Zanimljive se stvari događaju na ekonomsko-političkoj sceni Europe, ali i svijeta. Nakon više desetljeća praktičnoga ekonomskoga jednoumlja u kojem je glavna struja propagirala jedan ekonomski model: model globalnoga liberalnoga kapitalizma, a političari s obje strane, koji god i kakvi god bili, rotirali su se na vlasti, ali bez ikakvoga dubljega i smislenijega preispitivanja toga ekonomskoga modela, narodima – »ljudima odozdo« – dozlogrdilo je. Demokratski je proces odumirao jer su se tehnokratske vladajuće strukture izmjenjivale a da se ništa ne mijenja. Sustav nije nudio alternativu pa je alternativa morala doći izvan sustava.

U Europi i drugdje jačaju antisustavne stranke i struje. Dr. Jonathan Hopkin, profesor s eminentne Londonske škole ekonomije (LSE), ističe da i u bogatim i u manje bogatim zemljama pucaju stare političke strukture prije svega zbog ekonomskih razloga, odnosno zbog dugotrajne krize tržišnoga liberalizma. Taj model ne samo da uzrokuje rast srednjoročnih nejednakosti, nego dugoročno uništava ekosustav planeta i pritom gubitnicima ne pruža nikakvu nadu da bi se išta moglo promijeniti nabolje. A tko su gubitnici? Dojučerašnji radnici koji šutljivo moraju promatrati kako njihova radna mjesta odlaze u sustave gdje nema vladavine prava (što korumpiranije – to bolje, što niži ekološki zahtjevi – to jeftinije), i istu onu robu koju su oni do jučer sami proizvodili moraju kupovati iz uvoza jer je tako profitabilnije onima na vrhu piramide moći.

U SAD-u gotovo polovica stanovništva ne može plaćati ni elementarne potrebe kao što su stanovanje i hrana! To je nova kategorija siromaštva za koju je skovan naziv ALICE (Asset Limited, Income Constrained, Employed); obuhvaća građane koji su prezaduženi, odnosno bez imovine koju bi eventualno mogli založiti za bilo kakav kredit, te nisu nezaposleni, ali zarađuju mizernu plaću koja niti raste niti ima perspektivu rasta. A ALICE je gotovo svaki drugi Amerikanac!

No na makroekonomskoj razini to se ne vidi jer ukupna nezaposlenost u SAD-u konstantno pada dok BDP raste i površni će analitičari uporno tvrditi da se Amerika lijepo oporavlja nakon krize. Međutim, ispod poklopca jasno je da većina tih poslova ne daje dovoljnu plaću za podmirenje osnovnih životnih potreba, a rast BDP-a većinom ide u džepove manjine na vrhu. Ne začudo, u takvim okolnostima nastaju neke nove, treće opcije: antisustavne, često vrlo radikalne. One su reakcija na ukočenost elite; elite koja je kreirala i nameće globalni ekonomski sustav utemeljen na liberalnoj ideologiji u kojem kapital slobodno leprša preko granica, a da pritom njihove korporacije – najbogatija globalna poduzeća – ne plaćaju gotovo nikakve poreze.

Krajem svibnja ove godine Tax Justice Network, međunarodna grupa neovisnih stručnjaka i analitičara koji djeluju s ciljem promicanja pravednoga plaćanja poreza, prvi je put objavila Indeks korporativnih poreznih oaza. To je indeks koji rangira najvažnije svjetske porezne oaze, utočišta za multinacionalne korporacije, prema tome koliko agresivno i koliko široko svaka od tih jurisdikcija pomaže korporacijama u izbjegavanju plaćanja poreza. Svakako je zabrinjavajući rast ekstremizama na štetu umjerenosti, ali promatrajući navedeni indeks, treba li se tomu čuditi?

