Hod Kristovih učenika za Isusom, koliko god nam se nekada u evanđeljima može učiniti jednostavnim, zapravo je uistinu zahtjevan. Dok s jedne strane učenici blistaju u trenutcima dok Krist čini velika djela u svojem narodu, s druge strane evanđelja učenike prikazuju i kao one koji na više mjesta pokazuju teškoće na vlastitom putu nasljedovanja Gospodina. Iz toga razloga evanđelja donose i zgodu koju nazivaju Isusovo preobraženje. Isus svoja tri vjerna učenika Petra, Jakova i Ivana vodi nasamo na goru, gdje je pred njima bio preobražen u snazi Božjega Duha.
Tekst o Isusovu preobraženju tumačio se kroz povijest na razne načine, a misaona je putanja koja je dominirala u njegovu tumačenju sljedeća. Naime, Krist svojim učenicima prije nego što će doći trenutci teškoća i muka želi unaprijed prikazati ljepotu svojega proslavljenoga tijela, odnosno nebesku slavu u koju i sami jednom zasvagda trebaju ući. Promatrajući tu ljepotu, učenici bivaju svjedoci lijepoga, svetoga i plemenitoga ne bi li se na osnovi toga iskustva vjere mogli kasnije vratiti u težinu svoje svakidašnjice. To i jest smisao evanđeoske zgode o Isusovu preobraženju.
Nema zreloga kršćanskoga života bez križa, odnosno žrtve i odricanja. Tek dragovoljnim prihvaćanjem žrtve čovjek postupno preobražava sebe i svoj odnos s Bogom, a time i drugim ljudima. To je posebno važno u kulturi koja odricanje, žrtvu i trud te općenito postavljanje ciljeva u životu sve više banalizira.
Razgovarajući s mladima, a i onima malo starijima, ne može se baš vidjeti da imaju neke životne ciljeve, odnosno smisao koji ih dugoročno nosi u životu. A čovjek ispražnjen od smisla jednostavno teško može ići dalje u životu jer ne zna više za što, za koga i čemu živi. Toj osobi vrlo brzo ponestaje snage te je u svemu bezvoljna i nekako rezignirana. Stvara se tako otrov koji se naziva indiferentnost koja pomiješana s relativizmom postaje nešto što čovjeka sve više vuče prema dolje te ga iscrpljuje. Sve se to može zaustaviti i terapijom smisla (logoterapija), kojoj je otac austrijski psiholog Viktor Frankl, čovjek koji je i u koncentracijskom logoru smrti u Auschwitzu pronašao smisao te se nije predavao. Ista snaga duha izvela ga je iz logora te je poslije mnogima svjedočio o važnosti nutarnje snage, odnosno vitalnosti duha, koja je ključna za nadvladavanje teških životnih kriza. Nije zgorega napomenuti i to da mu pri tome u logoru nisu bila dostupna nikakva sredstva za ublažavanje boli i izlaska iz nutarnjih stanja patnje kao što bi bili neki lijekovi ili pak alkohol i tomu slično. Izbavila ga je jedino jaka i dobro posložena nutrina.
Sve do sada rečeno vidljivo je i u evanđeoskoj perikopi o Isusovu preobraženju. Učenici promatraju sjaj Krista i uskrsnuća jer bijela boja njegovih haljina upućuje na to da je na planu nagovještaj uskrsne slave. Ipak vrlo brzo slijedi otrježnjenje. Na gori se učenici ne zaustavljaju. Nije im dopušteno ondje graditi »apartmane« jer nisu onamo došli da bi se odmarali, nego ispunili snagom da se vrate u svoju svakidašnjicu. Štoviše ni Krist ne ostaje na gori, nego zajedno s učenicima silazi posvješćujući da je put do uskrsnuća moguć jedino dragovoljnim prihvaćanjem križa i žrtve, koje dragovoljno i u ljubavi prihvaća ne bi li učenicima pokazao kako će i sami doći do neba.
Vrijeme korizme trebalo bi biti upravo vrijeme kada vjernici malo dublje promišljaju o važnosti istinskoga truda i žrtve oko dobra ne bi li time prispjeli do onoga što je istinski lijepo i dobro. Žrtve se tako ne trebaju tjeskobno bojati, a od života ne bi trebali stvarati bajku ili idilu jer život to i nije.
Na jednak način kao što ni od kršćanstva nije dobro stvarati religiju koja dovodi do apsolutnoga mira i katarze jer smisao kršćanstva nije dovoditi čovjeka do stanja u kojem će jednom zasvagda biti lišen muke, truda, odricanja i patnje. Dapače, oni koji tako zamišljaju kršćanstvo čini se da iz vida gube njegov temeljni simbol, a to je križ. Tek se dragovoljnim i osmišljenim prihvaćanjem životnih križeva, i to u zrelom i odgovornom te bezinteresnom prihvaćanju, može doći do istinske zrelosti vjerničkoga života. Tko tako čini može za sebe reći da je na putu osobne preobrazbe života koja, ruku na srce, nije nimalo jednostavna, nego je istinski bolna. No tek takva preobrazba jedini je put koji pred svoje učenike stavlja Isus Krist. Svi drugi putovi koji čovjeka žele na odveć jednostavan način dovesti do mira i neke prividne životne sreće vrlo su vjerojatno tek samo pokušaj osmišljavanja života koji je kratkoga trajanja, a čovjeku stvara sve veću brigu.
Valja stoga u korizmi prianjati uz Krista promatrajući njegovu muku i odricanje. Što međutim treba promatrati? Prije svega dubinu smisla kojom je ispunjen Isusov život. Dakle tek smisao žrtvi i odricanju daruje pravu težinu jer patnja poradi same patnje ne će imati velikoga učinka. Jedino patnja osmišljena u vidu toga da je čovjek dragovoljnim trpljenjem sebe usmjerio k ostvarenju vječnoga života imat će istinski smisao. Najzad ni sam Krist nije ostao vječno visjeti na križu, nego je po križu spasio svijet te uzišao u nebesku slavu.
