KAKO SE OSLOBODITI GRIJEHA IZ MLADOSTI? »Podizanje s nulte stube težak je put«

Foto: Shutterstock
Kako se osloboditi grijeha iz mladosti?
Alkohol, cigarete i promiskuitetan stil života često dovode do niza problema koji uključuju i »životne promašaje« vezane uz stvaranje obitelji i posao, a koji završavaju razočaranjem, bolešću, financijskim problemima i nizom drugih poteškoća koje znatno narušavaju kvalitetu života. Iako je takav stil života slobodan odabir pojedinca, on je često vezan uz životna stanja koja su potaknula određeno ponašanje, a najčešće se događaju u mladenačkoj dobi. Nezrelost i izostanak odgovarajuće podrške rezultiraju pogrješnim odlukama. Dio osoba ostaje zarobljen u svojem nezdravom stilu života cijeli život, a dio se uspije izdići i spasiti.

 

Mnogo je sličnih priča o grijesima iz mladosti, a svaka nosi svoje ožiljke, dublje ili pliće. Neke od njih imaju tragičan kraj, a neke su snažna svjedočanstva o snazi vjere koja uvijek donosi spasenje. O svojem životu u kojem je iz mirne luke zaplovio u život »neverina« te o povratku u sigurnost koju donosi snaga vjere, kao i u svijet mirne bračne luke, svjedoči 63-godišnji Javor Antal, koji danas živi u Mađarskoj.

Rođen u Bačkoj pokraj Dunava, u malom mjestu Bogojevu u skromnoj, katoličkoj obitelji Antal, Javor je od najranijega djetinjstva naučio cijeniti tradicionalne vrijednosti koje uključuju rad, poštenje i nadasve vjeru. Govoreći o svojem djetinjstvu, navodi: »U mjestu u kojem sam proveo djetinjstvo živjelo se kao u obitelji, svi su o svima znali gotovo sve i međusobno si pomagali. Otac je radio na željeznici, majka je bila domaćica, a u obitelji se osjećala brižnost i toplina doma. Otac je uz posao svirao klarinet i saksofon, a ja sam uz njega učio svirati i zavolio glazbu. Odgojen sam u katoličkom duhu pa sam od djetinjstva do završetka osnovne škole svakoga jutra bio na misi, a nedjeljom ministrant na velikoj misi. Nakon završetka osnovne škole upisao sam se u Subotici u ‘Paulinum’, odnosno u vjersku gimnaziju. Pošao sam u tu školu s namjerom da postanem svećenik. U početku nisam bio u potpunosti svjestan što sve nosi taj poziv, no s vremenom u meni se sve više budio osjećaj i potreba da postanem svećenik. To je bilo jako lijepo razdoblje mojega života, neopterećeno i sretno. Uz školu i učenje, gotovo smo se svaki dan bavili raznim športovima: nogometom, odbojkom, stolnim tenisom. Nakon što su me starije kolege naučili svirati gitaru, osnovali smo grupu ‘Pro Anima’, u kojoj sam dodatno našao ispunjenje u glazbi«, prisjeća se Javor.

Javor Antal
Javor Antal

Nakon mature upisao je Teološki fakultet u Zagrebu, koji je nakon druge godine prekinuo i odslužio vojni rok u Bitoli pa se vratio na fakultet. No u tom povratku neke su se stvari počele mijenjati. O tome svjedoči: »Poslije vojske još sam godinu dana bio na fakultetu. U to vrijeme studiranja počeo sam ponovno svirati i osnovali smo VIS ‘Nazaret’. Mjesečno smo po dva puta obilazili hrvatske župe i održavali koncerte. Bili smo jako popularni u krugu djevojaka, što se meni tada počelo sviđati. E to je ono što me navelo na preokret u zvanju. Tada toga još nisam bio svjestan. Za vrijeme raspusta 1977. godine upoznao sam djevojku s kojom sam se sprijateljio. Te godine umrla mi je majka, a ja sam na Božić 1977. napustio bogosloviju i oženio se tom djevojkom. I tada je krenulo sve nizbrdo«, svjedoči Javor. Bez priznate škole, bez sredstava za život, iz mirnoga života krenuo je u život u kojem je nizao promašaje, bez sigurne egzistencije, odbačen od zajednice u kojoj je odrastao. 

»Krenuo sam kao lopta niz brdo«

»Vjenčao sam se u Subotici jer su mi u mojem selu jako zamjerili što sam napustio bogosloviju. Škola mi nije bila priznata te sam tada u Srbiji bio osoba samo sa završenom osnovnom školom. Na žalost nisam se ni trudio nešto završiti. Radio sam kao pomoćni radnik u Subotici u grafičkom zavodu, nakon toga sam se vratio u Bogojevo i raznosio tisak po selu. Događalo se svašta, bio sam bez posla, radio na farmi goveda te kao skladištar u jednoj mađarskoj firmi koja je proizvodila zemlju za cvijeće«, navodi Antal prisjećajući se tih teških dana u kojima se osjećao izgubljeno i odbačeno od svojih mještana i društva. U međuvremenu je osnovao i glazbeni sastav koji je svirao na svadbama. To je razdoblje bilo krah njegova života s brojnim posrtanjima i lutanjima.

