RASTE POTRAŽNJA ZA HRVATSKIM POLJOPRIVREDNIM PROIZVODIMA »Božićni zaokret« za spas hrvatskoga sela

Snimio: V. Čutura | Ivan Petrović iz Bogdanovića kaže da ljudi traže domaće proizvode

Posljedica krize uzrokovane pandemijom, posebno otežan međunarodni protok robe, sve je veći izazov nacionalnim gospodarstvima, posebno u proizvodnji hrane. Bezbroj su puta stručnjaci upozorili da Hrvatska ima mogućnosti hraniti više od dvadeset milijuna stanovnika kad bi se na državnoj razini organizirala poljoprivreda i ostale popratne djelatnosti. Upravo u vrijeme koronakrize sve je veća potražnja za domaćim poljoprivrednim proizvodima jer oni su provjereni, zna im se podrijetlo, većina njih je ekološki uzgajana. Prema izvješću Hrvatske gospodarske komore u prvih šest mjeseci u razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda s inozemstvom Hrvatska bilježi bolje rezultate u odnosu na isto razdoblje prošle godine, unatoč tomu što je turistička sezona podbacila. Pojedini proizvodi su traženiji, posebno povrće i voće. U potpunom zatvaranju, odnosno u vožnji s propusnicama, na hrvatskim prometnicama kamioni su »osvajali ceste«, vrlo brzo su se uvoznici snašli na sebi svojstven način, štoviše za njih su vrijedila i drukčija pravila pri samoizolaciji. Izvješće donosi i da se u prvih pola godine najviše uvozilo meso, što je 10,9 posto ukupnoga uvoza, zatim proizvodi na bazi žitarica i škroba s udjelom od 8,3 posto. Slijede mlijeko, jaja i med sa 7,9 posto te pića sa 7,4 posto. S druge strane u izvozu su najzastupljenije žitarice sa 11,5 posto, zatim različiti prehrambeni proizvodi visokoga stupnja prerade. U prvih šest mjeseci vanjskotrgovinski deficit poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda smanjen je za 20 posto, odnosno za 128 milijuna eura u odnosu na isto razdoblje u prethodnoj godini. To je rezultat pada uvoza od 6 posto, koji se zaustavio na razini od 1,564 milijarde eura. Izvoz bilježi rast od 2,9 posto i iznosi 1,039 milijardi eura. Pokrivenost uvoza izvozom porasla je sa 61 na 66 posto.

Sve rasprodano – luka više nema!

Koliko su traženi hrvatski poljoprivredni proizvodi svjedoče proizvođači i otkupljivači. Na terenu podatke potkrjepljuju činjenice obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i obiteljskih gazdinstava.

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Marinka Bakovića najviše proizvodi bijeli i crveni luk, slanutak i krumpir te popratne kulture povrća poput krastavca, paprike i rajčice. Baković ima svoj OPG u Banjevcima pokraj Stankovaca, a budući da je sve proizvode rasprodao, navodi da je skinuo ploču s natpisom OPG. »Otkako je koronakriza, bijeli i crkveni luk potpuno je rasprodan«, navodi Baković. »To su domaći ekološki proizvodi i interes je velik, posebno na sajmovima dok nam je to bilo dopušteno, pa se tako za domaće proizvode doznaje i usmenom predajom. Polako se podiže svijest o vrijednosti domaćega proizvoda u odnosu na uvozni, za koji se ne zna čime je tretiran, kako je proizveden, koliko je trajao transport. Danas se na hrvatskom selu može proizvesti sve, a isto tako i prodati. Treba biti dosljedan, ne treba biti megaloman. Kvaliteta poljoprivrednoga proizvoda svjedoči da je moguć povratak selu i životu na selu, samo treba bolja organizacija na državnoj razini«, rekao je taj poljoprivrednik. Tehnologija, komunikacija i brzi prijevoz omogućuju poljoprivrednicima da svoje proizvode mogu plasirati u kratku vremenu u bilo koji dio Hrvatske.

