U Osječko-baranjskoj županiji, istočno od Osijeka, na putu prema Aljmašu nalazi se Sarvaš. Premda je prigradsko naselje Osijeka, prema Sarvašu nema putokaza. Tek na ulazu i izlazu stoji natpis drevnoga mjesta koje se u pisanim dokumentima spominje još u 13. stoljeću. Sarvaš je prvih dana srpske agresije, u kojoj je narod protjeran i ubijan, doživio i prvo granatiranje crkve u Domovinskom ratu. Srpskom okupacijom 1991., kad je protjerano nesrpsko stanovništvo, naselju je bilo ime promijenjeno u Jelenovo. Mirnom reintegracijom Hrvati su se vratili, vraćeno je i ime Sarvaš. Obnovljena je župna crkva, a za obnovu kamen je blagoslovio sv. Ivan Pavao II. Na njemu piše: »Obnovni kamen prve, u Domovinskom ratu 1991. godine, srušene župne crkve Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Sarvašu, blagoslovio je papa Ivan Pavao II. prigodom svoga pohoda Đakovačkoj i srijemskoj biskupiji u Osijeku, 7. lipnja 2003.«
Župa u Sarvašu posvećena je Rođenju sv. Ivana Krstitelja, a župnik je Mario Brkić, prepoznatljiv u nadbiskupiji posebno po radu s mladima. Istodobno je glazbenik.
»Župa Sarvaš nalazi se uz državnu cestu prema Erdutu«, navodi župnik Brkić. »Pripada Osječkomu istočnomu dekanatu, a spominje se krajem 18. stoljeća. Tada je bilo selo naseljeno njemačkim žiteljima koji su u Sarvašu ostali sve do Drugoga svjetskoga rata. Nakon rata to su područje naseljavali Hrvati iz Zagorja i Like, manji broj Mađara i Srbi. U vrijeme Domovinskoga rata Srbi su okupirali selo i protjerali sve Hrvate. Progonstvo je trajalo od 1991. do 1998. kada su se Hrvati počeli vraćati u selo i obnavljati svoja ognjišta. Nakon rata u selo su se doselili i Hrvati iz Bačke.«
Župa Sarvaš uskoro slavi 250. obljetnicu svoga postojanja, no zbog etničke raznolikosti, isprekidane povijesti i česte promjene župnika i župnih upravitelja župa i mjesto nemaju neku vlastitost ni razvijenu tradiciju, kazao je župnik. Župi uz selo Sarvaš pripadaju Bijelo Brdo i Klisa. Druga dva sela većinski su naseljena srpskim stanovništvom. U Sarvašu je oko 1100 katolika, u Bijelom Brdu ih je stotinjak, a u Klisi petnaestak. Tako na području župe stanuje oko 4000 žitelja, od kojih je oko 1300 katolika. Iz godine u godinu u župi je više umrlih nego rođenih. Razlika između umrlih i rođenih u prosjeku je šest. Krizmanika bude 20-ak u generaciji, prvopričesnika oko 18 te 4-5 vjenčanja godišnje.
