DRAGOCJENO ISKUSTVO ČLANA ZAJEDNICE »CENAKOLO« Roditeljska je ljubav jedinstvena i nenadomjestiva

Željko Plepelić
Snimila: J. Pavić | Željko Plepelić: »Zahvaljujući obitelji uspio sam prebroditi i nejteže trenutke«

Da ovisnost ne bira podrijetlo i obitelj potvrđuje i svjedočanstvo danas 44-godišnjega Željka Plepelića koji je odrastao u običnoj, brižnoj, tradicionalnoj obitelji, okružen ljubavlju, pažnjom, odgajan i usmjeravan prema pravim životnim vrijednostima. No životne okolnosti i društvo usmjerili su njegov život u pravcu koji ga je vodio prema dnu. Danas je Željko Plepelić odgovorni član zajednice, aktivno sudjeluje u pomoći mladim ljudima koji dolaze u zajednicu »Cenacolo« u Međugorju te prenosi karizmu zajednice onima koji su pokleknuli i kojima je potrebna pomoć.

»Bio sam klasičan primjer ovisnika«
U početku je to bila trava, a kasnije i teže droge, tako da sam imao priliku isprobati dosta vrsta droga. Dakle, bio sam klasičan primjer ovisnika, počeo sam s travom, našao sam se u društvu gdje se pilo, pušilo i tu su stvari krenule loše.

Opisujući svoj životni put, Željko Plepelić navodi: »Dolazim iz Velike Gorice, gdje sam odrastao i živio do ulaska u zajednicu. Imam godinu dana mlađega brata s kojim sam u djetinjstvu bio blizak. U to doba počeli smo zajedno umjesto nedjeljom na misu odlaziti u kino, a doma bismo lagali da smo bili na misi. Kako smo bili stariji, svaki je imao svoje društvo, koje je bilo različito, tako da brat nikada nije imao problema s ovisnošću. Krenuvši u srednju školu, u Zagreb, sve sam više počeo izostajati iz škole, vikendom bih se s društvom opijao, zapalio bi se koji džoint. To je bilo vrijeme prije rata, kada je droga bila sve više dostupna i nama mlađima. U početku je to bila trava, a kasnije i teže droge, tako da sam imao priliku isprobati dosta vrsta droga. Dakle, bio sam klasičan primjer ovisnika, počeo sam s travom, našao sam se u društvu gdje se pilo, pušilo i tu su stvari krenule loše. Svidio mi se taj način ‘života’ i postao je moja svakodnevnica. Kako je vrijeme prolazilo, bilo je samo sve gore. Nakon ‘lakih’ droga došle su na red i teške. Više to nije bila zabava, nego je to postao moj način života. ‘Pronašao’ sam se u tome, bio je to bijeg od mojih strahova, kompleksa i svega onoga što nisam mogao prihvatiti na sebi i oko sebe. Na kraju je ostao heroin koji sam uzimao 15-ak godina. Kroz to vrijeme promijenio sam dosta poslova, uglavnom u trgovini. Često bih dobio otkaz jer ne bih bio sposoban normalno funkcionirati, zbog krize ne bih dolazio na posao, često bih uzimao stvari ili novac tako da bih brzo bio otkriven. Kratko vrijeme nakon toga malo bih se smirio, ali vrlo brzo, zapravo čim bih došao do novca, počeo bih ponovno uzimati drogu«, svjedoči Plepelić.

