»ČUDA« IZ ZADARSKOGA ZALEĐA »Najljepša je crkva puna crkva«

Snimila: I. Grbić | Gorica je župa s pozitivnim prirastom stanovništva, što pokazuje i sudjelovanje brojne djece u misnom slavlju
Mladi roditelji otvoreni životu ohrabrujući su primjer sredine s pozitivnim prirastom stanovništva. Godine 2019. u župi je bilo 28 krštenika i 25 umrlih, 13 vjenčanja i 16 prvopričesnika. U zadnjih je deset mjeseci 13 krštenih i 15 umrlih, šest vjenčanja i 20 prvopričesnika.

Kada brojem stanovnika mala župa u zadnjih pet desetljeća Crkvi podari šest svećenika i tri redovnice, to je osobito blagoslovljen prostor. Takvu duhovnu plodnost živi drevna župa sv. Ivana Krstitelja Gorica – Raštane koja se nalazi u zadarskom zaleđu u Zemuničkom dekanatu. Utemeljena 1188. g., župa obuhvaća četiri mjesta: Goricu, koja je središte župe i najveće mjesto (800 stanovnika), Raštane Donje (500), Raštane Gornje (350) i Glavicu (150). Sveukupno župu nastanjuje 1815 Hrvata katolika, odnosno 564 obitelji.

Puk se okuplja na misama u župnoj crkvi Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Gorici te u filijalnoj crkvi Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja u Raštanima Donjim. Župnik Tomislav Končurat (39) upravlja župom treću godinu, koliko godina je i svećenik. Gorica – Raštane povjereni su mu kao mladomisniku, a zahvalni župljani za svoga župnika kažu da im ga je »sam Bog poslao«.

Uspješno se ondje susreću dva mentaliteta, otočni i kopneni. Župnik je rodom iz Kali na otoku Ugljanu pa mu Kaljani kažu: »Sad si vlaški pop«, a župljani: »Evo popa bodulca.« Končurat ohrabruje župljane da ga nazivaju popom, ponosan na grčko značenje te riječi »otac«, a u prošlosti je bio osobit izraz poštovanja naroda prema svećeniku.

Oaza duhovnih zvanja

»Ljudi u Gorici i Raštanima su pitomi, velikodušni, dali bi sve. Jako su dobri, susretljivi. Prilagodba mi nije teška, otvorena sam osoba. Koliko je čovjek otvoren i iskren prema ljudima, toliko će mu se i vratiti. Smatram da župnik treba poštovati tradiciju i običaje ljudi gdje dođe, to je njihov identitet. Jedino ako je u nečemu krivovjerje, neka ispravlja. Ljudi štuju sv. Ivana i doista drže do svojega zaštitnika. Postoji jezgra, zajednica je živa, kroz to su izrasla i zvanja. Za malu župu šest svećeničkih i tri redovnička zvanja je puno. Svećenici rodom iz Gorice – Raštana su Igor Ikić, Zdravko Katuša, Marino Ninčević, Roko Smokrović, Zvonimir Mikulić i Ante Dražina. Redovnice su Mihelina Čirjak, Martina Vrkić i Gerarda Vrkić. To je blagoslov«, rekao je župnik.

Župa se nalazi u zadarskom zaleđu u Zemuničkom dekanatu. Utemeljena 1188. g., župa obuhvaća četiri mjesta: Goricu, koja je središte župe i najveće mjesto (800 stanovnika), Raštane Donje (500), Raštane Gornje (350) i Glavicu (150). Sveukupno župu nastanjuje 1815 Hrvata katolika, odnosno 564 obitelji.

Župna crkva u Gorici prije Domovinskoga rata bila je najveća crkva u Ravnim kotarima te su je u narodu zvali ravnokotarska katedrala. Kako su crkve koje su bile uništene u Domovinskom ratu u poraću obnavljane, veće od goričke crkve sada su u Škabrnji i Polači. Ujedno je među najstarijima po spomenu. Župna crkva u Gorici izgrađena je 1848. g. na temeljima starije crkve sv. Ivana, koja je izgrađena na temeljima prve crkve u 12. st., posvećene tada sv. Jeleni Križarici.