»Mladi iz Sarvaša također odlaze dalje. Rijetko tko planira ostati živjeti u mjestu nakon završenoga obrazovanja. No istodobno svjedočimo doseljavanju mladih bračnih parova i mladih obitelji s malom djecom iz Osijeka, oko 2-3 obitelji godišnje, jer su obiteljske kuće u prigradskom naselju jeftinije, a mjesto je povezano s Osijekom redovitom autobusnom linijom. Mlade je u selu dosta teško zadržati jer sve gravitira prema Osijeku. U selu nema perspektive za mlade, a nema ni sadržaja koji bi ih zadržao. Što se tiče ljubavi prema domovini, ona postoji, no nije toliko izražena. Nažalost, rijetki su koji imaju jasno izgrađen hrvatski identitet. Ima mladih iz miješanih brakova, a oni koji su iz čistoga hrvatskoga braka zbog okoline u kojoj žive ne svjedoče jasnu pripadnost hrvatskomu narodu. To se najviše očituje u uporabi jezika. Na društvenim se mrežama dosta izražavaju ekavicom ili kopiraju statuse na srpskom jeziku. S druge strane, nekolicina izrazito pazi na čuvanje hrvatske kulture i jezika. Odlazak iz mjesta rezultat je nemogućnosti zaposlenja u Slavoniji. Ako bi se tko od mladih i zaposlio, plaća koju prima ne bi bila dovoljna za osnivanje i uzdržavanje buduće obitelji. Zbog toga mnogi odustaju i prije nego što su nešto i pokušali.«
Nadalje župnik navodi da župljani nisu osobito bogati. Ima nekoliko obitelji koje primaju redovitu socijalnu pomoć i koriste se pučkom kuhinjom u Osijeku. Dio njih zaposlenici su u ciglani u Sarvašu, u tvornici čokolade »Kandit« koja je izvan sela prema Osijeku ili u pekarnici »Mlinar«. Ostali se bave drugim djelatnostima, pa tako ima poljoprivrednika, prosvjetnih radnika, kuhara, konobara, pekara, građevinara. »Kao i u svakom selu, i kod nas ima samačkih domaćinstava; nema puno neženja, ali ima više mladih parova koji žive nevjenčano. Ohrabrujući je broj mladih obitelji s obzirom na ukupan broj obitelji. Na području župe postoje dva umirovljenička doma i četiri obiteljska udomiteljstva za starije i nemoćne. K tomu, valja napomenuti da ima praznih kuća u sva tri sela.«
Premda je kraj nekoć prehranjivao i školovao brojne generacije, ponajviše od poljoprivrede, župnik navodi: »Poljoprivredna djelatnost danas i nije toliko privlačna mlađim generacijama, posebno zbog slaba državnoga poticaja i besperspektivnosti bavljenja tom djelatnošću. U selu ne postoji tradicija. Što se tiče kulturnoga života, KUD ‘Sarvaš’ postoji samo sedam godina i tek stvara određenu tradiciju, a slično je i s tamburaškom školom.« O socijalnoj slici župnik Brkić kaže da ima obitelji koje su korisnice socijalne samoposluge »Rijeka ljubavi« u Osijeku. Caritas stvara mrežu volontera koji bi se uključiti u način djelovanja Crkve.
»U župi je aktivan župni zbor koji ima 17 članova, dječji zbor ima desetak, a ministrantska skupina 12 članova. Skupina mladih varira. Prvopričesnika trenutačno imamo 17, a krizmanika 14. Postoje i susreti za 4. razred osnovne škole na koje dođe desetak djece. Obiteljska krunica okuplja 20-ak članova, kao i katehetska skupina odraslih. Nedjeljom se slavi jedna misa na koju dolazi oko 140 osoba, dakle oko 10 posto, a radnim danom njih 15-ak.«
Župnik Brkić ističe da je pristup sakramentima formalan i tradicijski. »Većina ne razumije smisao sakramenata i života u vjeri. Sakramentima se pristupa samo da se to ‘obavi’, a najmanje iz čisto vjerskih motiva. S obzirom na sve to, pastoral sakramenata dosta je izazovno područje djelovanja i rada. Sav župni pastoral uglavnom se kreće oko obitelji. To je osnovna jezgra župne zajednice i sve što jedna obitelj živi unutar sebe prenosi se i na širi plan župnoga zajedništva. Skladni brakovi i skladne obitelji nositelji su života župe. S druge strane, znatan broj župljana ne živi u skladnu vjerničkom braku i nema toliko obitelji koje bi živjele kršćanskim stilom života. Dosta je njih nažalost otpalo od vjere i ostali su tek ‘katolici na papiru’. Ima i rastavljenih, ima i rastavljenih te ponovno civilno vjenčanih, ali ima i dosta onih koji žive nevjenčano ili samo u civilnom braku.« Navodi dalje da župna vijeća nastoje u skladu sa svojim mogućnostima maksimalno sudjelovati u izgradnji župne zajednice.
