Po krštenju kršćanin je postao novi stvor, osposobljen da živi duhovno. Zato biti praktični vjernik kršćanin znači biti Kristov, pripadati Kristu, a to onda znači nasljedovati Krista, ravnati se po Duhu, a ne po tijelu.
Sveti Pavao u poslanici Galaćanima, donoseći popis djela tijela i plodova Duha, daje razaznati živi li netko po Duhu ili tijelu. U očita djela tijela Pavao ubraja: »bludnost, nečistoću, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađu, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdore, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično«. Osim toga, tjelesan čovjek sudi i vrjednuje stvari i događaje po vlastitom nahođenju, navezan je na vlastita stajališta i ideje (mentalni egocentrizam); u svom djelovanju pošto-poto traži vlastite potrebe i interese, pa i na štetu potreba bližnjih i zajednice (egzistencijalni egocentrizam); često je motiviran traženjem osobnih koristi, težnjom za priznanjima i častima i slično.
Kao plodove Duha koji su vidljivi u onih koji žive duhovnim životom Pavao ističe »ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost«. Dakle, po djelima i plodovima razaznaje se duhovnoga od tjelesnoga čovjeka.
No duhovni život ima svoje faze rasta, uspone i padove, i nije moguće odmah, preko noći, donijeti sve navedene, i mnoge druge, duhovne plodove. To zahtijeva odlučnost, ustrajnost, vjernost. Premda je po krštenju postao novi stvor, »obučen« u Krista, novoga Adama, u kršteniku je još prisutan i stari Adam sa svojom sklonošću na zlo i grijeh. I čitav čovjekov duhovni život događa se na toj relaciji: stari Adam – novi Adam, Krist. Kršćanin je pozvan milošću Duha umirati staromu čovjeku kako bi u njemu sve više rastao novi čovjek po uzoru na Krista. Drugim riječima, on treba mrtviti u sebi djela tijela, djela staroga Adama, dopuštajući da u njemu sve više djeluje novi Adam, Krist, rađajući plodovima Duha.
U tom procesu duhovnoga izrastanja prevažna je odlučnost za Krista, koji je jedini kadar »preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu«. Osoba se sama ne može osloboditi svojih grijeha, mana i grješnih sklonosti, ali u mjeri u kojoj računa s Kristom i ustrajući u vjernosti njemu – prakticirajući molitvu i sakramentalni život – ona će iskorjenjivati grješne navike i mane, a time i sve više postajati duhovna.
