ŠTO DONOSI ISUSOVO USKRSNUĆE SUVREMENIM LJUDIMA? Isus poznaje svakoga čovjeka

4. vazmena nedjelja

Foto: Shutterstock
Dj 2, 14a. 36-40; 1 Pt 2, 20b-25; Iv 10, 1-10
Pastir svoje ovce »zove imenom«, što znači da Isus poznaje svakoga čovjeka i svakoga osobno poziva, do svakoga mu je stalo.

Odlomak iz Djela apostolskih ove nedjelje nastavlja prošlonedjeljno čitanje, a sadrži završetak Petrova govora na dan Pedesetnice te reakciju slušatelja. Petar se u govoru izravno obraća »domu Izraelovu«, to jest onima kojima je Bog dao obećanja još po Abrahamu i Davidu. Upravo se na Davidu Petar zadržava u svom govoru i zaziva ga kao svjedoka Isusova uskrsnuća, i to uskrsnuća onoga kojega je razapeo onaj isti narod kojemu je bio poslan. Kad kaže da je njega »Bog učinio i Gospodinom i Kristom«, moglo bi se činiti kao da pisac Djela apostolskih ne posjeduje ispravnu vjeru u Isusa Krista koji je, kako se kaže u Vjerovanju, jedinorođeni Sin Božji, pravi Bog od pravoga Boga. Moglo bi se činiti kao da je ovdje riječ o Isusu, čovjeku koji je postao Bogom s naslovom »Gospodin« i koji je postao Kristom, to jest Mesijom. Ipak, iz cjeline Djela apostolskih jasno je da to nije ono što je njihov pisac uistinu vjerovao. Riječ je ovdje prije svega o očitovanju Isusova božanstva i mesijanskoga poslanja koje se dogodilo njegovim uskrsnućem i slanjem Duha Svetoga.

»Što nam je činiti, braćo?«

Petrovi slušatelji reagiraju postavljajući pitanje: »Što nam je činiti, braćo?« To je pitanje koje se ovdje ne pojavljuje prvi put. Ono je postavljeno već više puta u Evanđelju po Luki koje je napisao isti autor koji je pisao i Djela apostolska. Ondje se to pitanje pojavljuje u vezi s djelovanjem Ivana Krstitelja. Njega najprije mnoštvo, potom carinici i na kraju vojnici pitaju: »Što nam je dakle činiti?« Ivanov je odgovor uvijek sličan i zahtijeva od njegovih slušatelja da u onome što čine i čime se bave uvijek pred očima imaju druge ljude te gledaju kako da njima ne naude i kako da im čine dobro. Slično se pitanje ponavlja u Isusovu javnom djelovanju kad se neki zakonoznanac obraća Isusu riječima: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« Isus mu odgovara protupitanjem te ga navodi da sâm istakne dvostruku zapovijed ljubavi prema Bogu i prema ljudi. U nastavku je ljubav prema ljudima istaknuta i prispodobom o dobrom Samarijancu. Ponovno će Isusa pitati i neki uglednik: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« Isus mu navodi riječi Dekaloga koje se odnose na odnose prema drugim ljudima, ali i dodaje poticaj da se svega odrekne u korist siromaha te da ide za njim. U tom svjetlu valja čitati i Petrov odgovor na kraju njegova govora. Kad ga slušatelji pitaju: »Što nam je činiti?«, Petar kaže: »Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.« Obraćenje o kojem je riječ ne može ne uključiti sve ono što je bilo navedeno u evanđeoskim tekstovima. Obraćenje sadrži ljubav prema Bogu i konkretnu ljubav prema čovjeku. Krštenje omogućava takav novi život.

Isus je došao služiti ljudima
Kršćani sve nevolje i teškoće moraju strpljivo podnositi jer je Krist za njih trpio i ostavio im »primjer da idu stopama njegovim«

Evanđeoski odlomak donosi početak Isusova govora iz Ivanova evanđelja, u kojem se Isus predstavlja kao pastir dobri i vrata ovcama. Za razliku od Isusa, kradljivci i razbojnici slika su onih koji krivim naukom nastoje odvući ovce zbog svoje koristi. U kontekstu Ivanova evanđelja, jasno je da je riječ o farizejima. Pastir svoje ovce »zove imenom«, što znači da Isus poznaje svakoga čovjeka i svakoga osobno poziva, do svakoga mu je stalo. Vjernici su mu poslušni jer i oni poznaju njega. Razlika između farizeja i Isusa vidljiva je u posljedicama koje njihovo djelovanje ima na ovce, na ljude. Djelovanje farizeja i svih onih koji iz vlastite koristi nastoje ovladati stadom postaje pogubno i smrtonosno za ovce. S druge strane, djelovanje Isusovo donosi život. Još i više, sama svrha Isusova dolaska u tome je da »život imaju, u izobilju da ga imaju«. Ljudi za Isusa nisu nešto sporedno, nešto što bi trebalo ispuniti neka njegova očekivanja. Naprotiv, on je došao njima služiti, za njih čak i život dati kako bi ga oni imali u izobilju. »Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.« Ući kroz Isusa kao kroz vrata znači povjerovati u njega, a kako se kaže dalje u Ivanovu evanđelju: »tko god živi i vjeruje u njega, ne će umrijeti nikada«. Svatko je, međutim, pozvan nasljedovati dobroga pastira.

Kršćani podnose nevolje

U središtu onog dijela Prve Petrove poslanice u kojem se govori o međuljudskim odnosima i o tome kako se kršćani imaju odnositi prema vlastima, kršćanski sluge prema svojim gospodarima, supružnici jedno prema drugomu i općenito kršćani prema svojoj kršćanskoj braći, nalazi se poziv na nasljedovanje Kristova primjera. Kršćani sve nevolje i teškoće moraju strpljivo podnositi jer je Krist za njih trpio i ostavio im »primjer da idu stopama njegovim«. U čemu se sastoji taj primjer govore redci koji slijede, a možda pripadaju nekomu starokršćanskomu himnu. Ispunjeni su prisjećanjima na pjesan o Izijinu Sluzi Patniku. Poput njega, ni Krist »grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše«. Živio je u svemu pošteno i nije uzvraćao na uvrede i nanesene nepravde, premda bi na to imao pravo, jer on je bio jedini pravednik koji je umro za grijehe drugih kako bi oni mogli živjeti i kako bi bili izliječeni. K njemu su se kršćani obratili i stupili pod njegovu zaštitu, kao čuvaru i pastiru. Zbog toga i moraju slijediti njega, kao što ovce slijede pastira, te poput njega svaki sud o drugima prepustiti Bogu – »Sudcu pravednomu«.

IZVORGlas Koncila br. 18/2017.
Prethodni članakNIJE LI ZAKLJUČENO VUKOVARSKO »IZVANREDNO STANJE«? Vjera je mnogima jedina nada
Sljedeći članakUSKRS – NAJVEĆI »POLITIČKI FENOMEN« U POVIJESTI Kako se Pilat našao u Vjerovanju