»U župi postoji 30-ak osoba na koje se može računati u svemu. Bračni par Tomislav i Melita Krčelić u službi su zvonara i sakristanke te se brinu o sakristiji, pripremama liturgijskih slavlja i održavanju okoliša, a 15 žena organizirano je u šest grupa za spremanje crkve i to čine volonterski. Članovi župnih vijeća prošireni članovima vlastitih obitelji pomažu u organizaciji svih pastoralnih događanja te se vrlo rado angažiraju u prigodnim pripremama za vrijeme došašća, korizme, crkvenoga goda i svih drugih godišnjih slavlja. Mladi se vrlo rado uključuju u mnoge radne akcije, a osobito kada treba pripremiti bilo što za prihvat hodočasnika koji na putu za marijansko svetište Aljmaš redovito prolaze i kroz našu župu«, kaže župnik Brkić.
O održavanju sakralnih objekata ističe da je crkva pod zaštitom Ministarstva kulture i obnovljena je nakon Domovinskoga rata. No potrebna joj je nova temeljita obnova. To je prva crkva koja je gađana za vrijeme rata. Gađanje njezina zvonika snimljeno je i taj video može se pronaći na kanalu YouTube. »Ako je nešto potrebno obnoviti ili popraviti, narod se uključuje, no dosta je teško jer je doista malo onih koji imaju vezu s vlastitom župom, dakle njih 10-ak posto, a i narod nije toliko bogat da bi mogao izvući sve investicije. Sve što bi trebalo raditi na crkvi mora ići preko Ministarstva, a to zahtijeva svu potrebnu projektnu dokumentaciju koju župa ne može sama financirati. Zbog toga sve stoji kako jest i nema nekoga pretjeranoga pomaka u očuvanju toga kulturnoga spomenika. Interijer crkve opremljen je iz donacija i neplanski, tako da je sve zapravo tek privremeno rješenje koje ta crkva nipošto ne zaslužuje. Treba animirati više instance da se crkva dovede u stanje dostojno hrvatskoga naroda i kako bi postala trajni simbol rađanja Hrvatske kao samostalne i suverene države«, kazao je.
U Sarvašu se nalazi područna osnovna škola koju pohađa 180-ak učenika. Vjeronauk u školi organiziran je redovito kako je to predviđeno u kurikulu. U školi trenutačno vjeronauk predaju jedna vjeroučiteljica i jedan svećenik koji je u službi župnoga vikara, oboje u Osijeku. Suradnja s vjeroučiteljima dosta je dobra.
O povezivanju župa, hodočašćima i molitvenim zajednicama župnik Brkić kaže: »Trudimo se pozivati u goste i druge svećenike, kao i župljane drugih župa. Do sada je ostvarena suradnja sa župljanima župe Bezgrješnoga Srca Marijina iz Slavonskoga Broda. Međusobni susret župljana već je urodio duhovnim plodom jer je u našoj župi osnovana zajednica obiteljske krunice, potaknuta svjedočanstvom župljana iz Broda. Nedavno je ostvarena suradnja i sa zajednicom MiR iz Osijeka koja je vodila duhovnu obnovu u našoj župi u došašću. Trudimo se i mi organizirati hodočašća za naše župljane…«
K tomu u župi postoje i pobožnosti, a posebno je zaživjelo redovito euharistijsko klanjanje četvrtkom. Kroz pobožnosti narod postaje otvoreniji za Boga i svjesniji njegove prisutnosti u vlastitom životu. »Već sedam mjeseci u našoj župi djeluje molitvena zajednica obiteljske krunice. Osam obitelji jednom tjedno okupi se u jednoj obiteljskoj kući i njih 20-ak zajednički mole krunicu. Plodovi i snaga molitve osjete se na duhovnom području jer pojedinci se vraćaju u okrilje Crkve nakon dugogodišnje udaljenosti od mise i ostalih sakramenata. Obitelji se također kroz molitvu krunice međusobno još više povezuju.«
Glazbenik, pastoralac, mladih župnik Brkić navodi da na području župe postoje dvije obitelji koje su se vratile nakon samo godinu dana što su bili izvan Hrvatske. Natrag ih je vukla nostalgija za Hrvatskom, jer ipak se čovjek mnogo bolje osjeća tamo gdje pripada. Biti stranac u tuđini, koliko se god novca može zaraditi, ne pruža ono isto zadovoljstvo kao biti svoj na svom.
