SRPSKI ZLOČINI G. 1991. NA SLATINSKOM PODRUČJU (7) Nakon Voćina i Huma masakr nastavljen i u Kraskoviću

Vjernici na ruševinama voćinske župne crkve
Nizanka donosi kronologiju i opise zločina srpskih paravojnih postrojba na slatinskom području u Balincima, Četekovcu i Čojlugu 4. rujna 1991. te Voćinu, Humu i okolici od sredine srpnja do sredine prosinca 1991., kao i popise žrtava i osumnjičenih za zločine prema knjizi dr. Miljenka Brekala »Slatinska kronika Domovinskoga rata«

Zaslijepljeni mržnjom, srpski su pobunjenici ubijali svakoga tko nije bio po njihovoj »mjeri« te su, uz ostale, nakon dvojice muškaraca, Srbina pravoslavaca, zaklali i Srpkinju, o čemu govori završetak popisa njihovih žrtava u Voćinu:

Zaklana Srpkinja supruga Hrvata

»28. Mirjana Štimac, rođena 8. listopada 1959. u Voćinu, kći Milovana i Ljube, Srpkinja (udana za Hrvata), pravoslavka, civil, s prebivalištem u Voćinu, Prosinačkih žrtava 9, ubijena (zaklana) 13. prosinca 1991. g. u Pašinoj ulici u Voćinu;

  1. Stjepan Štimac, rođen 20. prosinca 1959. g., sin Jakoba i Angeline dj. Bello, Hrvat, rimokatolik, civil, s prebivalištem u Voćinu, Prosinačkih žrtava 9, ubijen (zaklan, leš spaljen u obiteljskoj kući) 13. prosinca 1991. g. u tadašnjoj Pašinoj ulici u Voćinu;
  2. Rozalija Tomola, rođena 9. srpnja 1921. g. u Mačkovcu, kći Franje Peternel i Ane dj. Polhanci, Hrvatica, rimokatolkinja, civil, s prebivalištem u Voćinu, Prosinačkih žrtava 4, ubijena 13. prosinca 1991. g. u tadašnjoj Karanovoj ulici u Voćinu, ubijena je od strane Mile Ivanovića, Nene Ivanovića i Voje Ivanovića;
  3. Dragutin Volf, rođen 19. srpnja 1922. g. Voćinu, sin Antuna i Julke dj. Nagy, Hrvat, rimokatolik, civil, s prebivalištem u Voćinu, Josipa Martinca 23, ubijen 13. prosinca 1991. g. u tadašnjoj Karanovoj ulici u Voćinu na kućnom pragu prilikom pokušaja bijega;
  4. Marko Vuković zv. Šnjitan, rođen 17. srpnja 1934. g. u Levinovcu, sin Petra i Marije, Hrvat, rimokatolik, civil, s prebivalištem u Humu, Glavna kbr. 59, ubijen (zaklan) 13. prosinca 1991. g. u Humu od strane Ranka Lukića koji ga je nakon ubojstva zapalio, a prilikom toga čina s Lukićem su u društvu bili Nedeljko Plavšić iz Huma i Žarko Travica iz Nove Bukovice« (dr. Miljenko Breklo: »Slatinska kronika Domovinskoga rata«, »Svjetla grada«, Osijek, 2017., str. 344.-345.).
Četvero Kovača ubio njihov sumještanin

Istodobno, osim masakra Hrvata u Voćinu i Humu, srpski su teroristi prilikom povlačenja ubili četiri osobe s orahovičkoga područja u selu Kraskoviću. Smrtno su stradale sljedeće osobe:

  1. Ana Kovač, rođena 26./27. srpnja 1927. u Kraskoviću, kći Janka, Hrvatica, rimokatolkinja, civil, s prebivalištem u Kraskoviću b.b., ubijena 13. prosinca 1991. u Kraskoviću;
  2. Đuro Kovač, rođen 30. svibnja 1922. u Kraskoviću, sin Stjepana, Hrvat, rimokatolik, civil, s prebivalištem u Kraskoviću, Glavna 4, ubijen 13. prosinca 1991. u Kraskoviću;
  3. Pišta Kovač, rođen 7. siječnja 1953. u Kraskoviću, sin Pave, Hrvat, rimokatolik, civil, ubijen 13. prosinca 1991. u Kraskoviću, Glavna 6;
  4. Zlatko Kovač, rođen 4. lipnja 1966. u Kraskoviću, sin Đure, Hrvat, rimokatolik, civil, s prebivalištem u Kraskoviću, Glavna 4, ubijen 13. prosinca 1991. u Kraskoviću.

Navedene Kovače je 13. prosinca 1991. godine, prilikom povlačenja srpskih terorističkih formacija u pravcu Zvečeva, pobio na krajnje okrutan način rafalnom paljbom iz automatskoga oružja njihov sumještanin Željko Novaković zv. Ciger« (str. 345.).

