MARTA I(LI) MARIJA Jedinstvo molitve i apostolata

Snimio: B. Čović

Marta i Marija od starine su smatrane modelima aktivnoga i kontemplativnoga stila života, iako obilježje modela ne proizlazi od cjelokupnoga njihova življenja, nego od jedne izolirane evanđeoske zgode (Lk 10, 28-42). Jedna od dviju Lazarovih sestara, Marija, opisana je u poziciji tipičnoj za učenika jednoga rabija: do nogu Isusovih (poput Pavla do nogu Gamalielovih: Dj 22, 3). Ona izabire slušati riječ upravo u trenutku kada poslovi kućanstva traže njezinu prisutnost i služenje. Isus potvrđuje njezin izbor ne obezvrjeđujući pritom Martinu zabrinutost, kao nesumnjivi znak ljubavi. Ono što ima primat nad zabrinutim i uznemirenim djelovanjem jest osobni susret, osobni odnos s Isusom. Tekst ne govori o premoći kontemplacije odnosno molitve nad djelatnim apostolatom, premda se na prvi pogled to može činiti. Polazeći od toga teksta, duhovna je tradicija stvorila dvije kompletne egzistencije: Marta stalno uznemirena služenjem; Marija mirna i u neprestanu osluškivanju. U srednjem vijeku nastaje kontemplativna interpretacija te epizode, što je imalo za posljedicu otvoreni kontrast između aktivnoga i kontemplativnoga stila života.

Međutim, rješenje nije u izboru jedne ili druge opcije (»Marta-Marija«), nego u pronalasku odgovarajuće sinteze obiju u svakoj pojedinoj osobi ili grupi ovisno o milosti i zvanju. Molitva i apostolat kao evanđeoske vrijednosti trebaju biti integrirane u životu svake osobe. Svaka osoba, grupa, karizma ili zvanje treba harmonično integrirati, u različitom opsegu i intenzitetu, apostolsku i kontemplativnu dimenziju. Veliki učitelji duhovnosti pripadali su uglavnom različitim oblicima kontemplativnoga života, no obavljali su veoma intenzivno i apostolsku aktivnost služenja ili upravljanja, mnogo više nego što se to može vidjeti iz njihovih spisa.

Osim samoga Krista Gospodina, Blažene Djevice Marije, sv. Pavla i drugih apostola – čiji su životi savršena integracija molitve i apostolskoga djelovanja – u povijesti Crkve i duhovnosti postoje i drugi brojni modeli integracije apostolata i kontemplacije: sv. Augustin, sv. Katarina Sijenska, sv. Franjo, sv. Dominik, sv. Ignacije Lojolski, sv. Terezija Avilska, sv. Terezija iz Kalkute itd. Svi su oni bili vrlo aktivni, ali istodobno osobe veoma duboka nutarnjega života, u različitim pozivima i okolnostima života.

Kontemplacija i apostolat dva su aspekta iste otajstvene stvarnosti: dijalog s Otcem i navještaj njegova kraljevstva. Nit koja ih ujedinjuje je ljubav: ljubav prema Bogu i bližnjemu.

IZVORGlas Koncila br. 39/2018.
Prethodni članakNAGRAĐENI POVJESNIČAR DR. ROBERT SKENDEROVIĆ GOVORI O IDENTITETU PODUNAVSKIH HRVATA Bunjevci i Šokci stoljećima su sudjelovali u oblikovanju hrvatske kulture i identiteta
Sljedeći članakKAKO SE ODNOSITI PREMA OSOBAMA S POTEŠKOĆAMA? Znati prihvatiti drukčijega i slabijega znači priznati mu dostojanstvo