»Mlad sam svećenik i najviše svojih snaga ulažem u mlade. Čini mi se da mladi u ovoj župi još nisu iskusili svu radost pripadnosti svojoj vlastitoj župnoj zajednici, a isto tako i duboku pripadnost Isusu Kristu. Mišljenja sam da svaki mladi čovjek kroz život traži jasnoću, autentičnost i konkretnost. Želja mi je da se mladi u Crkvi osjećaju prihvaćeno, obiteljski, i da osjećaju da je ovo sve njihovo. Želim im dati dovoljno prostora kako bi se mogli ostvarivati i u vlastitoj župi. Zaprjeka na tom putu jest stanje u kojem je mlad čovjek zatvoren u samoga sebe i to što postoji prevelik strah od izloženosti u javnosti. S jedne strane svjedoci smo masovnoga buđenja vjere kod mladih u novoj evangelizaciji preko glazbe. Mnogo je njih koji jasno pokazuju da u životu žele ostvariti neke više vrijednosti od pukoga životarenja. Kao zaključak koji donosim iz iskustva dosadašnjega rada s mladima mogu reći da kao Crkva trebamo uložiti još puno truda kako bismo otkrili nove načine kako povezati mlade koji žive na istom području i pripadaju istoj župi i okupljati ih oko Isusa Krista i Crkve. I sam tražim odgovor na pitanje što mladoga čovjeka današnjice doista zanima i izgrađuje na tom putu. Mislim da nije potrebno pružati im tek svjetovni sadržaj, kojega imaju pregršt na svim drugim mjestima. Ono što je i do sada privlačilo mlade i što će ih uvijek privlačiti vjerujem da je gorljivost za istinu, autentično svjedočanstvo i primjer isplativosti borbe za Isusa Krista i vječnost«, zaključuje župnik Brkić.
Umirovljenik i aktivni župljanin koji je član župnoga pastoralnoga vijeća Željko Balkić mještanin je Sarvaša od 1984. »Od 1991. pa do 1998. bio sam prognanik kao i većina mojih sumještana. Po povratku u Sarvaš 1998. zatekli smo devastirane kuće i stambene objekte, a isto tako razrušenu našu župnu crkvu. Prionuli smo na obnovu naše crkve i mnogi su naši mještani dali obol svojim osobnim radom i angažiranjem zajedno s tadašnjim župnikom.«
Osvrćući se na današnje stanje u Slavoniji, Balkić navodi da nije samo Domovinski rat uzrok egzodusa hrvatskoga naroda u članice Europske unije, nego su za to najviše odgovorne sve vlade koje su od 2000. vodile i danas vode državu. »Ljudi se iseljavaju iz ekonomskih razloga jer se mladim naraštajima ne omogućava zapošljavanje u našoj domovini, zapravo ni jedna vlada nema viziju razvitka industrije i proizvodnje s kojom bi se otvarala radna mjesta i punili mirovinski i zdravstveni fondovi, kao i državni proračun. Drugi su razlog neučinkovite državne institucije u koje građani nemaju povjerenja, počevši od pravosuđa, zbog korupcije, nepotizma, uhljebništva, protekcionizma i partijskoga dodvoravanja. Kod zapošljavanja se ne gleda kompetentnost i stručnost, nego stranačka pripadnost. K tomu, sve su nas vlade prekomjerno zaduživale, a dugove će nažalost vraćati još mnoge generacije. Navodim na primjerima, kao svojedobni zamjenik i dijelom predsjednik Mjesnoga odbora Sarvaš mogu reći da naš razvoj uvelike ovisi o gradskim