Ako se izbrišu ekonomske granice, ali pravne ostanu, što je logično očekivati? Novac će se preseliti onamo gdje su najmanji zahtjevi (tzv. »utrka prema dnu«) – socijalni, radnički, ekološki, ali prije svega porezni. Jedna od najutjecajnijih i najsnažnijih nuspojava globalnoga liberalnoga kapitalizma izbjegavanje je plaćanja poreza. Nitko ne voli plaćati poreze, nije to novost, ali kod svake priče o porezima u svijest najprije treba prizvati dvije načelne stvari: 1. porezi su cijena uređenoga, dobroga društva, i 2. što više građana i poduzeća plaća poreze, to manje plaća pojedinačni platiša.

No najveće i najbogatije svjetske korporacije, ali i fizičke osobe, sele svoj novac vrlo jednostavno u jurisdikcije koje imaju najniže porezne zahtjeve. Na taj način potkopavaju proračunske prihode zemalja diljem svijeta, i samim time podrivaju i njihove – naše – socijalne sustave. Matične države, odnosno zemlje iz kojih korporacije muzu prihode, ne dobivaju gotovo ništa natrag, zauzvrat. Prirodni i ljudski resursi se iscrpljuju, a porezi se ne plaćaju. Istodobno, ta igra moguća je, jasno, samo za velike igrače; mali porezni obveznici mogu očekivati zvono na vratima čim ne plate sto kuna poreza.

Demokracija se zasniva na ideji da postoji izbor te da različite opcije imaju različite politike. I dok to jest tako u nekim područjima upravljanja, u ekonomskoj politici već desetljećima nije. Sve vodeće, glavne stranke zauzimaju se za jedan te isti ekonomski model: model liberalnoga tržišnoga kapitalizma. On može biti upakiran u ponešto drukčiju ambalažu od stranke do stranke, ali u biti je isti posvuda. To nije bilo problem sve dok je taj model osiguravao prosperitet većini građana, no postalo je problem zato što liberalni kapitalizam dovodi do koncentracije moći i kapitala, odnosno do rastućih nejednakosti u društvu. Velik broj ljudi osjeća se zapostavljeno, gubitnički, želi promjenu.

Birači u potrazi za izlazom

»Konkurentnost« je ključna riječ, a ona se uglavnom prakticira kao pritisak na smanjenje i ukidanje prava. Budući da klasične, etablirane stranke gotovo sve nude istu ekonomsku politiku, a k tomu ishodi te politike mnogima stvaraju samo probleme, logično je da birači traže izlaz u antisustavnim strankama, a one su po definiciji radikalne.

Krajem svibnja Tax Justice Network, međunarodna grupa neovisnih stručnjaka i analitičara koji djeluju s ciljem promicanja pravednoga plaćanja poreza, prvi je put objavila Indeks korporativnih poreznih oaza; indeks koji rangira najvažnije svjetske porezne oaze, utočišta za multinacionalne korporacije

Radikalne stranke ekstremne su ne samo u ekonomskom smislu, nego – naravno – i u političkom, i stoga ne treba iznenaditi rast i snažno lijevih (Podemos, Syriza, Bloco de Esquerda…) i snažno desnih (Fratelli d’Italia, Fidesz, AfD…), no – kako to prof. Hopkin lijepo uočava – nisu te stranke stvorile ni rasizam ni sumnjičavost prema strancima, niti ikakva druga ekstremna stajališta. Svi su oni i prije bili u biračima, samo su se skrivali ispod plašta ekonomske sigurnosti. Zaposlena osoba s lijepim primanjima ne troši sate u danu na razmišljanja o urotama tajnih služba koje insceniraju slijetanje na mjesec i truju narod ispuhom aviona. Latentne negativne emocije prema strancima nemaju zašto eskalirati. Dobro je. Kad je dobro, nema potrebe strance optuživati nizašto. Tek kad većemu dijelu građana postane teško zadovoljiti temeljne ekonomske potrebe, kad nastanu problemi, tek tada izbijaju zakopani, prikriveni strahovi. A zašto je sve veći broj građana nezadovoljan kad svijet nikad nije bio bogatiji nego što jest, i kad se živi u najboljem vremenu dosad? Među ostalim zato što 26 najbogatijih ljudi svijeta ima isto koliko i 3,8 milijardi s dna ljestvice. Tih 26 u vlasništvu ima korporacije koje ne plaćaju poreze, a budući da najbogatije i najveće korporacije ne plaćaju poreze, zdravstveni, socijalni, obrazovni i infrastrukturni sustavi diljem svijeta posustaju.