»Bilo bi dobro da odete do njih«

Na rođaka don Igora Ikića ponosna je gorička sakristanka Mirjana Batur (55). »Nama je od djetinjstva svećenik u župi bio kao svetac, prema njemu smo imali osjećaj kao da je Isus. Tako smo odgajani, svi smo u mjestu tako osjećali prema svećeniku«, kaže domaćica Mirjana, majka troje djece. Desna je ruka župniku, koji Mirjanu naziva »majkom župne crkve«. Čisti crkvu, pere i pegla crkveno ruho, posprema, pomaže kititi crkvu, šije, primjerice svečanim bordo-zlatnim tekstilom obložili su kolone kod glavnoga oltara koji resi velika oltarna pala sv. Ivana Krstitelja. Pjeva u zboru i čita na misi. Ne voli se hvaliti svojim dobročinstvima, no župnik Končurat kaže da je to »žena koja čini djela milosrđa«. »Tješi bolesne, pohodi osamljene, daje potrebitima. Kaže mi: ‘Župniče, ta i ta obitelj ili osoba su u potrebi, bilo bi dobro da odete do njih.’ Ona ima oko za to, ali Mirjana i sama to učini. Sebe daruje i meni preporuči tko je u duhovnoj potrebi. Ljubav na djelu«, ne dvoji župnik o sakristanki koja je 17 godina radila u kuhinji u bolnici u Švicarskoj, a svoje umijeće daruje i u pripremi jela za župnika.

Gotovo svaka obitelj ima nekoga u inozemstvu

Velikodušan je i Mirjanin suprug Nade Batur (64), već 10 godina sakristan u goričkoj crkvi, koji je disciplinu kao građevinar izbrusio u Švicarskoj gdje je živio 30 godina. »Župa je živa, to je nama radost. Dobro ste se sjetili doći do nas«, vedro će sakristan i župni vijećnik. Službu sakristana smatra darom i obvezom po Božjoj providnosti. Rekao je da ga je vukla nostalgija za rodnim krajem. »Dođe vrijeme kad čovjek kaže: ‘Dosta je!’ I u Švicarskoj je nama crkva bila na prvom mjestu. Samo u Zürichu živi 40 obitelji rodom iz Gorice, više od 50 naših obitelji je u Švicarskoj. Gotovo svaka gorička obitelj ima nekoga u inozemstvu, najviše u Švicarskoj, zatim Australiji, Americi, Njemačkoj. Ljudi su pogotovo odlazili sedamdesetih i osamdesetih«, prisjeća se sakristan.

Iskre života u ruralnoj sredini

Iz Gorice su ljudi odlazili i pred Turcima u 16. st., mnogi su nastanili otok Pašman, a i predci Ike i Ičića pokraj Opatije su Goričani. No sada odlazak iz Gorice nije opcija. Ti marljivi ljudi ne napuštaju svoja zelena brda i plodne doline. Kada u Hrvatskoj demografski nestaju cijeli razredi izvan gradova, pune crkve djece u Gorici i Raštanama kao da čovjeka iznenade. Zadivi taj prizor jer pokazuje da u nekim ruralnim sredinama još postoje iskre života koje nisu podlegle trendu napuštanja mjesta svojih korijena.

Mladi roditelji otvoreni životu ohrabrujući su primjer sredine s pozitivnim prirastom stanovništva. Godine 2019. u župi je bilo 28 krštenika i 25 umrlih, 13 vjenčanja i 16 prvopričesnika. U zadnjih je deset mjeseci 13 krštenih i 15 umrlih, šest vjenčanja i 20 prvopričesnika. Krizma je svake druge godine. Mladost potvrđuju 44 ovogodišnja krizmanika. Da je goričko-raštanska »vita jela« konstanta pokazuje 40 krizmanika 2018. g. i 42 krizmanika 2016. g. Raduje i broj prvopričesnika od 2018. do 2015. g.: 29, 16, 19 i 18 te vjenčanja u tom razdoblju: 10, 5 i dvije godine po osam vjenčanja. Prosjek umrlih zadnjih je godina 26 godišnje.

