Neko posebno poštovanje izaziva susret s nekim tko se nakon visoke službe znade umiroviti, a pritom ostati aktivan baveći se i velikim i naoko malim stvarima. Slučaj je to s mons. Antom Ivasom, šibenskim biskupom u miru, koji svoje umirovljeničke dane provodi u kući u vlasništvu Šibenske biskupije u Crnici, naselju u širem središtu Šibenika. Posebno kad gost dozna da je nekada zapušteni okoliš kuće umirovljeni biskup svojim rukama pretvorio u prekrasan vrt. Razgovor pak otkriva čovjeka bistra uma i velika srca, pastira u pravom smislu riječi. Biskup Ivas rado je, u povodu svetkovine Svih svetih i Spomena svih vjernih mrtvih, s čitateljima Glasa Koncila podijelio svoj poglede i uvide koje je stekao tijekom svojega dugačkoga svećeničkoga i pastirskoga služenja.
Da, često je praksa, također i ovdje kod nas u Šibeniku, da se upravo na Sve svete slave mise na grobljima pa to ljudi uistinu doživljavaju kao jedan blagdan, kao dva lica jednoga blagdana, što smatram da zapravo stoji. Ja inače više volim reći Dušni dan nego Spomen svih vjernih mrtvih. Zašto? Zato što život smrću ne nestaje, nego se samo mijenja. Vjerujemo u uskrsnuće tijela, u uskrsnuće mrtvih, a onda i u zajedništvo nas živih i onih preminulih. Smrt nas prenosi u novi život, u bolji život. Mislim da upravo život treba naglašavati. Ta me je misao kao nadahnuće nekako pratila kroz cijeli život, posebno kad sam odlučio odazvati se Božjemu pozivu na svećeništvo, pa sam za svoje geslo, najprije svećeničko, a potom i biskupsko, izabrao riječi kojima Isus opisuje razlog svojega dolaska na ovaj svijet: »Da život imaju, u izobilju da ga imaju.«
Mislim da hrvatske riječi »preminuti« i »preminuće« izvrsno izražavaju tu stvarnost: život se mijenja, a ne oduzima; iz ovoga svijeta koji je prožet križem prelazimo u život u kojem Bog konačno potvrđuje čovjeka kao svoju sliku. Mnogi su znani i neznani, kanonizirani i nekanonizirani, već prispjeli u taj novi život, u tu puninu Božje slike. Zovemo ih svetima. Njih slavimo na svetkovinu Svih svetih. No i mi koji smo još uvijek ovdje sveti smo. Svatko tko je kršten posvećen je, opran od grijeha i nasljeđa smrti, Božje je dijete, dakle svet. Odatle i poziv koji nam posebno odzvanja u riječima Isusovih blaženstava: budite sveti jer jeste sveti! Budite ono što jeste! Tako se zatvara krug ovoga života i vječnosti, našega sadašnjega stanja i Božjega obećanja, nas živih i onih preminulih. Oni nas zagovaraju pred Bogom, a mi molimo za njih da, ako još nisu, sretno prispiju u to konačno zajedništvo s Bogom. Kao što nije slučajno da su ta dva blagdana zajedno, jedan uz drugoga, tako nije slučajno ni što su smješteni pred kraj crkvene godine. Oni na neki način sažimlju sve ono što je Isus govorio, sve ono što vjerujemo. Stoga me raduje što su Svi sveti i Dušni dan u našem puku još na cijeni, premda se i te tradicije sve više komercijaliziraju ili pak pretvaraju u puke običaje, bez molitve i pogleda na Boga.