Međunarodna grupa neovisnih stručnjaka i analitičara Tax Justice Network formirala je dvadeset indikatora poreznih oaza i grupirala ih u pet kategorija. To su: 1. najniža dostupna porezna stopa (obično postoji naslovna porezna stopa, ali ona se može izbjeći; ta kategorija promatra najnižu efektivnu stopu); 2. rupe u propisima (postojanje iznimaka, izuzeća i sl.); 3. razvidnost (što se uopće može saznati o poslovanju tvrtke prijavljene u jurisdikciji?); 4. sustav protiv izbjegavanja plaćanja poreza (postoji li, njegova kvaliteta i sl.); i 5. ugovori o sprječavanju dvostrukoga oporezivanja sklopljeni u korist multinacionalnih tvrtki koje prebacuju prihode iz područja gdje su ga zaradile u područje gdje se prihodi ne oporezuju (sadržaj ugovora).

Bogataši plaćaju koliko žele

Navedenih pet kategorija producira numeričke vrijednosti koje se rabe za izračun indeksa. A indeks korporativnih poreznih oaza za 2019. godinu pokazuje da su tri prvorangirane porezne oaze britanski teritoriji: Britanski Djevičanski otoci, Bermuda i Kajmanski otoci. Nije li bijeg Britanije iz Europske unije, koja birokratizirana kakva jest ipak pokušava natjerati globalne kompanije u red (Direktiva 2016/1164, na snazi od 1. 1. 2019.), najlogičnija posljedica takvoga sustava? Nakon njih slijede Nizozemska (u kojoj je registrirana tvrtka koja je preuzela sad već bivši »Agrokor«), Švicarska i Luksemburg – sve redom visokorazvijene, bogate zemlje. I poprilično licemjerne jer njihovi porezni sustavi onemogućavaju niskorazvijenim državama realizaciju poreznih prihoda kojima bi one mogle unaprijediti funkcioniranje svojih proračunskih korisnika.

Globalni je porezni sustav uspostavljen tako da bogataši plaćaju onoliko koliko žele. Ovisno o subjektivnom unutarnjem moralnom pritisku, tj. savjesti, mogu odlučiti plaćati standardne porezne stope, ali mogu odlučiti i ne plaćati gotovo ništa prebacivanjem novca u porezne oaze. Sustav zapravo oporezuje samo one koji imaju savjest. Budući da ekonomija (inače) funkcionira na načelu mrkve i batine te se oporezuje ono što se želi inhibirati (npr. duhan), a ne oporezuje ono što se želi poticati (npr. oprema za novorođenčad), oporezivanjem savjesnih neizravno ih se proglašava inferiornima, a neodlučne se potiče na opredjeljenje za nemoralno ponašanje. Ti i takvi onda medijskim pritiskom, lobiranjima, PR manipulacijama i slično usmjeravaju javno mišljenje u pravcu koje njima odgovara. A što im odgovara? Odgovara im anarhija, bezvlašće, izostanak nadnacionalne, globalne koordinacije. Stoga financiraju antisustavne struje. Najizdašniji financijaši Trumpa i brexita očito nisu osiromašeni nezadovoljnici, nego bogataši koji skrivaju novac na off-shore računima u poreznim oazama. I time je krug zatvoren.

IZVORPrilika 158/2019.
Prethodni članakZABORAVLJENA ZDRAVSTVENA METODA – HELIOTERAPIJA Dar sunca za zdravlje
Sljedeći članakEUGEN FABRIS, UGOSTITELJ I TURISTIČKI DJELATNIK Ne štite se nacionalni interesi ni obitelj