Među vjernicima i drugim građanima, osim kritike teškoga života, razgovara se i o vjerskim pitanjima. Tako se raspravlja i o tome kako je nastalo kršćanstvo i katolička vjera? Koje su sličnosti i razlike između katoličke vjere i pravoslavlja i drugih kršćanskih i nekršćanskih religija? Različita su mišljenja, ali zbog neznanja dolazi i do krivih zaključaka. Zato molim vaš teološki, stručni odgovor.
J. K., čitatelj
Premda su Vaša pitanja naizgled jednostavna, na njih je u kratkom novinskom tekstu poput našega nemoguće odgovoriti detaljno i iscrpno. No pokušat ćemo dati nekoliko pojašnjenja, uz poziv da biste puno više mogli doznati kada biste u ruke uzeli dokumente Drugoga vatikanskoga koncila te posebnu pozornost posvetili dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium«, dekretu o istočnim katoličkim Crkvama »Orientalium Ecclesiarium«, dekretu o ekumenizmu »Unitatis redintegratio«, deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama »Nostra aetate« i pastoralnoj konstituciji o Crkvu u suvremenom svijetu »Gaudium et spes«. Dakako, ovdje smo nabrojili samo neke od brojnih dokumenata, čije čitanje možete upotpuniti i drugom katoličkom teološkom literaturom objavljenom na hrvatskom ili nekom drugom jeziku.
Kršćanstvo je religija koja svoj temelj nalazi u očitovanju Boga u Isusu Kristu, čije smo rođenje nedavno proslavili. U povijesnoj konkretnosti Isusa iz Nazareta, a napose u događaju smrti i uskrsnuća, »kršćanstvo se oblikuje kao objavljena religija jer samo sebe definira polazeći od nezaslužene samoobjave Boga koji u Isusu stvara uvjete da bi čovjek mogao doživjeti novost povijesti spasenja«, piše teolog Carmelo Dotolo s Papinskoga sveučilišta »Gregoriana« u Rimu u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«. Počevši od krize započete reformacijom, pojam kršćanstva oblikuje se kao »idealnost kršćanskoga bivovanja u njegovoj izvornosti i podrijetlu«. »U takvu ga smislu rabe«, kaže nadalje Dotolo, »teološka struka kao humanistička teologija, reformirana teologija i teologija prosvjetiteljstva.« Potom opisuje povijesne rasprave o biti kršćanstva, dodajući da je do vrhunca rasprave o biti kršćanstva u teološkom promišljanju došlo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, te pojašnjava da »bit kršćanstva utjelovljuje apsolutno i konačno religiozno iskustvo čovjeka otvorena za nutarnju bliskost s Bogom«. Romano Guardini govori o kristološkoj usredotočenosti koja »razlikuje kršćanstvo od drugih religija i koja se predlaže kao nečuveni Weltanschauung« (pogled na svijet). Karl Rahner nudi uvod u pojam kršćanstva i kaže da je ono »religija koja nudi samorazumijevanje čovjeka i svijeta time što utjelovljuje vlastite vrijednosti u sveopći sustav; ono je objavljena religija koja u jednom trenutku povijesnosti (Isus Krist) predlaže događaj spasenja koji prenosi nepromjenjivu istinu; ono je eshatološka religija koja je, premda u svojoj konačnosti, obilježena postojanjem u hodu prema Kraljevstvu«, a Dotolo upućuje i na čitanje broja 11 uvodno spomenutoga dekreta o ekumenizmu »Unitatis redintegratio«, koji postavlja pitanje o biti kršćanstva, predlažući sadržaje vjere koji bi čovjeka mogli potaknuti na odlučan izbor vjere.
Što se katoličke vjere i Katoličke Crkve tiče, pridjev »katolički« prema Marcellu Semeraru, osim za »označavanje bitne osobine Crkve«, rabi se i kao »konfesionalna oznaka Crkve u jedinstvu sabrane pod papom, biskupom Rima i Petrovim nasljednikom«. »U tom se smislu govori o ‘katolicizmu’. U širem smislu pridjev označuje i Crkve koje snagom apostolskoga nasljedstva čuvaju cjelovitom biskupsku službu i pridaju vrijednost spasenjskomu posredovanju sakramenata.« U svjetlu vazmenoga otajstva Crkva se pojavljuje kao mesijanski narod koji je Krist »ustanovio da bude zajednicom života, ljubavi i istine«. Taj narod Krist »uzima kao sredstvo otkupljenja sviju i šalje ga svemu svijetu kao svjetlo svijeta i sol zemlje«, ističe se u broju 9 dogmatske konstitucije o Crkvi »Lumen gentium«, a u prethodnom broju 8 doslovno piše: »Ta Crkva, u ovome svijetu ustanovljena i uređena kao društvo, postoji u Katoličkoj Crkvi kojom upravljaju Petrov nasljednik i biskupi s njime u zajedništvu, premda se i izvan njezina ustroja nalaze mnogi elementi posvećenja i istine koji, kao darovi svojstveni Kristovoj Crkvi, snažno potiču na katoličko jedinstvo.« Ta ista Crkva, piše isti dokument u broju 17, zbog misijske značajke kojom ju je Krist htio obdariti, »ujedno moli i radi da sav svijet u punini prijeđe u Božji narod, u Tijelo Gospodnje i u hram Duha Svetoga te se u Kristu, Glavi sviju, poda svaka čast i slava Stvoritelju i Ocu svega«.
A činjenica da danas postoji više kršćanskih zajednica i Crkava, o čemu također pitate, kao i činjenica da je kršćanska zajednica podijeljena na mnoge autonomne skupine, postavlja i pitanje o tome gdje se danas može naći jedna jedina Kristova Crkva. U duhu protureformacije, katolička je teologija jasno odgovarala: u Katoličkoj Crkvi, a Drugi vatikanski koncil govori o tome da »mnogi i izvrsni elementi ili dobra, od kojih se – uzetih zajedno – izgrađuje i oživljuje sama Crkva, mogu postojati također izvan ograda Katoličke Crkve: pisana Božja riječ, život milosti, vjera, nada i ljubav te unutrašnji darovi Duha Svetoga i vidljivi elementi; sve to, što od Krista proizlazi i k njemu vodi, s pravom pripada jedinoj Kristovoj Crkvi«, piše »Unitatis redintegratio« u broju 3. Zaključno Vas još jednom potičemo da još opširnije odgovore potražite i na spomenutim mjestima.
