Zastupnici Hrvatskoga sabora proglasili su 3. svibnja novim spomendanom – Danom sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu. U sve je bio uključen Glas Koncila preko svojih djelatnika i suradnika koji su godinama inicirali i stvarali priloge o toj temi. Među ostalim 2019. održan je simpozij o temi »Otvaranje imenika ubijene djece« u Pridvorju kod Dubrovnika u franjevačkom samostanu u organizaciji Zajednica udruga hrvatskih civilnih žrtava Domovinskoga rata, Fakulteta hrvatskih studija, Glasa Koncila, bosanskohercegovačkih franjevaca i Zagrebačkoga centra za kulturu zdravlja. Veliku je potporu tada dao dubrovački biskup Mate Uzinić, današnji riječki nadbiskup.
Mons. Uzinić, koji je tada kao biskup bio i molio s roditeljima ubijene djece, osvrčući se na proglašenje novoga spomendana, rekao je da će roditeljima pomoći proglašavanje nacionalnoga dana. »Ovomu bih, kao pomoć, dodao i potrebu da se jasno nastavi javno govoriti i o djeci žrtvama današnjih sukoba, u Ukrajini, Gazi i drugdje, te da se ističe i ta dimenzija rata. To bi, nadam se, barem donekle moglo otrijezniti one koji tako olako rabe ratnu retoriku kojoj smo ovih dana i mjeseci svjedoci na svim razinama i barem nekima od onih koji toga još nisu svjesni, dozvati u pamet da utrka u naoružanju kojoj svjedočimo ne će stvarati samo junake i pobjednike, nego i žrtve i gubitnike. A gubitnici smo zapravo svi kad god je izgubljen jedan ljudski život zbog posljedica našega djelovanja ili nedjelovanja, a osobito ako je riječ o životu djeteta.«
U Domovinskom ratu ubijeno je oko 400 djece. Tu su i trudnice, zatim djeca koja su umrla zbog nemogućnosti dobivanja adekvatne medicinske skrbi. Imenik je otvoren i on se iz dana u dan dopunjava. On je Veliki petak u svjetlu Uskrsa. Predsjednica Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata Julijana Rosandić ističe: »Na spomendan za djecu poginulu u Domovinskom ratu dugo smo čekali. Inicijativa je Zajednice udruga dogovorena s ministrom Tomom Medvedom i evo ostvarila se. Obilježit temo to u Slavonskom Brodu 3. svibnja. Emocije su u duši i s obiteljima. Mislim da je ovo velika stvar, priznati tko su najveće i najnevinije žrtve. Volim reći: ako govorimo u kontekstu oltara domovine, njihova žrtva svijetli najsvjetlijem sjajem.«
Svoj doprinos dali su brojni predstavnici udruga poput Marije Lukšić, Ružice Bisah, Ani Galović, Zvonka Sokolovića, obitelji Begović, Željka Miškulina, Slavice Šnur, fra Miće Pinjuha, fra Ivana Prusina, fra Ive Kramara i brojnih drugih. Svatko je na svoj način pridonio, a među njima neumorno je radila Ljubica Krcić iz Zadarske županije. Rekla je da je nacionalni spomendan opomena da se nikad zlo ne dogodi, ali i duhovni susret roditelja u Remetama donosio je utjehu jer pod zagovorom Najvjernije Majke Odvjetnice Hrvatske uslišena je istina. »Koliko god bilo bolno i teško, i dalje ćemo nastaviti dolaziti u Remete i moliti se Majci Božjoj i sv. Maloj Tereziji.«
Neumorna suradnica Glasa Koncila dr. Jadranka Pavić, koja je napravila niz priloga, navodi: »Na tom tragu i Glas Koncila pokrenuo je serijal ‘Ubijena djeca u Domovinskom ratu’ u kojem sam razgovarala s roditeljima koji su svjedočili o činjenicama pogibelji njihove djece. Iako su načini stradavanja bili različiti, zajedničko je većini roditeljskih priča da su njihova djeca ubijena izravnim napadom na civilno stanovništvo ili čak izravnim pucanjem na djecu, od kojih je velik dio stradao u dječjoj igri. Posebno je bolno roditeljima omalovažavanje Domovinskoga rata, a trebala su proći desetljeća da se na inicijativu udruga civilnih žrtava Domovinskoga rata podigne prvi spomenik ubijenoj djeci. Sjećanja na događanja ne blijede, samo je čežnja svakim danom sve veća, kao što kaže majka ubijenoga djeteta Marija Lukšić: ‘Budni sanjamo naše mrtve.’ U razgovorima s roditeljima koji su izgubili sve shvatila sam da je dodatna bol roditelja manjak empatije društva prema nedužnim žrtvama, stoga smo i u Glasu Koncila inicirali pokretanje nacionalnoga dana sjećanja na ubijenu djecu. Razgovarajući s roditeljima ubijene djece, shvatila sam da je njihova želja da sjećanje na njihovu djecu ne ostane samo u krugu obitelji, nego da postane dio kolektivne svijesti i nacionalne memorije. Svaka priča koju su podijelili s javnošću nosi sa sobom poruku – ne osvetu, nego opomenu, ne mržnju, nego istinu. Roditelje boli da su njihova djeca tek brojevi u statistici i stoga i mi želimo da se njihova imena pamte i izgovaraju s poštovanjem. Iako su njihova srca puna tuge, u njima postoji i ponos – jer njihova djeca, iako prerano otišla, ostaju svjetionici istine i ljubavi prema domovini. Stoga, uz potporu udruga i medija koji prepoznaju važnost ove teme, želimo da se kroz buduće generacije širi svijest o njihovoj nevinoj žrtvi«, svjedoči dr. Pavić.
