TAJNA POGLEDA, IZAZOV VJERE I VATRA SRCA Drevna svježina tijelovske teologije Tome Kempenca

Tijelovsku teologiju Tome Kempenca otkrivaju najstariji prijevodi »Nasljeduj Krista« na sva tri hrvatska narječja

Koliko je Isusovo utjelovljenje važno za katoličku vjeru, najbolje očituje broj blagdana koji ga proslavljaju u raznovrsnom svjetlu. Dok kronološki prvo Navještenje vjernike podsjeća na izvanvremensku volju Presvetoga Trojstva, raskošni ih Božić upućuje na siromaštvo Božjega dolaska, a Veliki četvrtak slavlje večere Gospodnje naslanja na jutarnja obećanja njezinih slavitelja.

No možda je najapstraktnija među njima upravo svetkovina Tijela i Krvi Kristove. Razlog toj apstrakciji ne može biti u predmetu slavlja – ta on je opipljiv makar i otajstven – ni u načinu njegova slavlja: ta jedva da ima blagdana s mirisnijim vjerničkim običajima. Razlog, dakle, mora biti u uzroku slavlja. To nije toliko povijesni vrhunac posljednje večere, nego natpovijesni nauk Katoličke Crkve o stvarnoj Kristovoj prisutnosti pod likom kruha i vina.

Otkriće milosne rijeke

Ta je činjenica svojedobno bila točkom teološkoga prijepora s rastućim reformacijskim pokretom; no ako se vjernima danas i ne čini prijepornom, ipak na više načina ostaje izazovna. Jer što znači slaviti blagdan ako li ne dopustiti da rijeka Kristova života na jedan dan preplavi čovjekov život? A kako slaviti blagdan čija se rijeka skriva poput ponornice? Odgovor bi valjalo potražiti bilo tragajući za vrelom te rijeke u Kristovim riječima bilo istražujući njezine utoke u djelima same Crkve – eda jedan čovjek prije gotovo šest stoljeća nije mnogo jednostavniji odgovor pronašao pružajući vlastite korijene drugoj Božjoj rijeci: »Milost nas uči istini, upućuje na red, svijetli u srcu, tješi u stisci, goni žalosti, oduzima strah, hrani pobožnost, i proizvodi suze. Što sam bez nje drugo nego suho drvo i beskorisno stablo koje valja izbaciti?«

Toma KempenacPresvetomu Oltarskomu Sakramentu Toma Kempenac posvetio je čitavu četvrtu knjiga svojega asketsko-mističnoga djela »Nasljeduj Krista«

Svježina nedavne starine

Nije otkriće ustvrditi da je duhovnost Tome Kempenca čudo ukorijenjenosti u Božju milost. Sam Thomas Hämmerken ponizno priznaje: »Volim osjetiti skrušenje, nego li znati izraziti njegov pojam. Kad bi znao napamet čitavo Sveto Pismo i izreke svih filozofa: što bi sve to koristilo bez ljubavi Božje i milosti?« Pa ni iščitavanje tijelovskih putokaza iz spisa njemačkoga augustinca nije neočekivano; Presvetomu Oltarskomu Sakramentu posvećena je čitava četvrta knjiga njegova asketsko-mističnoga djela »Nasljeduj Krista«.

Ipak, tim je bjelodanostima neočekivanu svježinu podarila starina. Zahvaljujući kapitalnomu projektu zagrebačkoga Instituta za hrvatski jezik pokrenutu 2024. u povodu 500. godišnjice smrti Marka Marulića, svjetlo su dana nedavno ugledala kritička izdanja najstarijih poznatih čakavskih, štokavskih i kajkavskih prijevoda remek-djela Tome Kempenca u transkripciji i faksimilu. Čitatelja koji se odvaži uroniti u rijeku njihovih jezičnih osobitosti zapljusnut će skrivene struje Kempenčeve tijelovske teologije.

