Životne odluke koje donose ljudi često su uvjetovane utjecajem obitelji ili društva, odnosno posljedica su nekih događanja koja ostavljaju trag u ljudskom ponašanju. Kao posljedica životnoga izbora, najčešće neprimjetno, počinje se plesti mreža koja pomalo dovodi do zatočeništva uvjetovanoga osobnim izborom. No u društvu u kojem živimo razlozi osobnoga izbora često su posljedica društvenih događanja, morala u društvu i refleksija koje on donosi. Upravo su to i razlozi zbog kojih je Lidija Marinčić Hren ostala zapletena u mreži iz koje nije vidjela izlaza, sve dok nije »posložila« svoj život i shvatila da za osjećaj slobode treba puno ljubavi i malo kruha.
O svojem životnom putu svjedoči: »Rođena sam u Zagrebu i odrastala sam u obitelji intelektualaca. Otac mi je bio sveučilišni profesor na agronomiji, a majka profesorica etnologije i etnografije. Prije nego što je otac dobio posao na fakultetu, bavio se melioracijom pa je često putovao. Tako sam proputovala nekoliko kontinenata, a u najosjetljivijoj tinejdžerskoj dobi bila sam u Tanzaniji. Tata mi je bio uzor pa sam tako i odlučila studirati agronomiju. Iako sam bila ambiciozna, nisam uspjela dobiti posao na fakultetu jer za vrijeme komunizma otac mi nije bio omiljen iako nitko nije znao da je prošao križni put na Bleiburgu. To sam doznala tek kad je umro. Udala sam se, rodila dva sina i zaposlila se u državnoj tvrtki ‘Bjelovarski vrt’. Putovala sam iz Zagreba svakodnevno. To je trajalo do ’91. godine kada je s privatizacijom tvrtka prestala biti državna i ja sam izgubila posao. Iz toga razloga 1991. godine otvorila sam vlastitu tvrtku koja se bavila cvijećem i sadnicama te uređivanjem prostora i okoliša. Tvrtka je dobro poslovala, ustvari ostvarivala sam milijunske dobiti, no realizacija naplate počela je padati. Najveći problem bio je što dužnici nisu plaćali, a sudski postupci su dugi, neefikasni i iscrpljujući. Najveći su dužnici nažalost bile državne tvrtke koje nisu plaćale svoje obveze pa mi je tako, među ostalim, kada sam došla tražiti svoj novac, direktor jedne jako utjecajne hrvatske tvrtke kazao da mi treba biti čast raditi za takvu tvrtku. Iz tih razloga počela sam uzimati kredite kako bih mogla platiti ljudima i robu jer sam i ja bila dužna. Krediti su bili jako nepovoljni i kamata je iznosila 8 posto mjesečno. Tako sam za 200 000 kuna platila 400 000 kuna samo kamata, a da glavnicu nisam ni počela otplaćivati. Stoga sam bila u kroničnom stresu i stalni dužnik«, svjedoči Lidija Marinčić Hren.
U međuvremenu umro joj muž u 45. godini, a sinovi su bili još maloljetni. Isto tako, majka joj je bila gotovo nepokretna pa ju je uzela k sebi. I tada je krenuo njezin put suočavanja s vlastitim životom. O tome pripovijeda: »Uz sve što se događalo, uzela sam i majku k sebi jer se nije mogla brinuti o sebi. Iako sam je voljela, moram reći da je bila iznimno teška osoba, koja je stalno bila nezadovoljna i prigovarala. Nisam nikada mogla učiniti nešto što bi njoj bilo po volji. U međuvremenu sam dobila puno kilograma jer cijele dane nisam jela, a onda navečer kada bih navalila na hranu, nisam mogla stati. Sve se skupilo, teškoće privatnoga i poslovnoga života. Bilo je to razdoblje kad sam pala na dno. Čak sam pomišljala na samoubojstvo. Stajala sam na 4. katu i razmišljala da se bacim iz zgrade. A onda sam shvatila da imam odgovornost, da imam djecu. Počela sam razmišljati i o sebi.
