Uopćena izjašnjavanja političara o gospodarskim i socijalnim prilikama, pa i o teškoćama, ne rješavaju probleme. Često je to pokušaj opravdavanja vlastitih promašaja. To vrijedi kako za one na vlasti tako i za oporbu. Ipak oni iz oporbe bolje rasvjetljavaju štetnost pojedinih promašaja. Nažalost to u mnogo slučajeva postaje način medijskoga zabavljanja javnosti. Zato je dobro ako građani znaju prepoznati modu zabavljanja javnosti.
Uobičajeno je da kada govore o tuđim nedostatcima, političari budu uvjerljivi i u pravilu im se može vjerovati. No kada govore o sebi, prevladava subjektivnost i teško im je vjerovati. Građani trebaju znati činjenice i ispravno ih prosuđivati.
Nažalost spoznaja ozbiljnosti i težine činjenica ne rješava njihove probleme pa sve manje vjeruju političarima, čija neslaganja doživljavaju kao borbu za vlast. To nepovjerenje prelazi i na odnose među građanima, a to se najbolje vidjelo tijekom trajanja korone. Mnogi nisu vjerovali nikomu, posebice glede obveze cijepljenja i nošenja maski, kao i prihvaćanja ostalih mjera.
U tako stvorenu raspoloženju Crkva ima važnu i odgovornu ulogu u odgoju i formiranju stajališta svojih vjernika, odnosno građana, jer nije uključena u bitku za vlast pa je očuvala svoje dostojanstvo i status objektivnoga promatrača, kojega vjernici osluškuju i prihvaćaju, pa je u tom svojstvu i njezino veliko značenje kao objektivnoga sudionika u stvaranju javnoga mišljenja. Međutim, pokušava se to neutralizirati prigovorima da se Crkva ne smije baviti politikom.
Nameće se pitanje kako Crkva treba odgovarati na tendenciju umanjivanja njezina odgojnoga, moralnoga i društvenoga utjecaja na vjernike. Dakle stavlja ju se u obranaški položaj u kojem ona nešto iznosi samo kao odgovore na napade, koji su uglavnom uopćeni i neodređeni. Treba vjernicima izravno i jasno govoriti o konkretnim nepravdama. Prosječni će građani to bolje razumjeti i biti poticani na stvaranje vlastitih vrijednosnih i moralnih sudova.
Zato se zapažanja i primjedbe o nepoštovanju određenih načela u međuljudskim odnosima ili odnosima struktura vlasti i građana ili u društvenim institucijama moraju uvijek odnositi na konkretnu situaciju, razumljivu građanima.
Međutim, za takvo izravno izjašnjavanje potrebno je dobro poznavanje područja i problema pojedine društvene pojave. U Hrvatskoj je uobičajeno da sve probleme u javnim medijima najčešće objašnjavaju novinari u ulogama sociologa ili politologa, neovisno o tome radi li se o pravnom, ekonomskom, medicinskom, teološkom ili nekom drugom području. Izbjegava se argumentirano i stručno suočavanje sa stvarnim životnim činjenicama i situacijama.
Tako na primjer izjave pojedinih dužnosnika bez straha od reagiranja javnosti i društvenih institucija pokazuju pomanjkanje osnovnih mjerila poštenja, kao da su došli iz nekoga drugoga nama nepoznata svijeta. Smatraju da bezosjećajnost ide uz funkciju, ali ne prihvaćaju istodobno i odgovornost. Stvara se dojam da smo svi skloni prihvaćati lopove i kradljivce iako to nije točno.
Često nikakve općeljudske vrijednosti, pa čak ni moral ni vjera, ne sprječavaju pojedince, pa ni političare, u nagonu za lopovlukom. U nekih se političara pojavljuje uvjerenje da unatoč dokazanim promašajima, osobito korupciji, i dalje očekuju povjerenje građana. Bez straha, ponovno se natječu na izborima i na opće zgražanje neki i pobjeđuju. Takve pojave treba podvrgavati kritici, kako s gledišta opće humanosti tako i s vjerskoga stajališta, a građanima i vjernicima preostaje neizvjesnost o tome što mogu očekivati u budućnosti od takvih dužnosnika. Njihova je tipična izjava: »Za mene je povjerenje birača najveće bogatstvo koje imam.«
Nakon takvih izjava i shvaćanja, osim zapanjenosti, mnogima preostaje samo strah od budućnosti koja ih očekuje ako takva shvaćanja međuljudskih odnosa, morala i poštenja u društvu budu učestalija.
Od politike se očekuje da vodi i stvara takvu državu koju će ljudi voljeti kao svoju, koja im jamči civilizirana i građanska pravila ponašanja, uređena zakonima i općim moralom i vjerom, a ne da osjećaju smrtni strah u svojoj državi. Prigovaranje takvim pojavama obveza je svih, a osobito vjernika, te se to ne može smatrati uplitanjem u politiku, nego pokušajem pomaganja u iznalaženju puta u sretnije društvo.
Zato se svatko u svojem području djelovanja i utjecaja mora i treba boriti za istinu i društvenu pravednost, uvijek i odmah izjašnjavati o određenim pojavama, pa čak i uz rizik da koji put zbog krive informacije donese i pogrješnu prosudbu. Priznavanjem pogrješke ili zablude ne gubi se vjerodostojnost ni ugled, a ni autoritet.
Suradnja s društvenim i političkim institucijama treba biti uobičajen način društvenoga komuniciranja. Stoga nisu prihvatljiva, a ni uvjerljiva javna upućivanja poruka da je analiziranje i izjašnjavanje o društvenim pojavama i nepravdama miješanje Crkve u politiku.