Župa u tri škole i dvije općine

U župi živi 100 srednjoškolaca, a 130 osmoškolaca u Gorici na župnom vjeronauku okuplja župnik Končurat, kao i aktivne ministrante. U Gorici školu pohađaju učenici od 1. do 8. razreda, to je područna škola Galovca. U Raštanima Donjim djeca idu u školu od 1. do 4. razreda, a od 5. do 8. razreda djeca iz Raštana Donjih idu u Sv. Filip i Jakov. U Raštanima Gornjim idu u školu od 1. do 4. razreda, a od 5. do 8. raz. u školu u Biogradu. Jedna župa u tri škole i dvije općine, no Crkva narod čini jedinstvenim i okuplja u skladno zajedništvo. Na njega će pozivati i novo, treće zvono za crkvu, posvećeno hrvatskim svetcima, kupljeno o 1600. godišnjici smrti sv. Jeronima, 50. obljetnici kanonizacije Nikole Tavelića, 60. obljetnici mučeničke smrti bl. Alojzija Stepinca i 100. obljetnici rođenja bl. Miroslava Bulešića, čiji će likovi biti na zvonu. Prošle je godine obnovljen oltar u goričkoj crkvi, a netom su u cijelosti obojeni zidovi crkve iznutra.

Povezanost bl. Stepinca i JNA

Na ulazu u Goricu zavjetnu kapelicu bl. Alojziju Stepincu podigao je Zvonko Ikić, brat don Igora, u zahvalnosti za uspješan izlazak iz JNA početkom agresije na Hrvatsku. Kip bl. Alojzija iz te kapelice na Stepinčevo, koje župljani svečano slave, nose u procesiji kroz mjesto do župne crkve u Gorici.

Orgulje za župnu crkvu nedavno su donirale tri sestre, kćeri pok. Ivice i Anke Šarić koje žive u SAD-u. Orguljaš u obje crkve je Ante Galac (52) iz Raštana Donjih, učitelj razredne nastave. »Susreo sam živoga Boga, iskusio sam Božju ljubav. Čovjek onda počne živjeti novo, ne ostane na tradiciji, nego produbljuje duhovni život«, posvjedočio je.

Na misi čita Stipana Banić (42), profesorica hrvatskoga jezika. Radi u OŠ Škabrnja. Ta majka dvoje djece rodom je iz Otoka pokraj Sinja. Gorička je nevjesta 15 godina. »Studirala sam u Zadru, ostala i nije mi žao. Gdje god treba, ako treba pomoći sakristanima čistiti, rado se odazivam«, rekla je. Aktivna je u radu s djecom, vodi kreativne radionice u župi, uskrsne i božićne te one humanitarnoga karaktera. Župniku je želja kod mladih poticati kreativnost u radu rukama. »Završila sam Franjevačku gimnaziju u Sinju, u obitelji imam svećenika, redovnica. Moj život je Crkva. Misa je za mene posebna svečanost, daje mi ohrabrenje za cijeli tjedan. Božja mi riječ dnevno daje snagu. Navijestiti Božju riječ puno mi znači jer se tako i sama pripremim za misu. Jedva čekam prenijeti to ostatku župne zajednice. To me ispunja«, posvjedočila je profesorica. Iznijela je i sljedeće zapažanje: »Gorica kao da je posljednja crta obrane prema unutrašnjosti Kotara po brojnosti djece. I osnovnu školu u Gorici grčevito držimo. Do 10 je učenika po generaciji. Gorica još živi i hvala Bogu da je tako«, poručuje Stipana, ponosna i na to što je u župnoj dvorani u središtu Gorice ljeti i kino za djecu, a u mjestu je nedavno otvoren i dječji vrtić.

»Najljepša je crkva puna crkva«

Zrinka Mikulić (18) iz Raštana Gornjih studira prvu godinu socijalne pedagogije na defektologiji u Zagrebu. Pjeva u župnom zboru, solistica je i animatorica. Župniku pomaže u pripremi prvopričesnika. »Na raspolaganju sam. Tata mi je uvijek govorio: ‘Sve na višu slavu Božju.’ Osim da pomognem župniku, radim to za veću slavu Božju. Djevojke su donijele ideje iz Splita i Zagreba gdje studiraju pa smo to prenijeli i u župu. Kad sudjelujemo u župi, ostvarujemo sebe i gradimo se kao osobe«, rekla je.

»Nama je od djetinjstva svećenik u župi bio kao svetac, prema njemu smo imali osjećaj kao da je Isus. Tako smo odgajani, svi smo u mjestu tako osjećali prema svećeniku«, kaže domaćica Mirjana Batur, majka troje djece. Desna je ruka župniku, koji Mirjanu naziva »majkom župne crkve«.