Raduje me prije svega vjera, to što sam kroz nju gledao i gledam na sebe i na svijet. Naša je vjera vrlo jednostavna. Bog nam je dao život da ga živimo. Dao nam je ljude oko nas, da živimo svoj život u zajedništvu s drugima i u poštovanju. I dao nam je ovu zemlju da se njome služimo, ali na najbolji mogući način; da sve činimo u njegovu stilu, u skladu s onim kako nas je stvorio, na svoju sliku. Tada se čovjek uistinu može radovati životu, drugima, svijetu. No zbog sebičnosti i grješnosti nije uvijek tako, nego često podvrgavamo i ljude i zemlju sebi, uništavajući time i sebe i sve oko sebe. Čak se i na Boga zaboravlja, da bismo naposljetku od prolaznih stvari činili religiju, ideologiju. Tako svetim postaje sve osim čovjeka. Pogledajmo oko sebe. Borba za zaštitu prirode riskira postati ideološkom borbom protiv čovjeka. Kućnim se ljubimcima često poklanja više pozornosti nego ljudima. Ubiti štene – to je strahota neviđenih razmjera. No ubiti dijete, i to u majčinoj utrobi – to je pravo, to je jamac napretka. Toga se bojim. I bojim se nadasve da naši mladi tomu ne nasjednu. Da ne zaborave na Boga. Jer ako čovjek zaboravi na Boga, podložan je svim mogućim idolatrijama i ideologijama koje prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, vode u propast.
Mislim da se to pokazuje svaki dan. Možda sam ostario – sigurno jesam – ali ne vidim da u mnogim današnjim »veselicama«, posebno onima koje su natopljene alkoholom ili drogom, ima prave radosti. Kakva je to radost nakon koje slijede tri dana oporavka onih koji su se »radovali«? Bog i istinska vjera u Boga svemu u životu daju mjeru. Bog želi da se ljudi raduju. Često zaboravljamo da je Isus i na svojoj posljednjoj večeri s učenicima pjevao. »Otpjevavši hvalospjeve, uputiše se prema Maslinskoj gori.« Radost je izraz duhovnoga zadovoljstva. No izvanjsko veselje kojim se prikriva nutarnja praznina nije radost u pravom smislu riječi. Mnogo je oko nas ljudi, posebno među takozvanim poznatima i slavnima, koji su živjeli raskalašeno, ali su došli k sebi i priznali da to nije bila istinska radost. Zašto barem njima ne bismo vjerovali? No jedino Bog i nada u vječno zajedništvo s njime mogu istinski ispuniti ljudsko srce. U toj se nadi čovjek znade radovati i velikim i sitnim stvarima, a također s vedrinom prihvaćati patnje i životne udarce.
Kaže mi to i životno iskustvo. Dugo sam bio predsjednik Odbora HBK-a za mlade. Svi su naši susreti bili puni veselja, pjesme, igre, »zafrkancije«. No to nije bila prazna radost. Ta je radost te mlade povezivala. Znam mnoge mlade koji su na tim susretima sklopili poznanstva koja su kasnije završila brakom, sretnim i blagoslovljenim brakom. Istina jest da je grješnost naše činjenično stanje. No Bog nam je ponudio ne bilo što, nego samoga sebe. Ako mu se istinski otvorimo, možemo živjeti tako da, unatoč svim nevoljama i teškoćama u životu, pronađemo istinsku radost i unutarnji mir. Kad vidim ljude koji to čine, posebno mlade, to me i danas u starosti ispunjava radošću i nadom. A čini mi se da kod nas, pa i u svijetu, postoji tendencija povratka dobroga dijela mladih Bogu.
Suvremeni svijet medija i komunikacije, kao i činjenica da roditelji često tomu nisu dorasli, bilo zato što nemaju vremena bilo zato što ne razumiju važnost da budu sa svojom djecom. Govorim to iz vlastitoga svećeničkoga iskustva, konkretno župničkoga, kad se među našim mladima snažnije proširila prisutnost droge. Roditelji često zadnji shvate i prihvate problem. Mislim da bi Crkva u svojem pastoralu morala ozbiljno početi tražiti roditelje i raditi s njima.