»Glas savjesti bio je sve tiši i tiši«

Prisjećajući se toga vremena, navodi da je došao do tunela u kojem nije vidio izlaza. O tome pripovijeda: »Kako je vrijeme prolazilo, sve više je bilo jasno i mojim roditeljima da nešto nije u redu – čest gubitak posla, neuredan život, nedostatak novca. No uvijek bih uspio izmanipulirati roditelje i umanjiti veličinu moga problema. Postao sam pravi majstor u tome, majstor laži, i nakon nekoga vremena bilo mi je teško izići iz te mreže koju sam sam ispleo. Bez obzira koliko bio svjestan da je droga loša, moja volja za prestankom takvoga načina života bila je sve slabija i glas savjesti bio je sve tiši i tiši. Na kraju me takav način života učinio potpuno bez osjećaja, prvo prema drugima, a kasnije i prema samomu sebi. Nikada nisam odlazio k liječniku i tražio zamjensku terapiju kao mnogi koje sam znao i s kojima sam se u to vrijeme družio. Još manje me zanimala komuna, tj. zajednica za liječenje. Koliko god bio svjestan težine svoga problema, nikada nisam smatrao zajednicu mjestom gdje mi mogu pomoći. Mislio sam da to mogu sam, i to kada god hoću. Vrijeme je prolazilo, ali ništa se nije mijenjalo. Nakon nekoga vremena, zbog laži, prijevara i načina života ovisnika, ostao sam bez prijatelja, tj. bez pravih prijatelja, koje sam potjerao od sebe svojim lažima, iskorištavajući ih kada su mi bili potrebni. Na kraju sam ostao sam, odnosno jedini koji nisu digli ruke od mene bili su roditelji i brat. Nakon što sam jednom završio na hitnoj, došlo mi je u glavu da sljedeći put možda ne ću imati takvu sreću da me pronađu živoga. Nazvao sam brata, koji je došao po mene, odveo me kući te smo sljedeći dan rekli majci što se dogodilo.

Skupila se cijela obitelj i dala mi do znanja da će učiniti sve kako bi mi pomogli. Sam nisam bio dovoljno jak niti sam imao volje da bih učinio taj prvi korak, ali zahvaljujući obitelji koja je stala zajedno i bila čvrsta u svojoj odluci, pristao sam otići na razgovor u zajednicu ‘Cenacolo’.

Iako sam sam digao ruke od sebe i nisam više pronalazio smisla u životu, tako nije mislila moja majka. Pokušavajući mi i ranije pomoći, nikada nije odustala od te namjere. Uz pomoć i savjet drugih roditelja koji su imali ista iskustva te joj preporučili zajednicu ‘Cenacolo’ kao mjesto na kojem se može potražiti pomoć, inicirala je moj odlazak u tu zajednicu.

Taj put skupila se cijela obitelj i dala mi do znanja da će učiniti sve kako bi mi pomogli. Sam nisam bio dovoljno jak niti sam imao volje da bih učinio taj prvi korak, ali zahvaljujući obitelji koja je stala zajedno i bila čvrsta u svojoj odluci, pristao sam otići na razgovor u zajednicu ‘Cenacolo’.«

Roditeljska ljubav – jedinstvena i nenadomjestiva

Iako nekoliko puta bez uspjeha, upornost se isplatila. Odlazak na prvi razgovor s dečkima iz zajednice bio je, kako navodi, samo pokušaj da se ugodi roditeljima te da se pokaže volja za promjenom koje zapravo nije bilo. No nakon nekoga vremena situacija se potpuno promijenila: »Tamo sam upoznao momke s istim problemima kakve sam imao i ja, koji sada žive drugačiji život, bez droge i ovisnosti. Tako je počeo moj put u novi život. Tada nas je bilo desetak na pripremama, svaki zbog svoga problema, svaki sa svojom pričom, svaki u pratnji roditelja. Vidjevši upornost i slogu roditelja, nastavio sam odlaziti na te razgovore i malo pozornije slušati savjete momaka iz zajednice. Vidjevši da imamo dosta zajedničkoga, prihvatio sam ono što su tražili od mene i nakon dugo vremena poželio sam promijeniti nešto u svom životu. Ali to je tek bio prvi korak. Zbog dugogodišnje ovisnosti o teškim drogama moje psihičko stanje bilo je dosta loše te nakon fizičke krize mnogo je teže bilo nositi se sa psihičkom krizom. Cijelo to vrijeme netko iz obitelji bio je uz mene i nije me puštao samoga ni sekunde. Zahvaljujući njima uspio sam proći te najteže trenutke. Nakon što sam se fizički oporavio, slijedio je ulazak u zajednicu. Iznimno je važno, a ja imam baš takvo iskustvo, da roditelji budu složni u tim trenutcima i da djetetu budu podrška bez obzira na problem s kojim se suočavaju. Roditeljska ljubav nešto je jedinstveno i nenadomjestivo. Zbog iskustva koje imam, i onoga lošega i ovoga dobroga, jako je važno biti prijatelj i imati povjerenje u roditelje«, ističe Željko Plepelić. Nadalje navodi da je kroz sve vrijeme boravka u zajednici »Cenacolo« i kroz razgovore s roditeljima ovisnika spoznao da su oni željeli najbolje svojoj djeci, ali nisu znali kako to pokazati i nisu znali procijeniti što je to dobro za njihovu djecu. »Dosta roditelja ne zna čuti svoju djecu, upoznati potrebe svoje djece, postati im na neki način prijateljima kroz jednostavne, svakodnevne stvari. Treba pričati o svemu, živjeti u istini i ne skrivati probleme kao da ne postoje, jer su oni sastavni dio života. Što ranije naučimo boriti se s njima, brže ćemo postati jači. Danas su mladi izloženi puno više opasnostima nego prije. Razvojem tehnologije dostupno je sve, poput droge, kocke, pornografije i drugih stvari koje uzimaju slobodu, tj. koje ljude čine robovima navike. Tako da je danas na roditeljima velika odgovornost koju treba shvatiti ozbiljno i reagirati na vrijeme, tražiti pomoć od osoba koje imaju iskustva, koje mogu pomoći savjetom ili na neki konkretniji način«, ističe Plepelić.

