U svakodnevnom govoru anđeoske emocije ovise o tome tko priznaje da se »osjeća kao anđeo« – reper koji ne psuje Boga ili ovisnik koji štuje đavla. Stvari su nekoć bile jasnije. Za Schopenhauera je anđeoski osjećaj emocionalni blizanac sućuti koji se javlja kad tko svjedoči tuđoj radosti, a i za Gidea je to radost koja odzvanja Mozartovim skladbama – spokojna, jednostavna i čista. Premda pjesnik William J. Cory sumnja u anđeoske radosti, Rilke zna da su one izraženije noću negoli danju. Teološkim promišljanjima anđeoskih osjećaja vrve i djela Klementa i Tertulijana, Jeronima i Augustina, Ćirila Jeruzalemskoga i Ivana Zlatoustoga. S pravom: jer anđeli se raduju još od postanka svijeta. Razlog radosti što odjekuje »svečanim skupom« nebrojenih tisuća duhova nije samo Božje lice koje »uvijek gledaju« na nebesima: oni što se »žude nadviti« nad otajstvo spasenja raduju se i obraćenju grješnika na zemlji. Nije tako s palim anđelima.
»Jao vama, zemljo i more, jer Đavao siđe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena!« sažima »glas na nebu silan« emocionalni život Zmaja u bjesomučnoj potjeri za Ženom i bjesnilu rata s njezinim potomstvom. Simbolično i povijesno, tjelesno i duhovno, emocionalno i narativno u kratkom se ulomku Ivanova Otkrivenja sjedinjuju tolikom silinom da i ne začuđuje što su se srednjovjekovni umjetnici mučili obuhvatiti ga jednim prikazom. Čudesnomu se pak rješenju domislio anglonormanski slikar kojemu je jedna kraljica povjerila izradu najljepšega engleskoga iluminiranoga Otkrivenja. U Apokalipsi Trinity Collegea – nastaloj vjerojatno prema narudžbi blažene Eleonore Provansalske – nepotpisani minijaturist nije tek razriješio kompozicijski problem sjedinivši u zlatnom rezu stripovsko kadriranje i ornamentalno kontrastiranje: na sedmerim zmajskim licima dvaput je prikazao i mješavinu gnjeva, straha, očaja i tuposti.
Kada su joj dojavili da joj je muž preminuo tijekom hodočašća u Svetu Zemlju, na licu plemkinje Jutte od Sangerhausena nije se dugo zadržala ni tupost ni očaj ni strah ni gnjev. Razlog tomu nije bilo emocionalno siromaštvo njemačke svetice – preminule 1260., kada je dovršena i Eleonorina Apokalipsa – nego čežnja za predanjem čudesnijim od supružničkoga i majčinskoga. Kada su joj i djeca već stasala za redovništvo, udovica je u Trećem redu sv. Franje sjedinila pokoru jela, odijela i djela: bosonoga i ljeti i zimi silazila je u straćare najbjednijih, a od kruha koji je obasuta uvrjedama za se prosila hranila je lutajuće gubavce. Uvjerena da čovjeka Bogu mogu približiti tek teška bolest, izgon iz doma i dragovoljno siromaštvo, sveta Juta od Kulmseea lako se u molitvi uzdizala kao da je na rukama nose anđeli. Ta srce joj se radovalo riječima koje Krist i njima sveudilj govori: »Sve moje blago tvoje je, sve tvoje moje je.«