Nakon raspaloga braka, ovisnosti o alkoholu, cigaretama i provodu, Javor je osjetio jaku prazninu i izgubljenost. »Tada sam kukao na sve strane, a sada znam da je taj rez s nama učinio Gospodin. Dvije sam godine lutao, no prestao sam s alkoholom, pušenjem i provodima. Nakon toga upoznao sam svoju sadašnju suprugu Dragicu i moj se život promijenio.«

»Svirali smo gotovo svake subote na svatovima, plesovima, no tada sam počeo puno piti i pušiti. Konzumirao sam velike količine alkohola, mogu reći svakim danom sve više, pušio sam puno, a tada sam počeo voditi i promiskuitetan život. Alkohol mi je dao poticaj za raskalašen život u kojem nisam imao granica, već kako je vrijeme prolazilo, bio sam sve razuzdaniji. Krenuo sam kao lopta niz brdo, i to velikom brzinom. U to vrijeme zaboravio sam na Boga, na Crkvu, na sve ono što sam živio cijeli svoj život do tada. O svojoj duhovnosti ni s kim nisam razgovarao, niti sam potražio razgovor sa svećenikom, niti sam razmišljao o moralnosti, duhovnosti… U glavi mi je samo bilo kako se dobro provesti. I to je trajalo trinaest godina. Trinaest godina izgubljenoga života! No u međuvremenu shvatio sam da je moja tadašnja žena također mene varala kao i ja nju te je naš brak završio rastavom«, prisjeća se Antal. Iz toga braka Antal ima sina koji živi u Australiji i koji je imao 16 godina kada su se roditelji rastali. No u tom braku rodilo mu se još troje djece, koja su umrla. Prva je bila djevojčica koja je živjela samo jedan dan, jedan je sin živio mjesec dana, a drugi je živio tjedan dana. O tome Antal pripovijeda: »Liječnici nisu rekli dijagnozu zbog čega su djeca umrla. Rekli su da statistika pokazuje da u Vojvodini svako tisućito dijete umire. No ja sam tada imao grižnju savjesti jer sam to shvatio kao Božji znak što sam ga izdao i napustio bogosloviju. Bio sam nesretan, a onda sam sve više upadao u vrtlog nemorala i provoda i taj se osjećaj izgubio«, navodi Antal.

Rez koji je učinio Gospodin!

Nakon raspaloga braka, ovisnosti o alkoholu, cigaretama i provodu, Javor je osjetio jaku prazninu i izgubljenost. »Tada sam kukao na sve strane, a sada znam da je taj rez s nama učinio Gospodin. Dvije sam godine lutao, no prestao sam s alkoholom, pušenjem i provodima. Nakon toga upoznao sam svoju sadašnju suprugu Dragicu i moj se život promijenio. Moja je supruga pravoslavne vjere, iznimno duhovna i ona mi je dala snage za daljnji život. U našem braku dobili smo kćer koja ima 18 godina, završila je katoličku osnovnu školu, a sada pohađa gimnaziju. Za vrijeme i nakon rata bilo je nemoguće živjeti u Srbiji, nigdje nije bilo posla, bilo je maltretiranja i raznih neugodnih situacija pa smo 1999. otišli u izbjeglički centar u Mađarskoj u Debrecenu, u kojem smo bili godinu dana. U izbjeglištvu je bilo još teže, tabor pun nepoznatih ljudi iz Pakistana, Bangladeša, Kosova, Afrike, svaki s drugom kulturom življenja koja je nosila razne probleme. No za to vrijeme počeo sam se vraćati Bogu. Svake nedjelje supruga i ja sudjelovali smo na misi. Nakon godinu dana napustili smo izbjeglički centar i blizu Debrecena izgradili kuću. Naši prijatelji upoznali su nas sa svećenikom u župi, gdje i dan danas idemo na misu. Župa u Debrecenu od nas je udaljena 15 km, a župnik se zvao Felföldi Laszlo, no on je premješten u Nyiregyházán. Novi župnik je Tot Laszlo. Aktivno smo uključeni u rad župe, za vrijeme korizme sudjelujemo redovito na križnom putu i naravno naša obitelj čuva i Isusov grob, a za cvjetnicu sad je već dvanaesta godina kako za cijelu župu nosim vrbicu. Župniku sam bio kantor na sprovodima, ali nažalost bolest me je spriječila da to nastavim. Aktivno smo sudjelovali i u zajednici katoličkih bračnih parova, no zbog putovanja i troškova koje ono zahtijeva to više ne možemo. Odlazimo svake četvrte godine na duhovne vježbe u Maria Poc (Mária Pócs). To je veliko hodočasničko mjesto u istočnoj Mađarskoj. To mi puno znači za moje duhovno okrjepljenje. Na te duhovne vježbe dolaze oni koji žele učvrstiti svoju vjeru i duhovnost, kao i ovakvi kao ja kojima je duhovnost preporod«, ističe Javor.

