sustavu ni u zakonu, nego upravo u nepoštovanju ustroja Crkve koja je zasnovana na Kristu i u nepoštovanju zakona. Premoćna većina spolnih zloporaba događa se izvan Katoličke Crkve. Koji je sustav odgovoran za te zloporabe, u okruženjima u kojima nema svećenika, u kojima nema celibata? Kad govorimo o Sinodskom putu, riječ je o agendi ukidanja celibata, blagoslova veza osoba iz LGBT miljea, ređenja žena, revizije spolnoga nauka. Tu agendu Središnji odbor njemačkih katolika nastoji provesti već dugo, a sada je u skandalu sa spolnim zloporabama maloljetnika za to našao dobar povod.
Uzroka sigurno ima više, no mislim da je ključan uzrok slika Crkve kakvu ima pred očima prosječni katolik koji slabo prakticira svoju vjeru. Često je to slika političke organizacije, a tu je sliku Sinodski put dodatno učvrstio ponašajući se kao gremij takve stranke koja revidira svoj program. Ako je Crkva puka ljudska tvorevina, logično je da ljudi, čitajući u novinama uglavnom o zloporabama, kažu: »Ako mi se ovo sviđa, ostat ću; ako li ne, otići ću.« I mnogi odlaze. Ako ni njemački biskupi ne naviještaju da je Crkva, unatoč svemu ljudskomu, više od puke ljudske organizacije, da ju je utemeljio Krist, da je čovjeku potrebna kako bi preko nje i u njoj susreo živoga Boga, kako bi se susreo s vlastitim spasenjem – što li će prosječni čovjek pomisliti nego da mu Crkva možda nije potrebna.
