Vjerojatno nema hrvatskoga kraja u kojem građani »od šuba« ne bi mogli nabrojiti deset ključnih problema s kojima se suočavaju na lokalnoj razini, a još je vjerojatnije da se ti problemi godinama nisu rješavali. Nije pritom riječ o obnovi kakve ceste ili puta, ili o izgradnji neke zgrade za javne usluge – jer toga uvijek ima, pogotovo uoči izbora. Ne, jer nije pokazatelj razvijenosti pojedinoga kraja to koliko je političara došlo na otvorenje neke ceste, nego koliko se ljudi vratilo na te putove i koliko se život umnožio ondje gdje su jučer pozirali stranački i državni ljudi. Poražavajuće u tom smislu djeluje koliko su se stvari malo pomaknule nabolje na bitnim područjima slavonskoga života ako se makar i ovlaš baci pogled na 23 susreta političara u proteklih dvadeset godina s područja Đakovačko-osječke nadbiskupije kojima su domaćini bili mjesni biskupi, a organizator nadbiskupijski Ured za promicanje socijalnoga nauka Crkve.
Tijekom dva desetljeća vidi se da je, unatoč velikim obećanjima i planovima, slavonska demografska zima postajala sve hladnija, da je gospodarska proizvodnja iz godine u godinu sve više kopnjela, a da je bez obzira na kilometre asfaltiranih cesta izoliranost tih krajeva samo rasla. Sve to donekle se artikuliralo i na nedavno održanu susretu ljudi iz stranačkoga i političkoga života kojemu je domaćin bio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić.
Vladajućima na svakoj razini ne odgovara potenciranje poraza, pogotovo s obzirom na ondje izrečene poruke i na prijedloge za rješenja krize. Što je tomu uzrok? Možda i to što je rješenje za slavonske muke skuplje od svih mostova i cesta zajedno te da zahtijeva strategije koje se ne mogu kopirati iz nekih međunarodnih dokumenata. Razlog je vjerojatno i to da sadašnja generacija odgovornih u postojećem mandatu ne može dočekati rezultate jer ma koliko patetično tvrdili da sve rade za »naraštaje koji dolaze«, ipak nisu spremni raditi i za političare koji dolaze. Nakon dvadeset godina upozoravanja na slavonske padove jasno je da dugoročno ne prolazi jeftina varijanta obećanja: malo iz europskih fondova, malo iz državnoga proračuna, malo ovomu, puno onomu. Zaboravlja se, naime, da nije Hrvatska tako bogata da može rabiti jeftina rješenja.
Iz redovitosti sličnih okupljanja na kojima se govori o problemima pojedinoga kraja đakovački je skup izdvojilo to što su se, osim političara, ondje našli ljudi iz različitih stručnih, gospodarskih i akademskih krugova, koji nastoje vidjeti rješenja, predlažu strategije i čini se da su spremni podmetnuti leđa da one zažive. No skupo je to što traže, jako skupo. Vjerojatno je riječ o milijardama koje treba uložiti da bi se zaustavila demografska zima, i s njom povezane potrebe nove useljeničke i stambene politike; da bi se oživjela poljoprivreda i proizvodnja hrane, potaknuo razvoj stočarstva i proizvodnja mlijeka; da bi se razvili potencijali korištenja i gospodarenja vodama, napunio prometom kanal Dunav-Sava, navodnjavalo, koristili obnovljivi izvori energije, vršila rudarsko-geološka istraživanja i uopće upotrebljavala prirodna bogatstava…
Postoji marketinška teorija povezana s medijima koja kaže da se, na primjer, na televiziji najviše može zaraditi na oglašavanju uz programe koji se tiču lokalnoga stanovništva, a što su programi globalniji, udaljeniji od lokalnih ljudi – to je manja zarada. Gledano iz perspektive općega dobra: pametno, pošteno, transparentno i obilato ulaganje u Slavoniju, uključujući i njezin duh i kulturu, donijelo bi zaradu daleko vrjedniju od novca: život.