Zrinkin otac Leonardo Mikulić (61), pravnik, aktivni je župljanin, čitač. Taj istinski čovjek Crkve prepoznatljivo je lice po revnosti u župi. Dnevno pohodi misu, a sudjelovanjem podrži i slavlja na razini Zadarske nadbiskupije. »Stožer je bila moja obitelj, otac, a drugi stožeri su dobri župnici. Kad se razbije stožer otca u obitelji i otca župnika, nastaju problemi. Važni su privrženost župi i ustrajnost«, kaže Leonardo. Zbog svoje javno svjedočene vjere kao mladić od sustava je doživio »nasilje klevetnika«. Godinama nije mogao dobiti posao u javnoj službi pa je bio primoran otići u Kanadu. »Blago progonjenima, ja sam to dotaknuo.« Taj otac četiriju kćeri i sina pohvalio je i angažman župnika te poručio: »Najljepša je crkva puna crkva.«

Tko vjeruje, taj i pomaže

S. Martina Vrkić iz družbe Kćeri milosrđa redovnica je 41 godinu. Živi u samostanu sv. Jeronima na Ugljanu. Rodom je iz Raštana Gornjih. Redovnica je i njezina sestra Geralda u Šestinama. »U meni je stalno tinjalo zvanje, kolebala sam se. Nitko nije vjerovao da ću ostati u samostanu jer sam bila previše živa. Imali smo dobre svećenike Tita Šarina i Josipa Radojicu Pinčića, koji kad bi vidio da nas nedjeljom nema na misi, sjeo bi u auto i obišao svaku kuću, pitajući gdje su djeca. I koliko puta bi došao«, s osmijehom će s. Martina u želji da se umnože zvanja.

Na misi čita i Zrinka Mikulić (31), odgojiteljica u dječjem vrtiću »Golubica« kod zadarskih benediktinaka. »Don Tomislav je osobito okupio djecu i pravi je preporod za župu«, rekla je ta gorička nevjesta. Svoje zvanje majke troje djece živi u osam godina braka. »Baš je lijepo u Gorici. Cijeli sam život živjela u zgradama u gradu, nije mi to miran život. Razmišljam koliko sam sretna što živim u Gorici i što tu odgajam djecu. Sloboda. Kad se čovjek trudi živjeti u vjeri, ima i potrebu pomagati župi. Bog svakomu da neke darove, voljela bih se dati i djeci u župi kad moji odrastu.«

Euharistijsko klanjanje za zaručnike

Župljani mole pobožnost prvih petaka, veliko je sudjelovanje u svakodnevnoj listopadskoj i svibanjskoj molitvi krunice i lipanjskoj pobožnosti krunice Srcu Isusovu. Svakoga je četvrtka u župnoj crkvi klanjanje pred Presvetim. Župnik Končurat uveo je i euharistijsko klanjanje za zaručnike, dan prije njihova vjenčanja. »Pozovem ih da dublje urone u sakrament, jako su dobre reakcije. Zaručnici kažu da im je to upečatljivo, biti uvečer pred Presvetim. Potaknem ih da se pomole jedno za drugo, da predaju Bogu svoj život, vidim da to ljudima znači.«

Zbog svoje javno svjedočene vjere, Leonardo Mikulić je kao mladić od sustava doživio »nasilje klevetnika«. Godinama nije mogao dobiti posao u javnoj službi pa je bio primoran otići u Kanadu. »Blago progonjenima, ja sam to dotaknuo.« Taj otac četiriju kćeri i sina pohvalio je i angažman župnika te poručio: »Najljepša je crkva puna crkva.«

Ivana Mikulić (23), studentica Pravnoga fakulteta u Splitu, pomoć je u administraciji i pjeva u zboru. Pjeva u SKAC bendu u Splitu, volontira. »Kad god me netko pita odakle sam, nikad ne kažem: iz Zadra. Nego, iz jednoga sela pokraj Zadra, zove se Gorica. Ima mladih u Gorici, za razliku od okolnih sela. Neka se mladi ne boje biti u Crkvi. Što čovjek uloži, vrati se kad-tad. Meni se stvarno vratilo. Želja mi je da mladi slušaju Božji glas u sebi. U Crkvi je blagoslovljeno«, odlučno će Ivana. Njezina je vjera, rekla je, narasla uz pomoć SKAC-a i aktivnosti za mlade: »Dala sam svoj talent za pjevanje i Bog mi je dao puno milosti preko toga«, posvjedočila je.