Posebno su pridonijeli ratni medicinski djelatnici, a među njima su viša medicinska sestra Marija Županović i dr. Mihovil Biočić iz Splita, koji navode: »Ne postoji na ovom svijetu veće boli od gubitka vlastitoga djeteta, osobito ako je ubijeno. Konvenciju o pravima djeteta izglasanu u UN-u u studenom 1989. potpisala je i tadašnja Jugoslavija. U ratu su djeca posebno zaštićena brojnim međunarodnim konvencijama (najzaštićenija kategorija stanovništva), međutim ubojstva djece bila su namjerna u sklopu genocidne politike srbočetničkoga agresora. JNA i paravojne četničke horde razarale su objekte u kojima borave djeca, kao što su škole, dječji vrtići, bolnice i crkve. Djeca su stradala najviše od granatiranja civilnih ciljeva. Nažalost, žrtve nevine djece u Domovinskom obrambenom ratu rijetko su se spominjale i malo su poznate u javnosti. Prvo dijete stradalo u Domovinskom obrambenom ratu bila je djevojčica od 16 godina Jadranka Kesegić, 22. srpnja 1991., kada je pala srpska granata u dvorište njezine kuće u Starim Jankovcima, a druga je bila Ivana Vujić, 12-godišnja djevojčica iz Osijeka, koja je poginula u vlastitom stanu 3. rujna 1991. prigodom granatiranja Osijeka.«
Još ne postoji sasvim točan popis stradale djece budući da je u različitim popisima uzeta različita granična dob djece, u nekim do 16 godina, a u drugim do 18 godina. U svakom slučaju dijete se smatra do 18 godina (u vrijeme incidenta: smrti ili ranjavanja), zbog čega bi sve popise trebalo uravnotežiti s obzirom na dob. Brojku od oko 400 ubijene djece možemo uzeti kao utemeljenu. »Svako ubijeno dijete, bez obzira na podrijetlo, nacionalnost, vjeru, boju kože, rasu ili bilo kakvo obilježje, golema je tragedija! Postavlja se pitanje kakav je psihološki profil čovjeka koji može hladnokrvno ubiti, npr. dijete od četiri godine, a dogodili su se prestrašni događaji u kojima su namjerno iz blizine ubijana djeca, najčešće i s roditeljima.
Što reći za »čovjeka« koji je na Ovčari pucao u trbuh Ružice Markobašić, koja je bila trudna šest mjeseci, a koja je ubojicu molila da je ne ubije zbog djeteta!? Što reći za krvnike koji su upali u područje u kojem nije bilo rata, u zaseoku Šašići kod Ervenika (kninsko područje, gdje nije bilo rata), u kuću obitelji Čengić, 18. siječnja 1992., kada su zvjerski ubili (zaklali), uz roditelje, dijete Gorana od pet i Slobodana od 11 godina, ističu među ostalim sugovornici.
Fakultet hrvatskih studija na poticaj izv. prof. dr. Vlatke Vukelić postao je prva znanstveno-nastavna institucija koja se uključila u strukovno, znanstveno-nastavno i stručno obrađivanje tema vezanih uz žrtvu ubijene djece u Domovinskom ratu.
»Otvorili su pitanja niza problema s kojima se znanstvenici na istraživačkom terenu susreću. Statistički i ostali podatci koji su zbog ratnoga vihora neujednačeni, nedostupni ili nestali često dodatno otežavaju istraživanja«, navodi dr. Vukelić. »Danas možemo zaključiti da je Domovinski rat kao povijesna tema relativno dobro zastupljen u hrvatskoj historiografiji. Proučava se s različitih stajališta, počevši od vojnoga djelovanja, politike, diplomacije, društva, medicine, kulture, ljudskih gubitaka i demografije. Međutim, ne možemo biti zadovoljni kvalitetom tema posvećenih djeci u Domovinskom ratu, pa čak ni njihovom kvantitetom. Domovinski rat doveo je djecu na području Hrvatske u kontakt s ratnom agresijom i nasiljem gdje ona nisu u pozadini ratnih zbivanja, nego su gotovo središte bojišnice. Djeca Republike Hrvatske bila su uključena u ratna zbivanja fizički, psihički i emocionalno jer je granična crta obrane bila protegnuta na više stotina kilometara te su djeca bila neposredno uz bojišnicu promatrajući rat koji je bio sveprisutan. Organiziran je proces evakuacije ili izmještanja djece i tek treba utvrditi posljedice koje je rat ostavio na hrvatsku djecu.« Tako je pripremljena izložba »Hrvatski anđeli i kultura sjećanja na nevine žrtve« na Fakultetu hrvatskih studija 29. travnja. Izložba se organizira u sklopu dugoročnoga projekta Znanstvenoga zavoda Fakulteta hrvatskih studija ‘Ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu’.«
Kao izravna sudionica Domovinskoga rata glavna sestra Sveučilišne kliničke bolnice iz Mostara Zdravka Lončar navodi: »Saznanjem da je 3. svibnja proglašen spomendanom na ubijenu djecu u Domovinskom ratu, pomislila sam: konačno nakon 34 godina agresije! A onda promišljanje: kod nas u Bosni i Hercegovini nije se napravio ni popis te djece. Špekuliraju njihovim brojem sve zbog političkih potreba, manipulira se brojem djece poginulih u Sarajevu. O, koliko sam puta slušala roditelje djece ubijene u ratu. Proglašenje spomendana sjećanje simboličan je, a tako potreban čin. Poruka: Niste sami, uz vas smo, poruka je nacije. A roditelji naše djece u BiH uz sav će jad ostati sami, bez istine i bez potpore«, rekla je Zdravka Lončar.
