RAZLIKA IZMEĐU AKADEMSKOGA I INDUSTRIJSKOGA ZNANSTVENIKA Paukova mreža čvršća od čelika

Foto: Shutterstock

Američki su znanstvenici otkrili da je mreža koju plete smeđi račji pauk (Loxosceles laeta) pet puta čvršća od čelika (Materials Horizons, 15.2.2017). Riječ je o malom otrovnom pauku koji ima tri para očiju, a na tijelu mrlju u obliku violine. Sean Koebley i Hannes Schniepp, s virginijskoga koledža »William & Mary«, već godinama proučavaju toga šesterookoga pauka jer je po načinu pletenja mreže jedinstven u porodici paukova.

Paukovi se hrane zrikavcima

Za razliku od ostalih paukova, čije su niti izdužene i zaobljene, čileanski smeđi račji pauk proizvodi plosnate niti poput vrpce. K tomu, oko svake niti stvara bezbrojne petlje koje mreži daju posebnu čvrstoću i elastičnost. Hannes Schniepp, glavni autor studije, oduševljeno opisuje svoje otkriće: »U usporedbi s istom masom čelika paukove su niti pet puta čvršće. Dodatne petlje čine te niti još čvršćima. Taj pauk stvara mrežu na čudesno jednostavan način. Potrebno je samo da povremeno pojede pokojega zrikavca i da proizvede taj nevjerojatan materijal.«

Osvajanje budućnosti

Poznata je slikovita usporedba paukove mreže i brodskoga užeta, no tom studijom mjerljivo je dokazana veća čvrstoća paukovih niti u usporedbi sa sintetskim polimerima (kevlar) i čelikom. Početni ushit znanstvenika zbog otkrivenih »tajna« paukove mreže ubrzo se, međutim, pretvorio u racionalni pokušaj oblikovanja i patentiranja novih (nano)materijala. Gotovo svi mediji (Chemistry World, Orlando Sentinel, Virgina Gazette, Science Daily…) koji su izvijestili javnost o otkriću preskočili su priču o smeđem račjem pauku, o naizgled kaotičnoj mrežnoj koreografiji, te usmjerili svoje poruke prema novim generacijama otpornih materijala.

Inspirirani paukovom vještinom i tehnikom mikropetlja, mnogi su se znanstvenici dosjetili kako konzumirati i materijalizirati ljepotu otkrića. Već se govori o novim aeronautičkim materijalima koji bi poput mreže trebali štititi satelite i astronaute od udara svemirskoga otpada

Inspirirani paukovom vještinom i tehnikom mikropetlja, mnogi su se znanstvenici dosjetili kako konzumirati i materijalizirati ljepotu otkrića. Već se govori o novim aeronautičkim materijalima koji bi poput mreže trebali štititi satelite i astronaute od udara svemirskoga otpada, o novim materijalima za izradu padobrana, elastičnih užeta za još bolje skokove (bungee-skokovi) s mostova ili visokih zgrada…  

Spiderman u svemiru

I sami autori studije, vjerojatno poneseni medijskom bukom, uključuju se u osvajanje tržišnoga prostora s novim materijalima. Tako Hannes Schniepp zaneseno govori: »U svemiru postoje mikrometeoriti i smeće koje može izazvati velike štete. Mi sada zamišljamo zaštitne mreže oko svemirskih instalacija i vozila kako bismo ih zaštitili od mogućih incidenata.« I Sean Koebley, mladi doktorand na projektu, ponesen je otkrićem: »Naša opažanja, inspirirana smeđim račjim paukom, otvaraju vrata za nove tehnologije vlakana.«  

Ljepota patenta

Takva je potreba znanstvenika za transformacijom fundamentalnoga otkrića u koristan derivat razumljiva, ali i odbojna ako postane sama sebi svrhom ili, štoviše, ako se pretvori u opsjednutost. Uvidom u reakcije znanstvenika prema najnovijem otkriću lako je prepoznati ambivalentno ponašanje znanstvenika – znatiželju i pohlepu. S jedne je strane izraženo divljenje istraživača pred stvarnostima prirode, a s druge se strane pojavljuje poriv za iskorištavanjem novih spoznaja, za materijalizacijom otkrića, za takozvanim »transferom tehnologije«.

I Schniepp i Koebley bave se biomimetikom: razumijevanje prirodnih mehanizama žele sublimirati u »društveno koristan proizvod«. To oponašanje prirode nije zbog proslave života, nego zbog jednostavnoga – profita. Dijelom intelektualnoga koji odražava stupanj taštine, dijelom financijskoga koji otkriva plošnu dimenziju modernoga znanstvenika. Hannes Schniepp priznao je da je zahtjev za patentiranje mehanističkih detalja paukova tkanja već podnesen.

Voćka poslije kiše i paukova mreža

Za razliku od pjesnika koji uglavnom bez interesa zastaje pred otkrićem prirode, znanstvenik je često sklon i naučen da otkriva »tajne« sebi u korist. Vrlo je vjerojatno da »voćka poslije kiše« nije napisana zbog tiraže, za razliku od »petlja paukove mreže« koje će biti patentirane. Moderni su znanstvenici, za razliku od pjesnika, prestali biti »čuđenje u svijetu«.

Upravo ti motivi razlikuju akademskoga od industrijskoga znanstvenika. Nije problem što takvi formati znanstvenika supostoje, nego je problem u tome što akademija i sveučilište postaju utočište industrijskih znanstvenika. Sve je manje zadivljenih dokoličara koji onkraj poduzetništva javnosti predstavljaju ljepotu prirode. Ipak, ironično je i utješno otkriti krhkost ljudskoga znanja: potrošeni su milijuni dolara i izrađene stotine znanstvenih publikacija da bismo u 21. stoljeću doznali tek fragmente istine o paukovoj mreži.

IZVORGlas Koncila br. 8/2017.
Prethodni članakČOVJEK KOJI JE VIDIO JASENOVAČKE GROBNICE IZ 1947. »Stigla je nova skupina pa smo se ovih morali riješiti«
Sljedeći članakIMAJU LI PAPE BENEDIKT I FRANJO ISTI SMJER? Kako je mladi teolog Ratzinger opisao »klizanje Crkve«