»SISTEMATSKA ŠKOLA UNUTARNJEGA ŽIVOTA« Duhovno praćenje

40. obljetnica završetka Drugog vatikanskog koncila

Nakon razdoblja izvjesnoga zanemarivanja duhovno vodstvo danas ponovno dobiva na značenju. No i kada je ono bilo djelomično zanemarivano, učiteljstvo Crkve nikada ga nije prestalo preporučivati, nazivavši ga »sistematskom školom unutarnjega života« (Ivan Pavao II.). Papa Pio XII. preporučivao je to »mudro vodstvo« smatrajući da je »bez mudroga vođe savjesti, u redovitu životu, jako teško ispravno i na pravi način pristajati uz poticaje Duha Svetoga i surađivati s božanskom milošću«. Drugi vatikanski koncil, koji je jasno istaknuo opći poziv na svetost u Crkvi, pridonio je i većemu shvaćanju potrebe duhovnoga vodstva, naglasivši da je duhovna pomoć nešto nužno u postizanju »punine kršćanskoga života i savršenstva ljubavi«.

Duhovno je vodstvo tijekom povijesti imalo različite denominacije, a svoje začetke ima u najranijim vremenima kršćanstva: u učenju apostola, u prvim asketskim zajednicama, s pojavom monaštva, kroz srednji vijek sve do naših dana. U ranom monaštvu pojavljuje se lik »duhovnoga otca«, a u ruskom monaštvu »starec«. Ti duhovni učitelji bili su prije svega »pneumatikos«, tj. ljudi Duha, velikoga iskustva i krjeposnoga života te su bili sposobni razumjeti i usmjeravati one koji su tražili njihovu pomoć. Pomoć u duhovnom životu pružali su kako svećenici tako i laici. Tek u XVI. stoljeću duhovno vodstvo postaje institucionalizirana služba za duhovno izrastanje i duhovni odgoj. Povezivano sa sakramentom pokore, postaje usko vezano uz svećeničku službu. Tijekom stoljeća unaprijedit će ga mnogi svetci i naučitelji koji su i sami bili duhovni vođe i pomoćnici mnogima na putovima duhovnoga dozrijevanja. U naše je vrijeme duhovno vodstvo, u svojoj metodi i praksi, obogaćeno antropološkim znanostima, osobito psihologijom. I danas je ono nezamjenjiva duhovna pomoć onima koji radikalnije žele kročiti putovima Duha.

Što se tiče terminologije – rabe se različiti nazivi za duhovno vodstvo. Posljednjih desetljeća sve se više počinje rabiti termin »duhovno praćenje«, iako je i klasični pojam »duhovno vodstvo« još dosta raširen. Duhovno praćenje svakako je ispravniji i precizniji pojam budući da je glavni protagonist u duhovnom vodstvu Duh Sveti, a duhovni je vođa (pratitelj) tu da pomogne penitentu (praćenomu) zamijetiti poticaje i djelovanje Duha u njegovu životu te da mu u tom smislu dadne korisne savjete i usmjerenja.

IZVORGlas Koncila br. 9/2020.
Prethodni članakMR. ROBERT SPUDIĆ, SUDSKI VJEŠTAK ZA CESTOVNI PROMET Obitelj, škola, Crkva i zajednica odgajaju savjesnoga vozača
Sljedeći članakMLADI O SMISLU KORIZME Biblija kao korizmeni vodič