moćnicima. Neki su gradonačelnici unazad 10-ak godina zanemarivali razvoj našega mjesta ne dodijelivši nam predviđena sredstva iz državnoga proračuna u doba kada smo bili područje od posebne državne skrbi. No unazad četiri godine gradsko se vijeće okrenulo k rješavanju infrastrukturnih pitanja pa smo tako dobili vrtić, liječničku ambulantu, ljekarnu, uličnu rasvjetu u novom naselju, kanalizaciju te obnovu i izgradnju nogostupa. Važnim smatram osnaživanje industrije i gospodarstva općenito. Onda će i Sarvaš imati progresivnu budućnost, a samim time i naša će župa u cijelosti napredovati. Posebno moram istaknuti dolazak župnika, mladoga zauzetoga svećenika. Svojim entuzijazmom i angažiranošću zajedno u sinergiji pastoralnoga i ekonomskoga vijeća pokrenuo je mnoga crkvena i društvena zbivanja tako da i mnogi vjernici sada dolaze u crkvu.«
Članica župnoga pastoralnoga vijeća i članica pjevačkoga zbora Andrea Borevac zaposlena je, supruga je i majka dvoje djece, a u Sarvašu je s obitelji od 2006. »Budućnost Sarvaša ovisi o nama samima jer se treba pokrenuti, a ne samo komentirati na društvenim mrežama«, navodi vijećnica Borevac. »U svim se segmentima našega društva mogu i trebaju dogoditi promjene, a da bi se to dogodilo, prvotne promjene trebaju početi unutar nas samih. Svojim životom, ponašanjem, svjedočenjem trebamo potaknuti ljude koji su se zbog nekoga razloga udaljili od vjere, Crkve, Boga. Treba biti otvoren uvijek i prema svima, jer to je recept za promjene i svijetlu budućnost. Uključila sam se aktivno u život župe, pomažem u svemu za čim se ukaže potreba u župi. Velika mi je radost i zadovoljstvo biti dio župne zajednice.«
Studentica fizioterapije Iva Grgić razmišlja o traženju posla, pa makar i izvan granica. »Kada se osvrnem i pogledam ljude oko sebe kako žive i kako se bore, vidim da ekonomska situacija u Hrvatskoj ne daje mnogo potencijala mladima da se ostvare u punom smislu«, navodi članica mladih. »Smatram da bih u inozemstvu imala veće mogućnosti za napredak, što bi mi omogućilo bolji i lagodniji život. Dolaskom župnika Brkića župa je oživjela, imamo ohrabrenje, okupljamo se na razna druženja i radionice. Svećenik je približio mlade Crkvi. Bez obzira gdje bila, vjera će mi biti jednako jaka ili čak i jača jer su mi župna zajednica i župnik probudili želju za praćenjem Kristova puta.«
Župna zborašica Snježana Kresonja, majka troje djece, ističe: »Moja zadaća u zboru osim pjevanja briga je o fasciklima i folijama te animiranje zbora tijekom mise. Nadamo se da će nas u zboru biti još više i radujemo se svakomu novomu članu. U zboru najmlađi član ima 28 godina, a najstariji oko 70. No godine nisu važne, nego volja i želja za pjevanjem i druženjem. Što se tiče čuvanja tradicije, iako se ubacuju i nove pjesme ovisno o liturgijskom slavlju, pratimo i njegujemo tradicijske pjesme i napjeve u našoj župi.«
