NIJE VAŽAN OSJEĆAJ! Živjeti u nazočnosti Božjoj

Sveta Elizabeta od Trojstva

Sv. Elizabeta od Trojstva (1880. – 1906.) učiteljica je i svjedokinja vjere u nazočnost Boga ljubavi koji stanuje u dušama. Njezin duhovni put u pet godina koje je proživjela u Karmelu postupni je rast u napredovanju ulaska u ponor Božje šutnje i klanjanja. »Svaka minuta dana nam je da se više ‘ukorijenimo’ u Bogu«, piše u pismu prijateljici Antonijeti. Za ostvarenje ideala najintimnijega sjedinjenja s božanskim Učiteljem, istoj prijateljici odaje »tajnu«: »zaboraviti sebe, napustiti sebe, ne računati sa sobom, gledati na Učitelja, gledati samo u njega, primati jednako kao da dolazi izravno iz njegove ljubavi, radost ili bol; to postavlja dušu na tako vedre visine…«

Još prije nego što je ušla u Karmel Elizabeta je bila sva obuzeta prisutnošću Boga u svojoj duši. Sa 19 godina čitanje »Puta savršenosti« sv. Terezije Avilske izazvalo je u njoj svijest božanskoga stanovanja. Osobito je bila pogođena 27. i 28. poglavljem u kojemu Terezija, komentirajući redak Otčenaša »koji jesi na nebesima«, govori o božanskoj prisutnosti u duši. Tu je Elizabeta otkrila svoje osobno zvanje živjeti u savršenoj sabranosti »u nutrini« »neba svoje duše«. U šutnji Karmela pronalazi idealno mjesto za ostvarenje svoga zvanja, sabranosti i klanjanja.

Elizabeta je duboko opijena tim naukom božanskoga stanovanja, što je tradicionalno karmelićanska duhovnost sadržana u djelima sv. Ivana od Križa i sv. Terezije Avilske. Osjeća se potpuno osvojena prisutnošću triju božanskih Osoba, do te mjere da za opisivanje toga što se u njoj događa nema druge riječi osim: »Nastanjena sam.«

Življenje Božje prisutnosti i nastanjenosti u duši nije pitanje osjećaja, nego vjere i ljubavi te je stoga ono moguće svim krštenicima. I to je ono na što Elizabeta u svojim pismima želi podsjetiti i sve potaknuti: »Kakvoga li radosnoga otajstva prisutnosti Božje u našoj nutrini, u tom intimnom svetištu naših duša, gdje ga uvijek možemo naći, pa i onda kada nemamo osjećaja njegove prisutnosti! Nije važan osjećaj! Možda nam je On najbliži baš onda kada ga najmanje osjećamo. Tu u dubini duše ljubim ga čekajući. Pobrinimo se da ga ne ostavimo samoga i da naš život bude neprekidna molitva. (…) Ako radije misliš da je dragi Bog blizu tebe nego u tebi, slijedi to što te privlači samo da živiš s njim. (…) Ah kako bih željela reći svim dušama kakve bi izvore snage mira i radosti mogle naći kada bi se oduševile živjeti tu intimnost! Ali one ne znaju čekati. Ako im se Bog ne daje na osjećajan način, napuštaju njegovu svetu prisutnost i kada on donosi sva svoja dobra, ne nađe nikoga.«

IZVORGlas Koncila br. 42/2020.
Prethodni članakUZ MISIJSKU NEDJELJU Naši misionari u svijetu
Sljedeći članakSTRPLJENJE JE ZAISTA VRLINA Mladi, strpljivost i motiviranost u krizno doba