Proljeće izvuklo šafrane i visibabe iz zemlje, a nas penziće iz kuće. Moja me ženica Jelica i kći Dora izvele na proljetno sunašce… ravno usred mamutskog trgovačkog centra! U geografski pojas vječno uključene klime koja mi pothlađuje žile junačke. Dok njih dvije prekapaju po krpama s mirisima prekooceanskih tankera, ja stojim pred tim dućanom u dućanu, lutajući pogledom po svjetlećim natpisima, sve dok mi nije stao pred ulazom u nasuprotnu trgovinu gdje je stajao… pas! Neki mršavi, možda gospodski hrt, kao da je sad izvađen iz herbarija. U prvi čas prošlo me bićem neobično suosjećanje jer vidim da je mršavko u toj gužvi jednako nerado poput mene. Po besprijekorno uglačanom podu, kao ledu za »piruetu«, sirota životinja »hoda kak po jajcima« (rekla bi moja pokojna punica); vidi se da je pas preplašen i da, baš kao i ja, jedva čeka friški zrak. Ipak, čovjek (ili zvijer) u meni nije dopustila da ta sućut potraje dulje jer uopće ne razumijem koji je to pametnjaković mogao dopustiti psima u trgovinu?! Kao i u tramvaj. Još pamtim kad me u »šestici« na dvostrukom sjedalu dočekao zadrijemali (p)seter, a na moje frktanje nosom njegova mi je gazdarica odmah poda nj gurnula odredbe o vožnji pasa u tramvajima! U kino više ne idem, a možda bi me i ondje na susjednom sjedalu dočekala doga koja voli upravo art-filmove kao i ja? Čekam samo još kad ću liječničkim čekaonicama ili sisvetski natiskanim busovima doživjeti da se uz dvonožne sljubljeno naguravam i s četveronožnim ljubimcima koji su »u pratnji«. Jesam li doista ostao zadnji natražni neandertalac kojemu taj životinjski pristup na sva mjesta smeta?! I baš kad me primilo da tog konzumerizmom isprepadanog psa vlastoručno odvučem iz trgovine i privežem uz bicikle, primila je mene Jelica pod ruku i odvukla u pustolovinu zvanu supermarket u supertrgovačkom centru. Okružen policama ponude »od igle do lokomotive«, svim vrstima ića i pića, ljetnim voćem i povrćem na početku proljeća (nije bilo valjda samo lubenica), počeo sam se smekšavati pa se od militantnog protivnika pasa pretvorio u dobrodušna starčića, koji traži što bi kupio unučadi. Raznježen do mekoće čokoladnoga namaza, grabim i stavljam u kolica tri divovska »slatka« jaja, ilustrirana baš psićima. Valjda su to oni iz »Pseće patrole«, crtića koji moji unuci najviše vole? Kako ću ih samo za Uskrs iznenaditi tim nojevskim jajcima!
Slomljen i zapuhan od potrošačke groznice, kod kuće padam s nogu, umalo sam se rasprostro po kuhinjskom stolu poput bezbrojnih vrećica iz kojih moje žene počinju izvlačiti naš današnji »plijen«. Doista je čovjek prvo bio lovac…
– Hej, stari bleso – tepa mi žena – što si to kupio?! Ova jaja nisu čokoladna, i nisu za djecu, nego za pse!
– Za pse?! Što će to njima? Još ukrašena i iscrtana? Zar psi »kuže« stripove? – teško se pribirem dok rastvaram »uskrsno« jaje u kojem je doista bio neki pseći »čips« u obliku kosti i, dakako, »igračka«! Gumena i nazubljena, za jačanje očnjaka? Što ću, »zagrizao« sam.