»Počela sam pospremati svoj život«
Budući da su mi nakupljeni kilogrami uzrokovali brojne zdravstvene poteškoće te sam teško disala i hodala, odlučila sam početi mršavjeti. Čula sam da na KBC-u Rebro postoji škola mršavljenja i odlučila sam krenuti. To je bilo dobro, ali ne samo zbog toga što sam naučila, nego zbog toga što me potaknulo na razmišljanje o sebi. Vidjela sam da žene koje dolaze na grupu sve imaju životne probleme. Devedeset posto ih je uzimalo neke lijekove za smirenje, neke alkohol, neke su bile suicidalne. Promišljala sam o njihovim razgovorima na grupi u kojima je velik dio njih krivio druge osobe za svoj ‘neuspješan’ život. Tražile su razloge zašto su debele, ali uglavnom ne u sebi. Problem je kad osoba sebi ne prizna. Tada ne može ići naprijed. Komunikacijom se može puno toga promijeniti. I promatrajući sve žene u grupi, shvatila sam da je sve u glavi. I tada sam počela razmišljati o sebi. Mislila sam da sam dobra osoba, a onda sam si postavila pitanje: ‘Kako sam dobra osoba? Nisam dobra ako sebi nisam dobra! Kako možeš biti drugima dobar ako nisi sebi!?’ I počela sam više razmišljati o tome kako biti dobra sebi. Počela sam pospremati svoje ladice u životu. Sebe sam doživljavala kao ormar s puno ladica u koje nešto trpam, a to su uglavnom nezadovoljstva u privatnom životu, u poslu, strah za egzistenciju… Odlučila sam početi ih pospremati. To znači početi racionalizirati stvarni život, kao na primjer: ‘U redu, moja majka me opterećuje svojom komunikacijom. Ne mogu nju promijeniti, nego svoj odnos prema njoj. Djeca su me povrijedila – moram ih shvatiti i ne uzimati to k srcu, oni imaju svoj život. Na kraju sami smo se rodili, sami ćemo umrijeti. Ne mogu drugi živjeti naše živote ni mi njihove.’ Počela sam pospremati svoj život i tako su se samo otvarale ladice i počela sam shvaćati da živim u ropstvu svojega stila života: kronični stres, nezadovoljstvo, prezaduživanje, ovrhe i blokirani računi.«
Odlazak u grupu i motiv skidanja kilograma bio je samo okidač da Lidija počne dublje promišljati o smislu života. Uspjela je u šest mjeseci skinuti više od 20 kilograma, ali i promijeniti svoj život: »Nisam skidala naglo kilograme. Kao što ih nisam dobila u mjesec dana, nisam ih mogla ni skinuti tako brzo. No važno je osvijestiti si dobrobiti koje život daje, a ne gledati neuspjehe. Zbog dugova sam ovršena i živim sa 2000 kuna mjesečno. Kada platim režije, ostaje vrlo malo. Ali ja i u tome gledam izazov. Danas znam sve cijene u trgovini. Ne zato što volim brojke, nego zato što mi je to način da preživim. I onda gledam kao izazov kada imam 10 kuna za potrošnju na dan. I mislim, eto, kilogram brašna je 3 kune, pa od toga mogu napraviti hrpu domaćih mlinaca. Igram se raznim kombinacijama i ne žalim se. Osim toga, nekoliko puta mjesečno odem u jedan dom umirovljenika prošetati jednu gospođu i pomoći joj pa i tu zaradim taman da mogu otići na kavu i družiti se sa susjedima. I imam dovoljno!
Danas gledam na život kao na ljepotu i dar, a na novac samo kao na sredstvo za preživljavanje. Ne prezirem ljude zbog kojih mi je propala tvrtka, što me je otjeralo u neimaštinu. Danas, kada nemam, uvijek nađem razlog za radost. Bilo da je to lijep sunčan dan ili zeleno drveće. Osjećam život više nego kada sam imala hrpu novca. Onda sam bila zarobljena, sada osjećam slobodu«, ističe Lidija Marinčić Hren.
No za sve što joj se događalo u životu, i za ono što joj se činilo lošim, kao i za ono dobro, Lidija je zahvalna Bogu jer je svjesna da je to put koji ju je vodio prema spoznaji da za sreću ne treba mnogo, da gubitci ponekad znače dobitak. O tome svjedoči: »Rođena sam na Bezgrješno začeće Djevice Marije pa tako i na svoj život gledam kao život pun milosti dobivenih od Boga. Kroz sva svoja iskustva shvatila sam da postoji ruka koja me vodi. Bog ima plan za svakoga od nas. Mi možemo planirati, a onda opet krene kako je on htio. Mogu reći da tek kada sam pala, počela sam primjećivati život, do tada sam bila u vrtlogu života. Dok sam bila na vrhu, nisam primjećivala obične stvari koje čine ustvari srž i ljepotu života. To je kao kada se čovjek penje na Himalaju, vidi samo vrh i ništa više, a pogotovo ne vidi mrave, koji su dolje na tlu, puni života, vrijedni. Osim toga, kad netko ima puno, uvijek mu nedostaje još. I sada kad gledam propale tajkune, mislim da su oni duboko nesretni ljudi. Bili su na vrhu, a sada više nikoga nemaju. Nema ni prijatelja, jer samo rijetki ostanu uz posrnule. A potrebe i apetiti su veliki. Stoga smatram darom i milošću što sam prepoznala prave životne vrijednosti, što sam shvatila da je sva ljepota života u običnim životnim stvarima. A sve je počelo od debljine i skidanja viška kilograma da bih u tom procesu shvatila puno dublje probleme u mojem svakidašnjem funkcioniranju, ali i otkrila vrijednosti koje su neprocjenjive«, zaključila je Lidija Marinčić Hren.
