Mnogo je sličnih priča o grijesima iz mladosti, a svaka nosi svoje ožiljke, dublje ili pliće. Neke od njih imaju tragičan kraj, a neke su snažna svjedočanstva o snazi vjere koja uvijek donosi spasenje. O svojem životu u kojem je iz mirne luke zaplovio u život »neverina« te o povratku u sigurnost koju donosi snaga vjere, kao i u svijet mirne bračne luke, svjedoči 63-godišnji Javor Antal, koji danas živi u Mađarskoj.
Rođen u Bačkoj pokraj Dunava, u malom mjestu Bogojevu u skromnoj, katoličkoj obitelji Antal, Javor je od najranijega djetinjstva naučio cijeniti tradicionalne vrijednosti koje uključuju rad, poštenje i nadasve vjeru. Govoreći o svojem djetinjstvu, navodi: »U mjestu u kojem sam proveo djetinjstvo živjelo se kao u obitelji, svi su o svima znali gotovo sve i međusobno si pomagali. Otac je radio na željeznici, majka je bila domaćica, a u obitelji se osjećala brižnost i toplina doma. Otac je uz posao svirao klarinet i saksofon, a ja sam uz njega učio svirati i zavolio glazbu. Odgojen sam u katoličkom duhu pa sam od djetinjstva do završetka osnovne škole svakoga jutra bio na misi, a nedjeljom ministrant na velikoj misi. Nakon završetka osnovne škole upisao sam se u Subotici u ‘Paulinum’, odnosno u vjersku gimnaziju. Pošao sam u tu školu s namjerom da postanem svećenik. U početku nisam bio u potpunosti svjestan što sve nosi taj poziv, no s vremenom u meni se sve više budio osjećaj i potreba da postanem svećenik. To je bilo jako lijepo razdoblje mojega života, neopterećeno i sretno. Uz školu i učenje, gotovo smo se svaki dan bavili raznim športovima: nogometom, odbojkom, stolnim tenisom. Nakon što su me starije kolege naučili svirati gitaru, osnovali smo grupu ‘Pro Anima’, u kojoj sam dodatno našao ispunjenje u glazbi«, prisjeća se Javor.
Nakon mature upisao je Teološki fakultet u Zagrebu, koji je nakon druge godine prekinuo i odslužio vojni rok u Bitoli pa se vratio na fakultet. No u tom povratku neke su se stvari počele mijenjati. O tome svjedoči: »Poslije vojske još sam godinu dana bio na fakultetu. U to vrijeme studiranja počeo sam ponovno svirati i osnovali smo VIS ‘Nazaret’. Mjesečno smo po dva puta obilazili hrvatske župe i održavali koncerte. Bili smo jako popularni u krugu djevojaka, što se meni tada počelo sviđati. E to je ono što me navelo na preokret u zvanju. Tada toga još nisam bio svjestan. Za vrijeme raspusta 1977. godine upoznao sam djevojku s kojom sam se sprijateljio. Te godine umrla mi je majka, a ja sam na Božić 1977. napustio bogosloviju i oženio se tom djevojkom. I tada je krenulo sve nizbrdo«, svjedoči Javor. Bez priznate škole, bez sredstava za život, iz mirnoga života krenuo je u život u kojem je nizao promašaje, bez sigurne egzistencije, odbačen od zajednice u kojoj je odrastao.
»Vjenčao sam se u Subotici jer su mi u mojem selu jako zamjerili što sam napustio bogosloviju. Škola mi nije bila priznata te sam tada u Srbiji bio osoba samo sa završenom osnovnom školom. Na žalost nisam se ni trudio nešto završiti. Radio sam kao pomoćni radnik u Subotici u grafičkom zavodu, nakon toga sam se vratio u Bogojevo i raznosio tisak po selu. Događalo se svašta, bio sam bez posla, radio na farmi goveda te kao skladištar u jednoj mađarskoj firmi koja je proizvodila zemlju za cvijeće«, navodi Antal prisjećajući se tih teških dana u kojima se osjećao izgubljeno i odbačeno od svojih mještana i društva. U međuvremenu je osnovao i glazbeni sastav koji je svirao na svadbama. To je razdoblje bilo krah njegova života s brojnim posrtanjima i lutanjima.