Župljanin Zdenko Keča hrvatski je ratni vojni invalid. Ističe da je na području Sarvaša bilo poginulih i ranjenih kako branitelja tako i civila tijekom Domovinskoga rata. Mnogo je stradalih bilo 1. kolovoza 1991. kada je izveden napad iz Bijeloga Brda, a tom prilikom snimljeno je rušenje crkvenoga tornja tenkovskom granatom. »Unatoč obrani, imam dojam da su hrvatski branitelji izloženi nepravdama, zapravo generalizira ih se, što je samo po sebi nepravda prema većini branitelja koji su obranili Hrvatsku«, navodi Keča. »Nisu ni u kakvu boljem i povlaštenom položaju. I u našem mjestu hrvatski branitelji dijele sudbinu ostalih hrvatskih građana. Velik je broj hrvatskih branitelja bez posla i bez primanja te oni i njihove obitelji žive na rubu siromaštva.«
Hrvatski ratni vojni invalid i aktivni župljanin Keča ističe da ratne rane liječi vjera koja je nada, utjeha, a i način života. »Vjera je ono što nas nosi, što nam daje nadu, snagu i utjehu u svakodnevnim, a posebno teškim životnim trenutcima. Crkva nam puno znači, jer ona je zajednica vjernika, zajednica vjere, nade i ljubavi, ljubavi prema svomu bližnjemu.«
Voditelj je ministrantske skupine Dominik Krčelić koji ima 17 godina, a ministrant je od svoje 9. godine. »Ne planiram otići iz svoje Hrvatske jer se još školujem, a nadam se naći posao u zanimanju«, svjedoči Krčelić. »Crkva nas okuplja i nudi brojne sadržaje, zapravo puno toga nudi da bismo ojačali svoju vjeru.«
Svjetlana Krstin u Sarvašu živi od 1998. sa suprugom i troje djece. »U župnom sam pjevačkom zboru od 2006.«, kaže zborašica Krstin, koja sudjeluje na probama jednom tjedno. »Na žalost nemamo puno mlađih članova i slabo se odlučuju na pjevanje. Od tradicije je jako malo ostalo pa se sve prilagođava današnjemu brzomu tempu života.«
Ljiljana Krstin majka je troje djece. Profesorica je na osječkom Sveučilištu. U župi je uključena u brojne aktivnosti, posebno u zajednici obiteljske krunice koja se sastaje jednom tjedno. »Nažalost, Domovinski rat svakako je pridonio raseljavanju Hrvata iz naše domovine, a ulaskom Hrvatske u Europsku uniju brojni pojedinci, nažalost i cijele obitelji, odselili su se u neke zemlje zapadne Europe, ponajviše u Njemačku i Irsku«, navodi sveučilišna profesorica Krstin. »Stanje u današnjem društvu, ekonomske prilike i opće nezadovoljstvo naroda političkim elitama pridonijeli su masovnomu iseljavanju. Nadam se Božjoj pomoći i pomoći Majke Božje za nas Hrvate, jer Bog ima svoje planove za nas. Što se tiče moga sudjelovanja u župnoj zajednici, ovisno o mogućnostima, rado i aktivno sudjelujem u radu župne zajednice. Članica sam obiteljske krunice koja se jednom tjedno sastaje u jednoj obitelji, a k tomu sam članica zbora i pastoralnoga vijeća.«
Petnaestogodišnja Anna Borevac članica je skupine mladih župe Sarvaš. »Ne planiram otići iz Sarvaša zato što se školujem i tu su mi obitelj i prijatelji«, kazala je. »Crkva nas okuplja na raznim skupinama i aktivnostima poput kateheze za odrasle, susreta mladih, zborova. Nama mladima važno je da otvoreno razgovaramo sa župnikom o svojim problemima, koji je uvijek otvoren za razgovor i pomoć.«