Policajac na misi

U filijalnoj crkvi Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja u Raštanima Donjim izgrađenoj 1988. sakristan je osam godina Dragan Katuša (55), umirovljeni policajac. To je i Draganova zahvala za ozdravljenje. »Ispunjenje mi je ta služba. Imao sam dva maligna tumora koja sam operirao 2010. g. Bila su točno na mjestu gdje se može operirati. Hvala liječnicima, ali samo me Bog ostavio na životu. Dao mi je drugu šansu, zahvaljujem mu svaki dan. I sad se ježim. Svako jutro i večer išao sam u kapelicu u bolnici: ‘Bože, u tvoje ruke.’ Kad sam došao iz bolnice, prve tri nedjelje suze su mi same išle na oči. ‘Bože, hvala ti’, kažem svaki put prije spavanja i ustajanja. Doživio sam milost, nakon operacije rekao sam milijun puta: ‘Bože, hvala ti za sve’«, rekao je. »Kad sam radio u policiji, jedva sam čekao doći u crkvu. Kad ne bih mogao nedjeljom zbog posla, uvijek sam tražio da me netko zamijeni. ‘Ljudi, minjajte me. Ako ne, idem na misu, pa vi čekajte mene’, govorio bih šefu. Jedva sam čekao mirovinu. Sad sam se posvetio crkvi, nema više: ‘Šefe, nađi nekoga, minjaj.’ Na Vrčevu ispred Gospina kipa i kapelice suze mi same idu, ne mogu to objasniti«, kaže umirovljeni policajac i otac troje djece.

Doslovno donijeli Gospin kip iz Međugorja 
U Raštanima živi 156 obitelji. Nalaze se između Zadra, do kojega je 20 minuta automobilom, i Biograda udaljenoga 15 minuta. Povezanost ostvaruju obalnom magistralom i tzv. brzom cestom. Sva ta zeleno-plava panorama vidi se s brda Vrčeva (213 m nadmorske visine), nekadašnje ilirske gradine, gdje se župljani prigodno okupljaju na molitvu. Taj je molitveni prostor na Vrčevu plod nadahnuća koje je imao Željko Števanja (46), automehaničar iz Glavice, otac troje djece. Taj umirovljeni hrvatski branitelj marijanski je čovjek. »Došla mi je ideja da Majci Božjoj trebam zahvaliti za sve što nam pomaže u životu, ne samo meni, nego svim ljudima. Tako sam 2006. g. otišao iz Glavice u Međugorje, hodočastio sam pet dana. Onda se rodilo drugo – da treba Gospu proslaviti na našem brdu. Poželio sam to podijeliti s drugima i ljudi su prihvatili. Tako smo nas jedanaestorica 2008. g. hodočastila u Međugorje. Mislio sam: kad ću krenuti i doći natrag. Molio sam: ‘Bože, daj mi samo da znam kad ćemo donijeti kip.’ I čujem u sebi: ‘1. listopada krećete, 7. listopada ste na brdu.’ Glas, kroz molitvu. Kad sam pogledao kalendar, 7. listopada je Marija, Kraljica Krunice«, pripovijeda Željko. U Raštanima Gornjim slavi se Gospa Luzarica.
Gospin kip pješice od Međugorja do brda Vrčevo nosili su Vinko Stevanja, Anes Števanja, Davor Dević, Šime Batur, Tomislav Batur, Siniša Galešić, Vilson Bratović, Ante Galac, Frane Smokrović, Željko Števanja i logističar Marko Mikulić Maćo. »Putovali smo sedam dana pješice, najlakše je bilo nositi kip. Neopisivo je to, jednostavan pothvat. Nas deset nosilo je Gospin kip, a jedanaesti je bio u kombiju, logističar. Imali smo postaje gdje smo spavali. Majka Božja bila je uz nas kao što je i svaki dan. Cijeli život čovjek se bori sa sobom, nailazi na razne kušnje, patnje. Ali kad se obrati Majci, čovjek lakše prebrodi sve probleme.«
Svojim rukama župljani iz Glavice, Raštana Donjih i Gorice podigli su i kamenu kapelicu na Vrčevu u kolovozu 2008. g. To je podržao i NK Vrčevo gdje je Števanja trener. Klub okuplja dječake i djevojčice, ostvaruju dobre rezultate u nogometnoj ligi. Trener se trudi da župa živi i vjerski i športski. »Od Boga smo stvoreni, Bogu se vraćamo. Posvetiti se molitvi i radu, onda će uspjeti politika i poljoprivreda i sve dođe na svoje. Neka svatko iznese svoj dio u davanju mjestu gdje živi«, potiče Željko.

