Ući u odnos s Bogom uvijek je pretpostavljalo ljudsku volju. Već je na prvim stranicama Svetoga pisma vidljivo da je čovjek istinski slobodno biće i da mu ništa ne priječi u potpunosti se koristiti svojom slobodom. Bog je pak prikazan kao onaj koji to ne priječi. U odnosu Boga i čovjeka sloboda je temeljni pokretač i nosivi element.
U slobodi čovjek bira hoće li se odazvati Božjemu pozivu. O tome govori i ovonedjeljni evanđeoski ulomak. Kako bi prikazao što je kraljevstvo nebesko, Matej se služi slikom gozbe, odnosno pozivanja na svadbu kraljeva sina. Temeljni problem nije pozivatelj, a ni sin koji biva razlogom slavlja, nego uzvanici. Matej kroz pripovjedni okvir pokazuje kako se pozvani jedan za drugim ispričavaju i ne dolaze na svadbu kraljeva sina. Razlog nedolaska banalan je: prevelika okupiranost poslom i stjecanjem materijalnih dobara. Drugim riječima, za njih postoje važnije stvari od slavlja i potrošnje vremena na jelo i piće te prebivanje u prostoru gozbe. No je li to baš tako? Je li posao i briga za stjecanjem dobara uistinu dovoljan razlog da se ne dijeli nečija radost i ogluši se na poziv? Svatko tko je iole razuman te iskreno promišlja reći će da su to tek opravdanja za nedolazak, a razlog nedolaska ipak je mnogo veći. Krije se u nedostatku ljudske volje da se radost pronađe prije svega u susretu osoba, odnosno susretu srdaca.
Matejeva prispodoba nakon početnoga poziva na svadbu i početnoga odbijanja poziva zadobiva ubrzo i vrlo surove obrise. Kralj, ne pristavši na odbijanje poziva, izdaje nalog o pozivanju drugih uzvanika. No i tada drama ne prestaje jer kraljevska se dvorana puni raznim profilima ljudi te se vrlo brzo spoznaje da na gozbu uđoše ljudi koji je nisu dostojni. Odijelo im je neprikladno te je to svima vidljivo, pa i samomu kralju. Očito je da Matejeva prispodoba ima preneseno značenje koje treba pojasniti.
Kralj proniče u dubinu ljudskoga srca
Matejeva usporedba kraljevstva nebeskoga sa svadbom kraljeva sina, nakon što se pročita cjelokupno evanđeosko izvješće, ima katehetsku ulogu. Naime Matej kroz sliku gozbe želi prikazati što je autentični odnos s Bogom. U taj odnos, poučava evanđelist, ulazi se svjesno i voljno te s puno ljubavi. Jer u svatove se ide onomu koga se cijeni i voli, sa željom biti dionikom slavlja i kušati radost koja se prelijeva s mladenaca na sve uzvanike. Jednako vrijedi i za odnos s Bogom. U nj se treba ući s puno ljubavi i nikako drukčije. Poziv na zajedništvo s Bogom simbolizira kralj koji ljude poziva s radošću te želi da mu priđu i iskuse ljepotu istinske radosti. No valja zastati te uočiti da se slična radost doživljava preko odnosa s drugim ljudima. Baš zato se i rabi slika svadbe jer se u njoj pokazuje da je život koji vodi k radosti život koji nužno vodi preko brata i sestre, tj. preko odnosa s ljudima od krvi i mesa.
Poziv u zajedništvo s Bogom (kraljem) ima ipak i svoje pretpostavke. S Bogom, uči Matej, valja se ophoditi na način kako to Bogu priliči. Iz istoga razloga Matej progovara i o ruhu koje pojedinac treba imati dok pristupa Bogu. Napunjena svadbena dvorana nije automatski znak da je netko adekvatno otvoren za Boga. Jer ruho za biblijske pisce, kako Staroga tako i Novoga zavjeta, simbolizira nečiji identitet. Upućuje na ono što netko jest u samom sebi. Vanjski pak znak, odnosno odijelo, treba naravno biti u skladu s nutarnjim stajalištem srca. No to može procijeniti jedino kralj. A tako i biva u prispodobi.
Kralj proniče u dubinu ljudskoga srca. Gleda u nutrinu, ali promatra i vanjštinu. Vidi da postoje ljudi koji vole prići stolu gospodara, ali ga nisu u potpunosti dostojni. Što se zapravo dogodilo u prispodobi, odnosno što se neprestano događa i u životima ljudi? Događa se da oni koji istinski jesu Božji ljudi, odnosno svoju nutrinu imaju dobro usklađenu s vanjštinom, sami sebe izmiču iz prostora svetoga i plemenitoga, čime u taj prostor puštaju one koji ga nisu dostojni. Ne prihvativši odgovornost, odnosno zauzimanje za dobro, stoje sa strane i gledaju kako taj prostor kaljaju oni koji ga nisu dostojni. Božja zajednica tako postaje ono što ona nije. Jer ne spašava tek prilazak Bogu i svetomu prostoru. Bez adekvatne dispozicije, odnosno pripremljenosti da se stupi u odnos s Bogom, unatoč prilasku, ništa se ne događa.
Odnos s Bogom uvijek je drama
Moguće je sada shvatiti i silovite reakcije kralja u prispodobi. Kralj, ili može se reći sam Bog, jest onaj koji pokazuje čovjeku da je važno preuzeti odgovornost za dobro. Ako je netko čovjek dubine, refleksije i promišljanja, odnosno čovjek duha i molitve, koliko god mu bilo teško izložiti se za dobro i radije bi ostao negdje po strani, on to ne bi trebao činiti. Jer u pitanju je izgrađivanje Tijela Kristova, odnosno Crkve. Tada nije vrijeme za promatranje, nego za proaktivno zauzimanje za sveto i plemenito. Budući da je svadba prikaz odnosa s Bogom, svadba u evanđelju svadba je Krista, odnosno Jaganjca. Na takav način o odnosu Krista i Crkve govori cjelokupna Knjiga Otkrivenja koja u središte stavlja zaručnički odnos Krista i Crkve koji kulminira svadbom jer se opremila zaručnica – Crkva, tj. narod Božji koji Boga svjesno, slobodno i s ljubavlju pušta u svoj život.
Ne preostaje ništa drugo nego istaknuti da je odnos s Bogom uvijek drama, i to prije svega drama ljudske slobode. Čovjek je slobodan te se može opredijeliti za Boga koji ga na to uvijek nanovo poziva. Jer što za vjernika može biti važnije od odnosa zajedništva i radosti s Bogom u istini i pravdi?