»Svirali smo gotovo svake subote na svatovima, plesovima, no tada sam počeo puno piti i pušiti. Konzumirao sam velike količine alkohola, mogu reći svakim danom sve više, pušio sam puno, a tada sam počeo voditi i promiskuitetan život. Alkohol mi je dao poticaj za raskalašen život u kojem nisam imao granica, već kako je vrijeme prolazilo, bio sam sve razuzdaniji. Krenuo sam kao lopta niz brdo, i to velikom brzinom. U to vrijeme zaboravio sam na Boga, na Crkvu, na sve ono što sam živio cijeli svoj život do tada. O svojoj duhovnosti ni s kim nisam razgovarao, niti sam potražio razgovor sa svećenikom, niti sam razmišljao o moralnosti, duhovnosti… U glavi mi je samo bilo kako se dobro provesti. I to je trajalo trinaest godina. Trinaest godina izgubljenoga života! No u međuvremenu shvatio sam da je moja tadašnja žena također mene varala kao i ja nju te je naš brak završio rastavom«, prisjeća se Antal. Iz toga braka Antal ima sina koji živi u Australiji i koji je imao 16 godina kada su se roditelji rastali. No u tom braku rodilo mu se još troje djece, koja su umrla. Prva je bila djevojčica koja je živjela samo jedan dan, jedan je sin živio mjesec dana, a drugi je živio tjedan dana. O tome Antal pripovijeda: »Liječnici nisu rekli dijagnozu zbog čega su djeca umrla. Rekli su da statistika pokazuje da u Vojvodini svako tisućito dijete umire. No ja sam tada imao grižnju savjesti jer sam to shvatio kao Božji znak što sam ga izdao i napustio bogosloviju. Bio sam nesretan, a onda sam sve više upadao u vrtlog nemorala i provoda i taj se osjećaj izgubio«, navodi Antal.
Nakon raspaloga braka, ovisnosti o alkoholu, cigaretama i provodu, Javor je osjetio jaku prazninu i izgubljenost. »Tada sam kukao na sve strane, a sada znam da je taj rez s nama učinio Gospodin. Dvije sam godine lutao, no prestao sam s alkoholom, pušenjem i provodima. Nakon toga upoznao sam svoju sadašnju suprugu Dragicu i moj se život promijenio. Moja je supruga pravoslavne vjere, iznimno duhovna i ona mi je dala snage za daljnji život. U našem braku dobili smo kćer koja ima 18 godina, završila je katoličku osnovnu školu, a sada pohađa gimnaziju. Za vrijeme i nakon rata bilo je nemoguće živjeti u Srbiji, nigdje nije bilo posla, bilo je maltretiranja i raznih neugodnih situacija pa smo 1999. otišli u izbjeglički centar u Mađarskoj u Debrecenu, u kojem smo bili godinu dana. U izbjeglištvu je bilo još teže, tabor pun nepoznatih ljudi iz Pakistana, Bangladeša, Kosova, Afrike, svaki s drugom kulturom življenja koja je nosila razne probleme. No za to vrijeme počeo sam se vraćati Bogu. Svake nedjelje supruga i ja sudjelovali smo na misi. Nakon godinu dana napustili smo izbjeglički centar i blizu Debrecena izgradili kuću. Naši prijatelji upoznali su nas sa svećenikom u župi, gdje i dan danas idemo na misu. Župa u Debrecenu od nas je udaljena 15 km, a župnik se zvao Felföldi Laszlo, no on je premješten u Nyiregyházán. Novi župnik je Tot Laszlo. Aktivno smo uključeni u rad župe, za vrijeme korizme sudjelujemo redovito na križnom putu i naravno naša obitelj čuva i Isusov grob, a za cvjetnicu sad je već dvanaesta godina kako za cijelu župu nosim vrbicu. Župniku sam bio kantor na sprovodima, ali nažalost bolest me je spriječila da to nastavim. Aktivno smo sudjelovali i u zajednici katoličkih bračnih parova, no zbog putovanja i troškova koje ono zahtijeva to više ne možemo. Odlazimo svake četvrte godine na duhovne vježbe u Maria Poc (Mária Pócs). To je veliko hodočasničko mjesto u istočnoj Mađarskoj. To mi puno znači za moje duhovno okrjepljenje. Na te duhovne vježbe dolaze oni koji žele učvrstiti svoju vjeru i duhovnost, kao i ovakvi kao ja kojima je duhovnost preporod«, ističe Javor.
Osvrćući se na padove u svojem životu, Javor navodi: »Podizanje s nulte stube težak je put. Lako se može krenuti nizbrdo, ali uspon je mnogo teži. Dolaze i dalje neki križevi u životu, ali oni me osnažuju u duhu i vjeri. Supruga i ja nastojimo ih s lakoćom nositi. Svaki dan uzdižemo se u vjeri pa tako jutarnja i večernja molitva nikada ne izostane, svaki dan učinimo neki zavjet da se što više učvrsti naša obitelj. Danas, kada razmišljam o svojem životu i kada promatram mlade ljude, vidim da se vrlo lako podlegne iskušenjima, a tada se odmakne od Boga. I onda kod prve prepreke odmah se poklekne i kaže: ‘Bog me je napustio! I sad napuštam vjeru!’ I tada krene kotač nezaustavljivo prema dnu koje donosi neopisive patnje i beznađe«, zaključio je.