Balistrilićev utjecaj i Kempenčev poticaj

Marulićevu čakavskomu prijevodu naslovljenu »Od naslidovan’ja Isukarstova i od pogarjen’ja tašćin segasvitnjih« ne pripada samo povijesno prvenstvo među hrvatskim prijevodima Tome Kempenca, nego i među hrvatskim djelima oca hrvatske književnosti. Kao i u nastanku godinu mlađe »Judite«, veliku je zaslugu u njegovu nastanku 1500. imao Marulov krsni kum, kanonik Dujam Balistrilić; no priređivačica Marulićeva prijevoda dr. Marijana Horvat ne propušta nagovijestiti i Balistrilićevu poveznicu drukčijega smjera: »Marulić je poznavao i osjećao snagu hrvatske riječi, a uspjeh prijevoda Kempenčeva djela dodatno ga je ponukao da iskoristi svoje znanje i talent te progovori u versih harvacki«. Ne očituje se to samo u jeziku koji i prije »Judite« pjesnički sjedinjuje čakavsku suvremenost s dubrovačkim prethodnicima i crkvenoslavensku baštinu s latinskom klasikom, nego i u dubljoj duhovnoj srodnosti.

Ustupak oku i odgoj pogleda

Ne valja naširoko podsjećati na simboliku pogleda koji oprječnim smjerom razlikuje vapaj ponizne Judite od smotre ohologa Holoferna; ali začetke toga pogleda valja nazrijeti i u Kempenčevu djelu. Marul s Tomom svakomu dioniku svetootajstva predlaže da »jači i boli se« – žali i uzdiše – jer je »toliko pečalan slišati nove stvari i gledati lipe«, a »toliko nehajljiv na poljubljen’je stvari priprostih i poniženih«.

Marul s Tomom svakomu dioniku svetootajstva predlaže da »jači i boli se« – žali i uzdiše – jer je »toliko pečalan slišati nove stvari i gledati lipe«, a »toliko nehajljiv na poljubljen’je stvari priprostih i poniženih«

Učinilo bi se neumjesnim Tijelo i Krv nazvati priprostim i poniženim, ali upravo je Oltarski Sakrament vrhunac poniznosti kojom se Bog priginje priprostu čovjeku: »U svoju priliku i božastvenu svitlost gledati u te, oči moji ne bi mogli tarpiti, da ni vas saj svit ne bi mogao podaržati zraku slave gospostva tvoga.« Iako još nije »prez sakriven’ja«, jedino pogled u Presveto oko otvara za nešto više: jer »dokla Gospodina moga otvoreno u slavi njegovoj ne vidim, za ništar daržu sve ča na svitu vidim ali slišam«.

Prevoditeljica uronjena u Tijelovo

Utjecaj Marulićeva pothvata mnogi su prepoznavali i u prvom štokavskom prijevodu »Nasljeduj Krista«, zapisanu nepoznatom rukom u Dubrovniku 1639. pod naslovom »Od nasl’jedovan’ja Isukrstova i od pogrde od svijeta«. Međutim, priređivačica njegova kritičkoga izdanja, dr. Sanja Perić Gavrančić, na temelju brojnih jezičnih podrobnosti ističe samosvojnost toga prijevoda, iznoseći i pretpostavku da je talijanski predložak za potrebe dubrovačkih redovnica i drugih pobožnih žena pohrvatila – žena. Prevoditeljičini retorički sugestivni i teološki smioni zahvati u Kempenčev tekst upućuju pak na to da je riječ o osobi uronjenoj u tijelovsko otajstvo: tako u citatu iz Ivanova evanđelja »Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu«, ona bez nećkanja tijelo prevodi kruhom, a krv čašom.

Vjeru jamči nevjerojatnost

Suvremenomu katoliku ta se zamjena čini samorazumljivom; no odstupanje od biblijskoga teksta na tako osjetljivu mjestu bilo bi ravno herezi eda prevoditeljica nije njime iskazala upravo protureformacijsku svijest. Tijelo i krv za nju nisu tek simboli prisnoga pritjelovljenja Isusovu trpljenju, nego nebeske tvari koje se ne dohvaćaju bez zemaljskih likova kruha i čaše. Ta se Božja »čudnovita djelovan’ja« očituju samo »simplikijem«, »poniženijem«, »malahnijemi«, »čistijem pametima« – svima onima koji ne hode »za iziskovan’jem i s umljen’jem«; jer »da se mogu poznati i razumjeti od ljucke pameti, ne bi se mogli zvati velika, čudna i slavna«. Spoznaja da Kristov silazak u kruh i vino nadilazi razum tako jamči da u nj vrijedi vjerovati ponad svega.

