Nije ti lako, Vilkec moj… – žali me Željac našavši me u komadiću moga hlada upravo u trenutcima lijene pripreme da »nakuckam« ove retke. – Kradu ti posao! Mislim, to što piskaraš, tu tvoju humoresku, kozeriju, grotesku, burlesku ili što ti je to već… Pojest će te konkurencija!
– Ma daj? Pa zar imaš kandidata koji bi me poslao u prijevremenu? – pravim se zabrinut, a pomalo i jesam jer ipak je Željac moj jedini prijatelj »kulturnjak«, koji se razumije u to.
– Ima ih, ima, još kako! Evo, ovi naši stand-up političari oduzet će ti posao! Zauzeli sav prostor za humor, i u rijetkim primjercima papirnatih novina, i na bezbrojnim portalima, a pogotovo na ekranima. Zapravo, oni tamo pred kamerama i održe svoj »stand-up«, a onda ih svi prenose. Nama da se smijemo i uživamo, osobito ako smo navijači pojedinoga od njih. Jer, u njihovim nastupima toliko je komike i verbalnih »fora«, ironije i satire, toliko prizemnosti i bezobraznosti, toliko »životinjskih« usporedaba… Ma, to ne da si ti ne možeš dopustiti u tvojim pobožnim novinama, to nijedan ozbiljan humorist ne će nikad baš tako nisko i uvrjedljivo napisati kako li će oni izreći. Bilo je tu, među tim stand-up političarima, i onih koji su pokazivali mišiće u gaćama ili čak srednji prst… Baš cjeloviti nastupi! Sad su se ograničili uglavnom na mikrofone i verbalne vratolomije, a s vremenom se iz šarolikoga mnoštva izdvojilo »predsjedničko trojstvo«, da bi sad na vrhu opstala dvojica najbritkijih, baš reska humora, koji pokrivaju sva područja, ne samo politička, nego i gospodarska, vojna, ideološka… I baš neumorno nastupaju, govore i govore. Da im je umjesto jezika staviti flakserice ili šišačice, ne bi nam ni metropola više bila na popisu najvećih europskih prašuma. Kako se od silne uzajamne konkurentnosti komične elokventnosti više ne mogu ni vidjeti, tako su sve domišljatiji i u organiziranju svojih »stand-upova«. Pa jedan upriliči cijelo izvanredno obraćanje, tobož naciji, samo da drugomu strese u brk što ga ide; a drugi onda brzo sazove sve regionalne mikrofone da i prvi čuje njegovo humorno ekvilibriranje, opet uz osobno izbjegavanje, ali i ponudu da se, umjesto njih doajena, sučele stand-up pripravnici iz njihovih političkih trupa za podsmjehivanja i duhovita omalovažavanja. A opet, tko zna nisu li njihovi naizgled međusobno »zli jezici« baš oni sa splitskog »kulturnog plakata«? Ovako ili onako, problem je samo što i oni, baš kao i ti – spusti se Željac s retoričkih oblaka i pogleda me »prevrnuta« oka – svojim humorom postajete dosadni, osobito mladima! Pa su naši stand-up političari, svojim četvrt stoljeća repriziranim kom(unist)ičnim programom, već pola mlađe Hrvatske otjerali sve do Njemačke i Irske! A nas, koji smo ostali, još malo pa će svojim duhovitostima natjerati i na naš… »stand-up«, naše ustajanje, da ne velim ustanak! Ljeto je, svi »crocsice« na noge i idemo ravno u… »Croxit«!