Mladim sam svećenicima kao biskup često znao govoriti: »Mi stariji svećenici uistinu smo svašta prošli, od mladosti i od same formacije u okruženju bezbožnoga režima. Bilo je tu uistinu užasnih stvari. No ono što vas čeka još je puno teže, i ne budete li uistinu duboko ukorijenjeni u vjeri, ne ćete uspjeti.« Mnogi mi danas kažu da sam bio u pravu. Slično vrijedi za roditelje. Pod utjecajem medija mladi se strahovito brzo mijenjaju i to nije lako pratiti. A u razdoblje umjetne inteligencije tek smo zagazili. Kako pristupiti mladima koji komuniciraju na daljinu, možda i sa strojem, a svijet i ljude oko sebe sve teže vide? No najgore bi bilo kad bismo od svega digli ruke.
Smrt koja uopće nije bila smrt, nego proslava života
Uzme li se u obzir vrijeme i prostor u kojem ste kao svećenik i biskup djelovali, reklo bi se da je u Vašem životu bilo teških trenutaka, teških smrti. Što ste govorili ljudima u takvim situacijama?
Bilo je u mom životu uistinu teških smrti. Domovinski rat. Kornatska tragedija. Govorio sam ljudima da im nemam što reći. Što ću im reći ja kojega je to također dirnulo, koji je isto tako nesretan, jasno ne tako kao otac ili majka pokojnika, ali ipak istinski pogođen. U takvim trenutcima možeš ljudima govoriti što god hoćeš, no jedina utjeha koja može doprijeti do srca ožalošćenih jest ta riječ, ne moja, nego Kristova: »Ako i umreš, živjet ćeš. I tvoji mili pokojnici žive.«
Jedan mi se sprovod duboko usjekao u sjećanje. Riječ je o djevojci koja se predozirala. Plakao sam, zajedno s drugima. A onda sam se obratio pokojnici i rekao da smo mi krivi za to, svi, cijelo selo; ni sebe nisam isključio. Mislim da su smrti, posebno takve tragične, prigode kad prije svega treba ožalošćenima iskazati ljudsku blizinu. Ako govorimo, onda to moraju biti riječi utjehe, ali ne naše, nego božanske. Takve trenutke, naposljetku, treba prihvatiti kao prigode za obraćenje, u smislu da dublje uronimo u vrijednost svakoga ljudskoga života te preuzmemo odgovornost za ljude oko sebe, jer njihov je život dar koji je Bog i nama darovao. Odgovorni smo za svoje bližnje.
U svakom životu ima svega i svačega. Pa i u svećeničkom. Pa i u biskupskom. No ja sam čvrsto uvjeren da nas Bog traži, da nas nije nikad ostavio. U svakoj nas situaciji pita: »Gdje si?« Ta me je svijest u životu najviše držala. I to pitanje koje nam nije uvijek ugodno jer nas poziva na obraćenje. Često sam gledao u more i divio se toj Božjoj ljepoti. I onda se sjetim da dolje uz more, ispod katedrale, ljudi u kafićima cijelo jutro piju kavu i pričaju tko zna o čemu. A ja se pitam: »Gospodine, sjeti li se netko Tebe?«
Prije svega ja sebe ne vidim kao pjesnika. Ti su tekstovi prije moja osobna promišljanja nastala u određenom trenutku, ponekad s nekim posebnim povodom, a ponekad sam se jednostavno nad nečim zamislio i stavio to na papir. To je objavljeno poglavito zahvaljujući trudu dr. Ante Mateljana i izdavačkoj kući »Crkva u svijetu«. Jednomu od tekstova naslov je upravo »Gdje si?« To pitanje Bog postavlja svakomu čovjeku, od Adama do posljednjega ljudskoga bića koje će hodati ovom zemljom. U pjesmi zapravo polazim od činjenice da je baš svatko od nas apsolutni original, jedinstveno Božje djelo, i da je svatko od nas važan, vrijedan Kristove smrti, te da svatko ima neko svoje mjesto i poslanje. Pjesma završava riječima: »A on ponavlja uvijek iznova, ustrajno i nježno, s ljubavlju božanskom: ‘Ne boj se, dijete moje, evo ja sam s tobom, ja sam u tebi, ja sam sa svima vama u sve dane do svršetka svijeta!’ Do novog početka života u vječnosti!«
Istaknuo bih, s obzirom na Vaše prethodno pitanje, i pjesmu »Na tvoju riječ, Kapetane!« koja je nastala uoči Susreta hrvatske katoličke mladeži u Šibeniku 2004. godine. Na Isusovu riječ treba baciti mreže, ali »na duboko« jer se u pličini riba brzo izlovi. Uistinu, mislim da svatko tko duboko pogleda u oči životu, tko razmišlja o njegovoj prolaznosti i o smislu, prije ili kasnije susretne Boga. Problem je međutim što je Bog u ovom našem svijetu postao nevažan, sporedna i »privatna« stvar… Time je i ljudski život postao relativan, a borba za njega zadiranje u nečiju privatnost i slobodu.
