Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi održava se drugu subotu u listopadu svake godine, a ovogodišnji je slogan »Tjedan osviještenosti hospicija i palijativne skrbi«. U Hrvatskoj postoji hospicij u Rijeci, zatim palijativni odjeli u bolnicama u Dubrovniku, u bolnici »Sv. Rafael« u Strmcu kod Nove Gradiške, palijativni timovi u Puli, Zagrebu i drugim mjestima, a manje-više sve se odnosi na entuzijazam i pojedinačne primjere, jer niz je teškoća s kojima se suočava palijativni bolesnik i njegova rodbina, a sustav to još ne prepoznaje. Osnivani su i osnivaju se palijativni odjeli, zatim društva, mobilni timovi, postavljaju se koordinatori, ali sve je to još s puno nedorečenosti pa palijativna skrb počiva ponajviše na ljubavi pojedinca prema osobi u neizlječivoj bolesti. Pri Hrvatskom liječničkom zboru prof. dr. Anica Jušić osnovala je 1994. Hrvatsko društvo za hospicij/palijativnu skrb, kojemu je bila predsjednicom do 2009. i neprestance se zalagala, a to su činili i čine njezini nasljednici, za razvitak palijativne skrbi. Prije sedam godina pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Veljko Đorđević i prof. dr. Marijana Braš pokrenuli su Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine kroz koji je dodatnu specijalističku edukacije prošlo oko tisuću polaznika koji se žele baviti palijativnom skrblju, liječnika, psihologa, medicinskih sestara, socijalnih radnika, duhovnika… No tromost zdravstvenoga sustava, materijalni gubitci u zdravstvu, »politička povjerenstva«, sve to palijativnu skrb stavlja na posljednje mjesto u društvu i zdravstvu.
Primjer Vesne Rončević oslikava stvarno stanje palijativne skrbi u Zagrebu.
»Moja maćeha boluje od karcinoma pluća s metastazama na kostima, no još nije po sustavu zdravstva ‘kandidat’ za palijativu jer se još liječi na Jordanovcu i svaka dva tjedna prima imunoterapiju. S druge strane ne može živjeti sama jer je slaba i teško pokretna. U državni dom zapisala se prije četiri godine dok je još bila zdrava, a sada joj treba stacionar u koji nema izgleda doći zbog duge liste čekanja. Stoga nam nije preostala druga mogućnost nego tražiti slobodan krevet u privatnom smještaju za stare i nemoćne u kojima je oskudna medicinska stručnost, a ne treba zanemariti ni cijene u privatnom smještaju, koje današnji prosječni umirovljenik ne može sam podmiriti. Tako se obitelj uz emocionalnu bol koja dolazi s napredovanjem bolesti i neizbježnim gubitkom mora nositi i sa socijalnim brigama.«
Vesna Rončević dodaje: »Da bi osoba u potrebi mogla dobiti palijativnu skrb po sustavu našega zdravstva, ne smije biti u kurativi, to znači npr. primanje kemoterapije, imunoterapije i slično, koja se obavlja u dnevnoj bolnici. Na odjelu palijativne skrbi pacijent može ostati 28 dana. Ako je unutar tih 28 dana još planirano liječenje u primjerice dnevnoj bolnici, mora se otpustiti s odjela palijativne skrbi jer se ono vodi kao bolničko liječenje, a pacijent ne može biti istodobno u bolnici i u dnevnoj bolnici. Smještaj u državnoj ustanovi nemoguća je misija zbog dugačkih lista čekanja. Privatni smještaji uglavnom su samo smještaji, a stručnost osoblja najčešće je na razini priučenih njegovatelja. Državni smještaj ima višu razinu stručnosti, osobito u stacionarnom odjelu, a to je bolesnoj osobi važno jer ulijeva veću sigurnost i podršku kako bi se lakše nosila sa strahovima od patnje, bolovima, smrću. Ne treba zanemariti da je i broj kreveta u palijativnoj skrbi neznatan prema potrebama. Logično je da bi oni trebali biti pri bolničkim odjelima na kojima se liječe pacijenti s neizlječivim bolestima. Osoba u potrebi za palijativu ne može čekati!«