Učinilo bi se neumjesnim Tijelo i Krv nazvati priprostim i poniženim, ali upravo je Oltarski Sakrament vrhunac poniznosti kojom se Bog priginje priprostu čovjeku

Zagorski duhovni tandem

I treći tiskani hrvatski prijevod »Nasljeduj Krista« – objavljen u Beču 1710. nakon Jurjevićeva 1629. i Kašićeva 1641. – pripisivao se peru žene – plemkinje Barbare Katarine Vragović. No iz istraživanja priređivačice dr. Željke Brlobaš proizlazi da ga je pod naslovom »Od nasledovanja Kristuševoga« na jezik »horvacki ili slovenski« anonimno »preobernuo« Barbarin duhovni tješitelj, pavlin Ivan Krištolovec. Ta filološka dvojnost možda je i najplodnija posebnost prvoga kajkavskoga »Nasljeduj Krista«: jer i pokroviteljica i prevoditelj smatrali su prikladnim zajedničko izdanje popratiti predgovorom. Obraćajući se »gospam tak redovnem kak sveckem i ostalem vernem kerščenicam«, udovica Vragović priznaje da ju je »v štampu« potakao gubitak »hižnoga tovaruša moga«, kojim je Bog njezino srce »k sebe prizval i na svu službu bolje vlekel«. U svojoj pak zahvali »ponizen sluga i kaplan« ističe da će knjiga i drugim dušama pokazati kako »serce naše samomu G. Krištušu odpreti«.

Vatreni poziv pokaznice

Nimalo slučajno, srce je jedan od središnjih pojmova Kempenčeva poglavlja o euharistijskom životu. Premda »slepo i okorno«, srce se »vezda« u svojoj »priprostoči« s Tijelom »sklopiti hoče«; stoga ga vrijedi pripraviti da zadobije »konče najmenšu božanskoga ognja iskricu iz poniznoga prijemanja ovoga Presvetoga Šakramentuma«. Vatrena priprava vrši se »zverhu oltara serdca«, gdje čovjek sama sebe »skazuje« za »aldov vekivečni«. No to nije samoponištenje dostojno nihilista ili samoprijegor pridržan misticima. Ako vjernik i nije vrijedan »imati vsa ona čutenja pobožnosti«, ipak može prikazati sve želje svojega srca »kakti da bi vsa ona najvugodneša zažgana želenja imel«. To je i najljepši Kempenčev pogled na izloženo Presveto: on je Tijelo mogao žudjeti »ze vsega serdca hotenjem« samo zato što je već iz pokaznice razaznao poziv: »Ja čistoga serdca iščem!«

Od lepoglavske kaznionice do rimske akademije

Tvrdnja da bi se mogle napisati knjige o hrvatskoj uronjenosti u »Nasljeduj Krista« Tome Kempenca nije floskula. To potvrđuje studija »De imitatione Christi u hrvatskim prijevodima«, u kojoj je autor dr. Petar Bašić obuhvatio pohrvaćenja Kempenca u rasponu od Marulićeva iz 1500. godine do Jarmova iz 2007. godine. Brojnim je vjernicima i danas omiljena dostojanstvena patina kojom je bl. Alojzije Stepinac zaodjeo prijevod natipkan na pisaćem stroju u lepoglavskom zatvoru za pomoć karmelićankama u Brezovici. No u godini 450. obljetnice rođenja Bartola Kašića vrijedi podsjetiti kako je u rimskom izdanju Kempenčeva »Pisma od nasledovan’ja gospodina našega Jezusa duševno i prizamjerno« iz 1641. on u hrvatski pretočio srž tijelovske duhovnosti: »Svaki razlog i naravsko iziskivan’je ima slijediti vjeru, ne sprid hoditi ni oblomiti. Ere vjera i ljubav ovdi najveće se uzvišuju i potajnimi načini u ovemu prisvetomu i vrhuzvišenomu svetoskrovstvu djeluju.«