Možda su međutim, u takvu okruženju, i naše propovijedi postale previše apokaliptičke. Nažalost, stvari koje se događaju oko nas često nam daju stvaran povod da budemo apokaliptički nastrojeni. No Bog je uvijek veći, veći od svega zla u svijetu. Jednom sam svećeniku koji je tako nastrojen rekao: »Slušaj, tko je zaštitnik naše biskupije? – Sv. Mihovil. – A što znači njegovo ime? – Tko je kao Bog?« Da, što nas god zateklo, Bog je uvijek veći. I nikada nas ne će prestati tražiti i pitati: »Gdje si?« Zlo jednostavno ne može pobijediti.
Pjesma je starijega datuma, a Marko Perković slučajno ju je čuo na jednom skupu, svidjela mu se pa mi je predložio da je uglazbi. Budući da je dugačka, neki se dijelovi uvijek recitiraju. Čine to različiti izvođači, no Marko voli da to, ako je moguće, budem ja. Tako je bilo na Hipodromu. Moram priznati da sam bio duboko impresioniran molitvom u koju je utonulo mnoštvo. Ne vidim u tome neku svoju zaslugu, nego mi je drago što se Bog poslužio mnome i Markom da bi ljude približio k sebi. Za mene je to očiti znak da mnogi i danas traže Boga. No moram reći i to da me žaloste postupci onih koji u svemu ne žele vidjeti ništa dobra, nego samo traže nešto čime bi mogli baciti ljagu na taj događaj – nešto što ja kao sudionik jednostavno nisam vidio. Jednako tako moram reći da ono što se piše o pjevaču u pravilu nema apsolutno nikakve veze sa stvarnim Markom Perkovićem, kojega dobro poznajem. Srećom, on se na to puno ne obazire, nego i dalje čini ono u što čvrsto vjeruje.
Što se pak same poruke pjesme tiče, nije slučajno da je zaziv »Maranatha – Dođi, Gospodine« posljednja riječ u Bibliji. Ona u sebi sažima svu ljudsku čežnju za lijepim i dobrim, za izbavljenjem od zla, za životom. Jer što smo mi kao pojedinci i svijet kao cjelina bez Boga? Osuđenici na smrt, na nestanak, prije ili kasnije. Zato molimo: »Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse« i neka se konačno ostvari tvoje spasenje!
Kako mogu reći da ljubim apstraktno sve ljude i da im dobro želim ako ne ljubim grudu na kojoj sam rođen i ljude s kojima sam proživio neke od najtežih trenutaka u svojem životu? Govorim prije svega o Domovinskom ratu. Sedamdeset je crkava u mojoj biskupiji bilo srušeno. Nije bilo moguće opstati i ostati bez iskrene ljubavi prema domovini. Mislim da je riječ o vrjednotama o kojima se danas premalo govori, a ne previše. A to što bih želio da se na autentičnoj kršćanskoj vjeri i baštini te na univerzalnim ljudskim vrjednotama i na nadi u vječni život gradi budućnost naroda kojemu pripadam, ne znači da isključujem druge. »Maranatha« je vapaj svakoga ljudskoga bića i čitavoga čovječanstva.