Minirana i potpuno razrušena župna crkva

Usporedno s ubojstvima slijedile su pljačke i rušenja: »Zoran Miščević, Mile Crnobrnja, Mitar Simić, Ljubiško Novaković, Milenko Bogatić, Rajko Vučković, Richard Glušac, Zoran Jovakarić, Stevo Šimić, Milorad Grkinić i Rade Ivanović su u vremenskom razdoblju od 19. kolovoza do 13. prosinca 1991. godine u Voćinu i okolnim mjestima s još nekim neidentificiranim osobama, pod prijetnjom oružja, civilnim osobama ulazili u kuće i vršili svakodnevno zastrašivanje i premetačine te bez ikakve osnove oduzimali novac i vrijednu pokretnu imovinu ili uništavali pokretnu imovinu…

Nakon miniranja voćinske župne i proštenišne crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije u radijusu od tristo metara zračne linije uništeni su svi stambeni, javni i gospodarski objekti. Centar Voćina podsjećao je na japansku Hiroshimu nakon eksplozije atomske bombe.

Borivoje Radosavljević, Rajko Bojčić, Borivoje Lukić, Zoran Miščević, Marinko Ergarac, Mile Crnobrnja, Mitar Simić, Ljubiško Novaković, Zoran Jorgić, Milenko Bogatić, Jovan Cvetić, Milorad Ergarac, Rajko Vučković, Radisav Jokić, Đuro Vukojević, Đuro Đurić, Richard Glušac, Zoran Jovakarić, Stevo Šimić, Milorad Grkinić, Predrag Bosanac, Krsto Tomašević, Borislav Tomašević, Davor Bosanac, Veselko Petrušić, Ranko Lukić, Rade Ivanović, Milenko Ivanović i Milutin Popović su 13./14. prosinca 1991. u Voćinu, Humu i okolnim mjestima, iako to nisu zahtijevali vojni razlozi, zapalili, minirali ili na drugi način oštetili velik broj obiteljskih stambenih objekata i drugih zgrada« (str. 351.-352.).

Rimokatoličke crkve bile su »trn u oku« srpskim teroristima na svim okupiranim područjima u Hrvatskoj, pa su i voćinskoj župnoj crkvi Pohođenja Blažene Djevice Marije, iako je spomenik nulte kategorije, jer je podignuta krajem 15. st., namijenili očekivani »tretman« – miniranje i rušenje do temelja: »Tijekom okupacije crkva je teroristima služila kao skladište minsko-eksplozivnih sredstava i bojne opreme. Ljubiško Novaković je od 19. kolovoza do 13. prosinca 1991. u Voćinu i okolnim selima, zajedno s još nekim neidentificiranim osobama, s namjerom ponižavanja i vrijeđanja ljudskoga dostojanstva i vjerskih osjećaja civilnoga stanovništva, pretvorio župnu crkvu Pohođenja Blažene Djevice Marije u skladište vojnoga materijala i streljiva, zabranio oglašavanje njenih zvona prilikom sahrana i vjerskih svetkovina, obiteljima ubijenih civilnih osoba nije dozvoljavao preuzimanje mrtvih tijela i njihovo pokapanje na mjesnom groblju, a obiteljima umrlih civilnih osoba zabranio je sahrane na mjesnom groblju uz pogrebnu ceremoniju i ispraćaj pokojnika.

U noći 13./14. prosinca 1991. srpski ekstremisti i teroristi su iz tenkova ispalili više topovskih granata u toranj rimokatoličke župne crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije u Voćinu i djelomično ju urušili. Crkva je sakralni spomenik nulte kategorije, koja je upisana u Registar spomenika kulture rješenjem regionalnoga Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku od 6. lipnja 1969. godine. Nakon toga, teroristi su aktivirali eksploziv i minirali crkvu u kojoj se nalazila prethodno uskladištena velika količina različitoga streljiva i eksploziva, uslijed čega je župna crkva svete Marije srušena i u potpunosti uništena. Nakon miniranja crkve u radijusu od tristo metara zračne linije uništeni su svi stambeni, javni i gospodarski objekti. Centar Voćina podsjećao je na japansku Hiroshimu nakon eksplozije atomske bombe« (str. 355.-356.).

Prema dostupnim povijesnim podatcima podigao ju je, najvjerojatnije, I. Korvin kao jednobrodnu crkvu, koja je zbog monumentalnosti, jedinstvene arhitekture, ukrasa i drugih sastavnica bila iznimno vrijedan primjerak gotičke sakralne građevine. Tijekom turske vladavine u Slavoniji u 16. i 17. stoljeću bila je oštećena, ali su je obnovili franjevci te je već u 17. stoljeću postala marijanskom hodočasničkom crkvom. U Drugom svjetskom ratu g. 1944. godine teško je oštećena i ostala je bez krova, no kasniji župnici Franjo Bosnar i Antun Prpić uz pomoć mnogih Marijinih štovatelja iz domovine i inozemstva obnavljali su je od 1971. do 1984. kada ju je posvetio zagrebački kardinal Franjo Kuharić. Kao što je spomenuto, u noći sa 13. na 14. prosinca 1991. srpske su je vojne postrojbe razorile do temelja, no sva je sreća da je bivši voćinski župnik Josip Martinac još g. 1940. staru sliku voćinske Gospe, Majke od Utočišta, iz 18. stoljeća pohranio u Dijecezanski muzej u Zagrebu, tako da je ostala očuvana. U procesiji je 21. kolovoza 1999. iz Požege svečano vraćena u Voćin na štovanje svim hodočasnicima iz cijele Slavonije.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 18/2018.
Prethodni članakU HRVATSKOJ POČINJE BORBA ZA PROMJENE Otpor jer je izabran pravi put
Sljedeći članakLIJEČENJE (NAJ)STARIJIH Od »dobroga izgledanja« do loših izgleda