»Novi« život na temeljima vjere
Želja mi je imati obitelj, obitelj u kojoj će molitva i vjera biti ono najvažnije, ono bitno što daje snagu za svaki dan. Povjeravajući Gospodinu te svoje želje i pouzdajući se u njegovu ljubav, siguran sam da sam na dobrom putu.

Osvrćući se na život u zajednici, navodi da je on dosta specifičan. Zasnovan je na vjeri, oprostu, odricanju i svemu onom što prije nije prakticirano najviše zbog egoizma i oholosti uzrokovanih načinom i doživljajem života. »Već sam neko vrijeme član zajednice ‘Cenacolo’, zajednice koja mi je vratila volju za životom, naučila me pravim vrijednostima. To je mjesto na koje sam došao kako bih se skinuo s droge, a dobio sam puno više. Bez obzira na moju prošlost, na sve loše što sam učinio, prvi put sam se osjetio slobodan, tražeći oprost od onih koje sam najviše povrijedio. Naučio sam opraštati sebi samomu i preko molitve počeo se duhovno izgrađivati, više ne bježati od svojih problema, poteškoća i strahova, nego se kroz molitvu suočavati s njima. Osjetivši Božje milosrđe i oprost i sam sam naučio opraštati. Osjetivši koliko je velika ljubav Božja, i ja sam naučio ljubiti i prihvatiti prvo sebe samoga da bih znao ljubiti svoga bližnjega. U zajednici sam bio prihvaćen sa svim mojim manama, slabostima i poteškoćama. Prihvaćen sam takav kakav sam. Momci oko mene pomogli su mi da pobjeđujem svoje strahove, nesigurnosti, bili su strpljivi sa mnom, dali mi priliku da sam ispravim svoje pogrješke. Nakon nekoga sam vremena i sam počeo tako raditi, mijenjati svoj karakter, postajati bolja osoba. Stvari koje sam dobio od drugih počeo sam i davati drugima prenoseći karizmu zajednice na one koji tek počinju svoj put, svoju promjenu. Oprost je Božji dar, u zajednici imamo priliku upoznati i iskusiti ljubav i milosrđe Božje u ispovijedi i trenutcima klanjanja pred Presvetim. Tada mi često dolaze sjećanja na stari život i sve loše što sam učinio svima oko sebe, ali od svega lošega puno je jača i veća ljubav i oprost, pogotovo ako smo spremni otvoriti svoje srce toj ljubavi. O toj ljubavi Boga kao Otca često nam je govorila majka Elvira, rekavši: da bismo mogli znati stajati čvrsto na nogama, prvo moramo znati biti na koljenima, kako bismo imali snage svoju vjeru pretvoriti u konkretna djela, bilo što radili. Tu je i ta prispodoba o kući građenoj na čvrstom temelju, koja zbog temelja na kojima je građena biva puno stabilnija. O životu sam naučio puno od majke Elvire. Njoj sam zahvalan za sve ono što danas živim. Od nje sam naučio da Bogu ništa nije nemoguće i da su Božji planovi za nas puno veći nego što i sami možemo zamisliti«, navodi Plepelić.