Vrijedi pohvaliti dubrovačku palijativnu skrb gdje je svojim crkvenim autoritetom utjecao biskup Mate Uzinić koji je ujedinio sve. Branko Bazdan utemeljio je bolničku palijativnu skrb, a upravo radi na povezivanju sustava i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. On ističe da je to gorući hrvatski problem jer sve je više starijih i samačkih domaćinstava. »Tu su otoci, mala mjesta, u njima je puno onih kojima je potrebna pomoć. Dodatno treba svratiti pozornost na hrvatske branitelje koji su ranjeni u duši, a nose bol na tijelu. Tu nema čekanja, zato smo krenuli s palijativnom skrblju jer nastojimo odgovoriti na lokalnoj razini potrebama onih koji nas trebaju. Radimo na umrežavanju i povezivanju svih razina zdravstvene skrbi. Ljudsko je dostojanstvo ispred svega.«
Predsjednica Društva za hospicijsku i palijativnu zdravstvenu njegu Hrvatske udruge medicinskih sestara i tehničara Blaženka Horvat istodobno radi na poslovima patronažne medicinske sestre. »Nažalost, u mojem djelokrugu još nije zaživjela palijativna skrb, a svakim se danom susrećem s osobama u potrebi, zapravo palijativnim bolesnicima. Nužni su palijativni timovi pri domovima zdravlja, ali to još nije zaživjelo onako kako bi trebalo. Zapravo, više je to na nekoj volonterskoj bazi ili, bolje rečeno, na entuzijazmu. Premda je puno nas prošlo sve edukacije o palijativi, nužno je to implementirati u sustav. Nije potrebno da se nešto moli ili traži mimo sustava, nego da je to implementirano. Jasno mi je da sve što je novo treba zaživjeti. Bezbroj sam puta na terenu doživjela teškoće jer palijativni bolesnik i njegovo okruženje traže pomoć, a ne znaju komu se obratiti, gdje posuditi pomagala, kako tražiti pomoć struke i od koga? Smatram da koordinatori moraju imati razrađene planove, točno imati sve kockice posložene, gdje i kada, koga treba pozvati i zatražiti pomoć. To jednostavno mora ući u sustav u kojem je osoba nositelj svih vrijednosti i tako je treba prihvaćati u njezinoj jedinstvenosti i dostojanstvu!«
Koordinator za bolničku palijativu Opće bolnice Gospić internist dr. Ivan Sesar ističe da u bolnici postoje kreveti za palijativne bolesnike i da nema problema. Ističe da je to jako velik teren od Novalje na otoku Pagu preko cijele Like do Udbine, Otočca, Gračaca… »Lijepo je to predložiti zakonom, educirati ljude, ali gdje nam je kadar koji će to provoditi, pogotovo nama u Ličko-senjskoj županiji kad ionako oskudijevamo brojem medicinskih sestara i liječnika«, navodi dr. Sesar. »To je veliko i raštrkano područje sa starijim stanovništvom i ne mogu se primjenjivati ista pravila kao u gradovima. Jednostavno, moramo se svi naći, od svećenika do ravnatelja domova zdravlja, zapravo svi kojima je stalo do ljudskoga dostojanstva u onoj posljednjoj fazi ovozemaljskoga života. Moj je prijedlog da osim mobilnih timova pri domovima zdravlja mora biti stacionarni dio za palijativnu skrb. To je jako težak teren, jer puno je socijalnih problema poput starosti, neimaštine, bolesti. Ne možemo pred tim problemima zatvarati oči i prepisivati nečije modele, nego odgovoriti zajednički na probleme, a to je – dostojanstvo čovjeka u potrebi!«