 

Pjeva se i na glagoljaškom napjevu 

Na obližnjem brdu Vrčevu puk se okuplja na molitvu krunice svake prve nedjelje u mjesecu, mole i uspinjući se do vrha brda. Na godišnjicu postavljanja kipa, svakoga 7. listopada, pokraj kapelice na Vrčevu moli se krunica i slavi misa. U korizmi ondje mole križni put.

Među donositeljima kipa iz Međugorja je i Vinko Stevanja (62), umirovljeni električar. Taj župni vijećnik iz Glavice čitač je na misi i sudjeluje u misi svakoga dana u crkvi u Gorici. »Uvijek smo držali do Boga i Crkve. Izgubljen sam ako nisam tu, mene to cijeloga ispunjava.«

Župnik Končurat sa župljanima sudjeluje i u molitvi krunice Božjega milosrđa u sklopu svjetske inicijative »Iskra milosrđa« koju također mole na Vrčevu, odakle se vide sva četiri sela župe. Pridruže im se i molitelji iz Zadra. »Volim pobožnost Božjemu milosrđu, lijep mi je i napjev te krunice. Bog mi je dao glas za pjevanje pa nastojim, moram mu vratiti«, rekao je župnik. Neki dijelovi mise pjevaju se na glagoljaškom napjevu. Pridonose i mladi koji sviraju i pjevaju. Cijela crkva ori od skladnoga pjevanja svih generacija. Župnik želi osnovati Bratovštinu sv. Ivana za muškarce, Gospinu bratovštinu za žene te biblijsku zajednicu za čitače.

»Ovo su ti iz Gorice dica«

Naziv Gorica je od riječi gora jer se mjesto nalazi na obroncima brježuljka. Jugoistočno od Gorice, iza brda, nalaze se Raštane, čiji naziv potječe od riječi hrašćane, zbog smještaja nekad u šumi hrastova. Ljudi su se bavili poljoprivredom, sada od toga živi nekoliko obitelji. Većina radi u poduzećima, zemlju obrađuju za svoje potrebe, a tu su i lijepe kamene kuće za odmor u tradicionalnom dalmatinskom stilu. Oko crkve u Raštanima posađeno je 70 stabala maslina. Zanimljivo da i kad je suša, ako ništa ne rodi, dva stabla masline ispred crkve uvijek rađaju plodovima. Simbol je to neugasloga života i plodnosti, kako se milošću natapa i cijela župa.

Obitelji iz Gorica – Raštana opravdavaju značenje imena svojih mjesta. Vitalni su, krjepostima miomirisni poput zelenoga gorja koje ih okružuje i snažni poput hrastova Raštana, koje su opjevali riječima: »Selo u kojem svaku večer vidiš zvizde, čuješ ćuka i rebca kako piva. Selo u kojem ljudi žive lipo i sritno. Ne zato što puno imaju, nego zato što im malo triba.« U župi djeluju i KUD-ovi »Sv. Ivan Krstitelj« iz Gorice i sv. Ivan Glavosjek iz Raštana, na koje se odnose stihovi: »Sveti Ivane, visoka zvonika, našoj župi i ponos i dika! Ovo su ti iz Gorice dica, pomogla im Marija Divica.«

IZVORGlas Koncila br. 41/2020.
Prethodni članakRAZGOVOR S KARDINALOM JOSIPOM BOZANIĆEM U POVODU OBJAVLJIVANJA NOVE ENCIKLIKE PAPE FRANJE U KOJOJ JE CITIRAO HRVATSKE BISKUPE Mirovno nastojanje hrvatskoga episkopata postalo je dragocjena baština čitave Crkve
Sljedeći članakPOSLJEDICE PANDEMIJE KORONAVIRUSA Na djelu su stihijska digitalizacija i tabletizacija