Osvrćući se na padove u svojem životu, Javor navodi: »Podizanje s nulte stube težak je put. Lako se može krenuti nizbrdo, ali uspon je mnogo teži. Dolaze i dalje neki križevi u životu, ali oni me osnažuju u duhu i vjeri. Supruga i ja nastojimo ih s lakoćom nositi. Svaki dan uzdižemo se u vjeri pa tako jutarnja i večernja molitva nikada ne izostane, svaki dan učinimo neki zavjet da se što više učvrsti naša obitelj. Danas, kada razmišljam o svojem životu i kada promatram mlade ljude, vidim da se vrlo lako podlegne iskušenjima, a tada se odmakne od Boga. I onda kod prve prepreke odmah se poklekne i kaže: ‘Bog me je napustio! I sad napuštam vjeru!’ I tada krene kotač nezaustavljivo prema dnu koje donosi neopisive patnje i beznađe«, zaključio je.

Ivica Zlodi, župnik župe svete Obitelji iz Zagreba
Čovjek ne živi samo za se
Ljudski primjeri iz života i njihove sudbine često pokazuju i upozoravaju da i kad čovjek napusti Boga i udalji se od Crkve, Bog ne napušta njega, pojedinca, čovjeka, nego svakomu – ako to želi – daje znakove, otvara mu novi put da shvati i prihvati svoga Stvoritelja. Nije tajna u ljudskoj samospoznaji, jer to je nemoguće, upravo na primjerima »života bez Boga« uočava se da ga to vodi u antropozofiju. Takav je put ograničen jer je dostižan, bilo kroz ovisnost, užitak ili neki drugi način zadovoljenja egoističnih ljudskih potreba. Nasuprot neograničenomu, Bogu Stvoritelju, čovjek je stvoren u spoznaji vjere dakle da je stvoren na Božju sliku i priliku i da teži savršenstvu, moralnomu i ćudorednomu životu. Kad napusti tu spoznaju, čovjek jednostavno ostane teturati u prostornom i vremenskom mraku koji je ograničen. Tada ga ubija besmisao, osamljenost, trpljenje i smrt, a on traži izlaz u svojoj samoći. Tada čovjek živi u otuđenju od sebe, od drugoga i od Boga jer se zatvara u svoj egoistični krug užitka. Tu nastaje duboka unutarnja egzistencijalna kriza jer grijehom u dubini svoga bića prekida se veza s Bogom koji je izvor života, ljubavi, dobrote. U takvom stanju čovjek živi samo za sebe, od sebe, promišlja sebe kao samoostvarenje, jer ne može drugačije. Zaboravlja na svijest o svom postojanju koju mu je Bog dao. Premda čovjek i u takvim situacijama nastoji napustiti Boga, Bog njega ne napušta nikada. Čeka ga poput strpljivoga roditelja, da odraste, da shvati svoje pogrješke. Ne iživljava se Bog na čovjeku niti ga kažnjava. On ljubi i uvijek je uz svoje stvorenje, a to je čovjek koji je stvoren na njegovu sliku i priliku. U zaboravu ljudske ograničenosti i upadanju u grijeh iz sebičnosti – ljudski život na neki način postane nepodnošljiv. Opasnost je tada još veća jer u njemu on traži solidarnost u zlu. Veličina je čovjeka da vidi svoje mane, nedostatke, grijehe, da shvati prekinutu nit s Bogom. Ne treba se bojati svoje nesavršenosti, nego je treba staviti u smisao svoga postojanja kao Božjega stvorenja za koje je Isus umro na križu. Tada čovjek mijenja svoj život jer otkriva da je pozvan na uskrsnuće i život vječni, da postoji Bog koji ga ljubi i da on nikada nije sam.

IZVORGlas Koncila br. 4/2018.
Prethodni članakEUROPSKI KRŠĆANSKI ANALITIČAR LEO VAN DOESBURG O IZAZOVIMA ŽIVLJENJA VJERE Kršćanske vrjednote staviti u prvi plan političkoga djelovanja
Sljedeći članakKAKO ŽIVOTOM SVJEDOČITI VJERU? Čovjek ulazi u obitelj Božju