Ljudi će ostati – svoji na svome

Zanimljiva je priča Ivana Petrovića iz Bogdanovića koji ne napušta selo unatoč tomu što ima kuću u tridesetak kilometara udaljenim Kaštelima te ima stalni posao u jednoj od vodećih hrvatskih tvrtki. »Svakim danom susrećem se s brojnim ljudima koji traže domaći proizvod«, navodi Petrović. »Upravo je ova koronakriza poticaj ljudima da promisle o svojoj zemlji, posebno onima koji su blizu radnoga mjesta. Nekad su cijele obitelji živjele i školovale djecu od svojih proizvoda, koji su bili u manjem opsegu nego što je to danas kad je tehnologija napredovala. Dovoljno je pogledati koliko je kamena iskrčeno i zemlje navezeno u pojedinim škrtim mjestima samo da bi se preživjelo. To je danas ekološki sve čisto, a bilo bi bogohuljenje kad ne bismo to nastavili raditi, pa makar nam to bio i hobi. To je poštovanje i prema našim starima. Stoga nastojim svake godine, koliko mi vrijeme dopušta, obraditi dio zemlje, proizvesti za sebe, za svoje najbliže i prijatelje, ono osnovno što uspijeva na ovoj našoj škrtoj zemlji. Držim kokoši, imam koze, sadim crveni i bijeli luk, krumpir, slanutak i ostalo povrće. To nisu velike količine, ali znadem što proizvedem. Na primjer, trenutačno je najveća potražnja za domaćim kokošjim jajima, za zelenjavom, posebno za bijelim lukom. Obiteljskim gazdinstvima treba pomoći da im se proizvodi otkupe na kućnom pragu.«

Neriješeni problemi zakupa zemljišta

Marinko Soče pripada skupini pojedinaca koji vole svoju zemlju i pokušavaju se organizirati, okupiti proizvođače i organizirati proizvodnju i prodaju. Među većim je dostavljačima povrća i voća hrvatskim supermarketima, marketima i malim kupcima. Ujedno je proizvođač koji je okupio više suradnika u dolini Neretve, a sada ima svoju proizvodnju po cijeloj Hrvatskoj. Izgradio je hladnjače u Opuzenu, Virovitici i Zagrebu. Objašnjava kako se može organizirati hrvatska poljoprivreda, posebno proizvodnja povrća i voća. Navodi da se upravo u doba krize pokazala važnost proizvodnje poljoprivrednih proizvoda, posebno hrane, jer svaka država koja drži do sebe i svoga naroda ima strategiju za proizvodnju hrane. »Nažalost, mi se još suočavamo s neriješenim problemima dugoročnijega zakupa zemljišta. Tako smo u stanovitoj blokadi jer to nije riješeno na državnoj razini, nema strategije. Oni koji se bave poljoprivredom, posebno oni mlađi koji bi krenuli tim putom, teško mogu dolaziti do sredstava iz europskih fondova i kredita jer je teško povući sredstva za projekte ako nema dugoročnijega zakupa zemljišta. Zapinje na državnoj razini i tu treba napraviti pomake, a ne prepuštati samovolji nekih na lokalnoj razini koje rijetko zanima razvoj poljoprivrede. Razvoj poljoprivrede i proizvodnja hrane dugoročni su projekti i oni su jamci života na selu i manjim sredinama. Na tome, među ostalim, treba graditi demografsku strategiju.«

Soče napominje da je u sadašnjem kriznom vremenu potražnja za hrvatskim povrćem i voćem porasla oko deset posto, a u manjim specijaliziranim trgovinama čak i za pedeset posto. »Dakle, nije problem u potrošačima, oni traže hrvatski proizvod. Problem je u organizaciji proizvodnje. Poljoprivrednik se mora osjećati sigurno, znajući da će se njegov proizvod otkupiti, ali isto tako da ima dugoročnu sigurnost kod proizvodnje.«

Ističe da nerješavanje administrativnih problema pridonosi masovnomu iseljavanju. »Konkretno, manji je problem otkup povrća i voća nego proizvodnja. Tu se država mora pod hitno pobrinuti i nastojati spašavati proizvođače. U 21. stoljeću, kad je sve digitalizirano, hrvatski činovnici još nisu došli ni do austrougarskih postignuća u organizaciji i poljoprivrednoj proizvodnji. Zato samo treba politička volja koja će uzeti u obzir znanje i struku koju imamo i to treba kapitalizirati. Prilika je i o ovom Božiću da promislimo i učinimo zaokret u pozitivnom smjeru jer samo zajedništvom, od najmanjega proizvođača preko obiteljskih gospodarstava do onih koji predlažu i donose zakone, možemo riješiti problem, a ne bježati iz svoje domovine.«

70 posto proizvodnje povrća ostvaruje se u kontinentalnoj Hrvatskoj
72,5 posto hrvatskih potrošača jede voće i povrće svakoga dana.
To je više od prosjeka zemalja Europske unije,
gdje ta brojka iznosi oko 65,5 posto
3,3 posto prosječnih godišnjih izdataka kućanstva izdvajaju za povrće
te 1,9 posto za voće
29,5 posto prihoda troše na hranu stanovnici Hrvatske,
a u Europskoj uniji taj prosjek iznosi 12,4 posto

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2020.
Prethodni članakPOUKA SVETE OBITELJI Bog koji odgaja
Sljedeći članakNAHRANITI VJEROM Poniranje djeteta u svijet vjere – riječju i djelima roditelja