O. ANTUN CVEK DONOSI RADOST MNOGIMA Sišli u podrume u potrazi za siromašnima

U blještavilu konzumerizma neke zvijezde sjaje jače u svojoj skromnosti i tišini

Snimio: T. Šovagović
O. Cvek pomaže osamljenima, ostavljenima, onima na rubu života, unosi radost u mnoge osamljeničke stanove, ali kako se moglo vidjeti u emisiji o njemu, on na licu mjesta obavlja i popravke i na svom trošnom biciklu nosi alat koji mu je potreban.

Ovih božićnih dana mogli su se ljudi nagledati blještavoga Božića i konzumerizma. Zato neke zvijezde sjaje jače u svojoj skromnosti i tišini. Stoga se treba spomenuti o. Antuna Cveka, koji već desetljećima pomaže onima koji su na samom dnu života. Tomislav Mamić s njim je za Jutarnji list priredio intervju u kojem on govori o »Adventu u Zagrebu« i sajmu u središtu grada: »To sjaji, to bliješti, to nema veze s adventom kakav je nekad bio. To je nemoguće usporediti. Imam dojam kako je naglasak u adventu bjesomučno trošenje novca. Advent je postao biznis i taj advent nema veze s onim kršćanskim adventom, kao pripremom za dolazak malog Isusa.«

»Božić je kriv što smo počeli«

»Naravno, duhovna priprema postoji i dalje«, nastavlja o. Cvek, »da me ne biste krivo razumjeli. Ljudi odlaze na zornice, idu na ispovijed. No, čini mi se da se više naglašava taj materijalni aspekt adventa nego onaj duhovni, što je mnogo bitnije. A to je sad u drugom planu. Vrlo blizu tog blještavila, samo iza prvih zidova, žive oni koji su sami i koji nemaju nikoga da im u živote unese malo tog vanjskog blještavila. Nama su ti ljudi bitni i njima, koliko možemo, pokušavamo pomoći.«

O. Cvek pomaže osamljenima, ostavljenima, onima na rubu života, unosi radost u mnoge osamljeničke stanove, ali kako se moglo vidjeti u emisiji o njemu, on na licu mjesta obavlja i popravke i na svom trošnom biciklu nosi alat koji mu je potreban. Božić u njegovu karitativnom radu ima posebno mjesto, o čemu i govori: »Pa Božić je kriv što smo počeli. Bilo je 1969. godine kada smo kao bogoslovi nosili kutiju s brašnom, šećerom i uljem siromašnim obiteljima. To nam je dao nadbiskupijski Caritas. Prvi put smo tada sreli osobu koja je postala model pomaganja po kojem i danas radimo. To je bila jedna gospođa koja je bila potpuno sama i živjela je u Voćarskoj ulici kod Šalate. Živjela je u vrlo teškim uvjetima, u jednoj ruševnoj kući. Mi smo ostavili paket, ona nam je zahvalila i mi smo otišli. No, ja sam o toj ženi, o njezinoj životnoj situaciji i uvjetima u kojima je živjela razmišljao cijeli sljedeći tjedan. I tada sam se uvjerio kako uistinu postoji potreba za pomoć ljudima koji žive u sličnoj životnoj situaciji. Uzeo sam dvojicu prijatelja iz bogoslovije i počeli smo je posjećivati više puta tjedno. Nosili bismo hranu, skupljali drva, tako je sve počelo«, pripovijeda o. Cvek. A Mamić navodi: »Ako sretnete patra Cveka, naići ćete na čovjeka kojemu se svi raduju kad se pojavi na vratima, koji vraća osmijeh osamljenima, ali nosi direktno i pomoć.«