Sada s odmakom, nakon nekoliko godina provedenih u zajednici pomažući drugima, ističe: »Danas još uvijek rastem u vjeri, još uvijek sam na putu rasta. Beskrajno sam zahvalan i sretan što sam dobio priliku za novi život, život kakav ni sam nisam mogao zamisliti. Pouzdajući se u ljubav i milosrđe Božje, sve sam više svjestan da moji planovi vrijede jako malo ako nisu utemeljeni na molitvi. Često su moje želje i planovi bili nerealni, ali prepuštajući se Božjoj providnosti, osjetio sam koliko je velika njegova ljubav i koliko mi želi dobro. To je puno više nego što to mogu i sam zamisliti.

Želja mi je imati obitelj, obitelj u kojoj će molitva i vjera biti ono najvažnije, ono bitno što daje snagu za svaki dan. Povjeravajući Gospodinu te svoje želje i pouzdajući se u njegovu ljubav, siguran sam da sam na dobrom putu. Počinjem graditi svoj ‘novi’ život na temeljima vjere, ne bojeći se zasukati rukave, pošteno se oznojiti kako bi ti temelji bili duboki i čvrsti. Osjećam potrebu ono što sam primio dati drugima, da budem svjedok neizmjernoga Božjega milosrđa i ljubavi. Sretan sam da danas imam tu priliku. Hvala mojoj obitelji, majci Elviri i zajednici ‘Cenacolo’ na daru ponovno pronađenoga života«, naglasio je Željko Plepelić.

O. Antonio Mario Čirko
Župna zajednica treba biti podrška
U svojem svećeničkom služenju veoma često susrećem roditelje koji traže razgovor i savjet u vezi sa svojom djecom koja su zapela u određenim problemima. U današnje vrijeme primjećuje se prisutnost ovisnosti o drogi, o alkoholu, o kocki, ali i ovisnost o videoigricama ili pak o pornografiji koja je danas mnogima dostupna preko interneta. Također, javlja se i nova ovisnost – ovisnost kupovanja. U kontekstu današnjega mentaliteta javlja se potreba stalnoga nabavljanja novih stvari kako bi se bilo u skladu s trendovima vremena (npr. svake godine imati najnoviji model mobitela).
Treba napomenuti da je svaka situacija jedinstvena i da je nekada teško ići po nekim shemama kako pomoći mladima u problemima, a osobito što savjetovati roditeljima. Zbog toga je važna uloga svećenika da znade darovati dovoljno svoga vremena. Osobito je važna povezanost s roditeljima da ih se ohrabri da ustraju u strpljivosti čak i onda kada ih njihovo dijete odbacuje ili omalovažava zbog trenutačne krize ovisnosti. Roditelji koji najviše pate promatrajući svoju djecu u paklu ovisnosti trebaju u okviru crkvenih institucija imati mogućnost podrške i molitvom i iskrenom blizinom, ali i susretima s drugim roditeljima koji su prošli slične situacije (npr. susret roditelja čija su djeca članovi zajednice »Cenacolo«). To je važno jer obično se nakon nekoga vremena uđe u osjećaj nemoći i bezvoljnosti, da se ništa ne može promijeniti. I župna zajednica mora biti svjesna prisutnih problema u svom okruženju te valja sve povezati preko zajedničke župne molitve, npr. klanjanjem pred Presvetim. Dakle vidimo tu kršćansku mudrost da se sa svoje strane učini što se može, ali se ne zaboravlja i dimenzija predanja vlastite situacije Bogu koji svojom milošću ulazi tamo gdje ljudske snage malaksaju.

IZVORGlas Koncila br. 17/2017.
Prethodni članakKAKO JE BL. AUGUSTIN KAŽOTIĆ UŠAO U POVIJEST VUGROVCA? Relikvijar i ruho stariji od crkve
Sljedeći članakZAŠTO SE ČUJU VIJESTI O PROPALIM BOGATAŠIMA? Znanje je mnogo važnije od posjedovanja