Draž božićnih pjesama

A zašto je izabrao isusovce, odgovorio je: »Isusovci mi nisu bili u prvom planu jer sam prvo dao molbu na Kaptol. No, jedne večeri sam se vraćao kući i zastao sam u crkvi Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj. Propovijed je imao o. Josip Ćurić i to me toliko oduševilo da sam tada odlučio kako ću postati isusovac. Krenuo sam onamo na mise. Veliku važnost za moj odlazak u taj red imao je i o. Pero Bulat. Ta dvojica svećenika imala su veliku važnost da uđem u isusovački red, a o. Bulat je praktički kriv što danas imamo udrugu… Njegova je inicijativa bila da uoči Božića 1969. odemo bolesnicima. Tako smo prvi put izašli na ulice, sišli u podrume i skloništa u potrazi za njima. Do tada nitko nije tražio nemoćnike i bolesne.«

Fra Bonaventura Duda već je dulje u samostanu u Varaždinu. O njemu je reportažni prikaz napravila Marina Tenžera u »7 dnevno«. »Tu su i stranice o mladenačkom sjećanju na Varaždin i božićne pjesme: nadolaze moji Božići u Varaždinu za gimnazijskih dana. Bože, kakav je bio privilegij sjediti uz čarobnog orguljaša o. Kamila Kolba. Orgulje su se svijale pod njegovim prstima, a ono pučko pjevanje gdje su iz svega grla, ali i iz sve duše pjevali muškarci i žene – a ponad svih prekrasan Kamilov bariton. Kakav krešendo u skladbi fra Fortunata Pintarića: ‘Zapjevajmo malenomu’ pa sve više i više: ‘Kralju danas rođenomu’. A nadasve vrhunski stih svih naših božićnih pjesama, gdje je riječ Ljubav, pisana velikim slovom, drugo ime za Krista Isusa. On je naime: ‘Ljubav Božja prevelika’ koja je sišla utjelovljena među nas ljude da nas Bog u Sinu zagrli. Nisam tada ni znao što je mistika, ali ja sam tada zasigurno imao duboke mistične doživljaje. Bog mi je bio tako blizu… Kao student teologije – bio sam i orguljaš, i to u velikim crkvama. I na polnoćkama, kada su crkve pune ljudi: onda istom osjetite svu draž božićnih pjesama, kada ih čujete iz tisuću grla, a svi oni podrhtavaju na prve dodire tipaka vaših prstiju. Vi njih pokrećete, a oni vas uzvratno oduševljavaju. I to do kraj mise u sve većem crescendu. Među tim me pjesmama uvijek najviše dirala: ‘Čestit svijetu danak svemu’. Uglazbio ju je veliki Ilirac, preporoditelj, franjevac iz Čakovca o. Fortunat Pintarić: ‘Čestit svijetu danak svemu / jer ogranu sunce njemu: / tužni mrak je prošao, / sunce – Isus došao’.«

»Pomama podizanja spomenika«

Povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov u razgovoru koji je vodila Patricia Kiš o njegovoj novoj knjizi koja ima izići iz tiska pod naslovom »Spomenici žrtvama i žrtve spomenika« rekao je što ga najviše boli: to je upravo preseljenje »Zida boli«. »Na izvornoj lokaciji taj je spomenik bio autentično mjesto očaja, kontekstualizira ga i dodatna činjenica da je u Selskoj devedesetih bilo sjedište tadašnjih međunarodnih snaga. Postojala su najmanje tri načina da se Zid očuva u Selskoj. Sa Spomenikom žrtvama Domovinskog rata – Zidom boli na Mirogoju autentični je zid povezan s tek nekoliko cigli u sarkofagu. I van konteksta je. To što je Zid boli preseljen na Mirogoj, jednako je tome da se Mirogoj preseli na Velebiit.«

»Postojala su najmanje tri načina da se ‘Zid boli’ očuva u Selskoj. Sa Spomenikom žrtvama Domovinskog rata – Zidom boli na Mirogoju autentični je zid povezan s tek nekoliko cigli u sarkofagu. I van konteksta je.«

Zanimljivo je njegovo razmišljanje o spomeniku Tuđmanu. Napominje da nije ni teško ni lako napraviti spomenik Tuđmanu. Sve ovisi o autoru – tu su svoju šansu našli spomenici s prijelaza iz 20. u 21. stoljeće, odnosno suvremeni autori koji su sve nego suvremeni. »Mnogi su od ovih spomenika nepismeni oblici koji žive od pukih znakova pripadnosti i naljepnica, i pri tome im je mnogo važnije što, a ne kako. Kuzmi Kovačiću nije teško napraviti dobar spomenik, boljeg Tuđmana od onog koji je Kovačić napravio u Škabrnji još nema. Osim toga, riječ je o toliko kontaminiranom polju da mladi umjetnici u pravilu ne sudjeluju na ovakvim tipovima natječaja. No, doista, gledajući toliku pomamu podizanja spomenika, moglo bi se pomisliti da se netko šali ili ruga. To su ponekad prave karikature i groteske kakav je onaj spomenik sa sunčanim naočalama koji nalikuje kontejneru.« Na pitanje je li problem u brojci jer ima mnogo spomenika Tuđmanu – netko ih je nabrojio tri stotine, rekao je: »Dao sam nekim studentima zadaće da provjere i broj i tipologije spomenika, i pokazalo se da je taj broj osjetno veći i prelazi preko tri stotine. Međutim to su u velikoj mjeri dirljivi primjeri mramaorezačkog obrta, tajkunskih portika i obojenih fasada i sve sile natrpanih simbola i amblema.«

Zašto sada šuti uprava PEN-a?

Nadežda Čačinovič, predsjednica hrvatskoga centra PEN-a, aktivno želi djelovati u novoj stranci Nova ljevica, što je naišlo na oštar komentar bivšega predsjednika hrvatskoga PEN-a i organizatora svjetskoga kongresa PEN-a na Hvaru i Dubrovniku 1993. godine sveučilišnoga profesora Slobodana Prosperova Novaka. To je navelo Denisa Derka da napiše tekst o njenom angažmanu u Novoj ljevici, što ne može biti sukladno PEN-u. Nju je upravo prozvao Slobodan Prosperov Novak u »Pola ure kulture« zbog njezina političkoga angažmana u netom osnovanoj stranci: »Pa mi smo devedesetih iz PEN-a izbacili Vladimira Šeksa i čak 27 pisaca. I Tomislav Ladan časno je početkom devedesetih otišao s predsjedničke dužnosti zbog političkoga angažmana nakon što mu je razložno objašnjena situacija. Isto je svojedobno učinio i ugledni pisac Antun Šoljan kada nije mogao posjećivati Vladu Gotovca u zatvoru… Ne znam zašto sada šuti aktualna uprava PEN-a?«

A glavni tajnik hrvatskoga PEN-a o cijeloj situaciji ima svoje mišljenje. »Osobno mi je neprihvatljiv rigidan napad na Crkvu i isključivost koja se najavljuje kao program Nove ljevice i brine me svaka vrsta radikalizma. Ni jedan centar PEN-a nije politička organizacija, dio je međunarodnoga PEN-a i njegovih programa, no svaki član PEN-a baš kao i svaka druga osoba može sudjelovati u političkom životu bilo koje opcije dok se njegovo djelovanje ne kosi s principima PEN-a. Uobičajeno je i da, ako predsjednici ili članovi uprave sudjeluju u izvršnoj vlasti, onda i odstupe iz uprave«, izjavio je Tomica Bajsić.

Osjeća se da ta Nova ljevica šuvarovskoga tipa ne će ništa dobro donijeti na stranačkoj sceni.

IZVORGlas Koncila br. 1/2017.
Prethodni članakZADARSKA OAZA GLAGOLJAŠTVA I POSTOJANOSTI »U župi se osjeća duh zajedništva i toplina«
Sljedeći članakPRVE HRVATSKE BOŽIĆNE JASLICE SLAVE 100. ROĐENDAN Kulturna i vjerska baština u 150 figurica