Hrvatska povijest Domovinskoga rata puna je stradalih ljudskih sudbina, ali još neistraženih. Pojedini povjesničari stidljivo otkidaju prošlost zaboravu, a brojni se prepiru još oko Drugoga svjetskoga rata i poraća. Vrijeme prolazi, a svjedoci vremena Domovinskoga rata, posebice stradalnici, u svojoj tragičnoj boli nose sjećanja i traume. Ponajprije to se odnosi na civilne žrtve stradalnike Domovinskoga rata, za što je malo tko odgovarao, ponajprije zbog »političkoga mira u regiji«. Za ubijenu djecu, žene, starce i ostale civile srpski agresor ne odgovara te se tu i tamo pojavi pokoji pojedinačni slučaj. Premda se znade odakle je tko pucao, tko je bio zapovjednik, nažalost hrvatsko su odvjetništvo i pravosuđe zakazali, kao da se ništa nije dogodilo. Dovoljno je napomenuti da je među ubijenim civilima u agresorskom ratu na hrvatski narod i Hrvatsku velik postotak žena: majka, baka, djevojaka, djevojčica. Prema podatcima iz knjige ratnoga ministra zdravstva prof. dr. Andrije Hebranga »Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku« (Zagreb, 2013.), u ratu je stradalo 7263 civila, od čega je oko 47 posto starijih od 60 godina, a 44 posto žena.
Ciljevi agresora najčešće su bili domovi u kojima su živjeli civili, starci, žene i djeca, i to najčešće u ranim jutarnjim satima kada je najveći dio ljudi bio kod kuće. Tako, prema podatcima 90 posto civila stradalo je u svojim domovima. Za mnogima se još traga jer se vode kao nestali. Tromost hrvatskih institucija i neizvještavanje javnosti još više produbljuju agoniju u srcima i mislima rodbine stradalih.
Među ubijenim ženama na karlovačkom području bila je i 29-godišnja Manda Prašin koja je bila u visokoj trudnoći. Dok je suprug bio na ratištu, Manda je bila u njihovu podstanarskom stanu u naselju Banija u Karlovcu. Nakon udaje kraće vrijeme živjela je u Draganiću, a onda se sa suprugom doselila u Baniju. Bila je u sedmom mjesecu trudnoće i očekivani je porod trebao biti u studenom 1993. Ubijena je 10. rujna 1993. na kućnom pragu.
Osvrćući se na njezin život i stradanje, brat Ivan Grdić navodi: »Rođeni smo u skromnoj i radišnoj obitelji u Donjem Nikšiću, na škrtoj zemlji. Roditelji su puno radili jer je bilo nas osmero djece. Najstarija je Vera, zatim Vinko, Marica, Nikola, Jure, Joso, Manda i ja. U školu smo išli u Slunj. Majka je rano umrla, u 56. godini, samo je zaspala, a Mandi je tada bilo 18 godina. Najstarija sestra Vera vratila se iz Njemačke da nam pomogne jer je otac radio, a mi smo polako odrastali, zasnivali obitelji i zapošljavali se. Sestra Manda radila je u gostionici ‘Zelen bor’ u Slunju u kuhinji, nakon toga u tekstilnom pogonu u Slunju, a ja u ljevaonici. No kada je počeo rat, otišao sam u vojsku, a sestre su napustile napadnuti Slunj te preko Bosne došle u Hrvatski Leskovac, gdje su bile neko vrijeme, zatim u Karlovac. Bilo je to razdoblje koje su prolazili i drugi prognanici, razdoblje bez vlastitoga doma. Nakon toga Manda je sa sestrom Verom i njezinom obitelju živjela u Draganiću, gdje je upoznala i svojega muža. Nedugo nakon toga otišli su živjeti u podstanarski stan u Karlovcu na Baniji.« Brat ubijene Mande ističe da su sva braća bila povezana i radovala su se sestrinoj trudnoći. Ivana je vijest o sestrinoj smrti zatekla na ratištu. »Srbi su granatirali u prijepodnevnim satima civilne ciljeve, prognaničko naselje Gazu te naselje u kojem je živjela moja sestra. Geler granate pogodio ju je u kralježnicu i bila je na mjestu mrtva. Odvezli su je u bolnicu. Mislili smo da je spašeno bar dijete, no nažalost nije. Ne prođe dan da je se ne sjetim. Stalno je u mojim mislima. Sjećam je se iz djetinjstva, iz našega zajedničkoga života u Donjem Nikšiću. Bila je tako spretna u kuhinji. Začas bi napravila objed, uštipke, što god je trebalo. Često se sjetim da dok sam s otcem tesao planke i žbukao kuću do kasno u noć, ona bi nam pekla kolače. Bili smo jako povezani.«
Traumama nije, međutim, došao kraj. Samo dva dana kasnije poginuli su mu najbolji prijatelj i kum te još dva suborca. Dijagnosticirana mu je i zloćudna bolest maligni mijelom i sada je u procesu liječenja i na kemoterapiji. Kao posljedicu bolesti ima brojne prijelome na kralježnici i vrlo je teško pokretan, uglavnom je u invalidskim kolicima. »Moguće je da su i svi stresovi utjecali na pojavu bolesti, no uz sve rane još me dodatno ranjavalo nepovjerenje i gledanje kao na ‘simulanta branitelja’,« ističe smireno i blago Ivan, u kojem, kaže, nema ljutnje, nego samo velika tuga za ubijenom sestrom i suborcima koju vrijeme nije ublažilo. »Ne prođe ni jedan dan da ih se ne prisjetim u svojim molitvama. Bog ima svoje planove, a mi ljudi svoje. On znade zašto je što«, zaključio je brat ubijene Mande.
Najstarija sestra u obitelji Vera Grdić rođena je 1952. godine i s dvadeset godina otišla je na rad u Njemačku. Bile su to sedamdesete godine kada se masovno odlazilo iz Hrvatske na rad u inozemstvo. No deset godina kasnije, 1982. godine, umrla joj je majka pa se Vera vratila kako bi se brinula o otcu i braći. Preuzela je na neki način ulogu majke svojoj mlađoj braći, brinući se o njima, savjetujući ih. Nakon udaje u međuvremenu je rodila dvije kćeri, Danijelu 1984. godine i Tanju 1987. godine. No počeo je rat i srpski su teroristi u studenom 1991. godine prognali gotovo sve nesrpsko stanovništvo iz Slunja i privremeno preuzeli vlast. I obitelj Grdić krenula je u izbjeglištvo.
»Prolazili smo Manda i ja zajedno sve strahove, neimaštinu, skučenost. Naposljetku smo se smirili u Draganiću. Bili smo zajedno u kući. U međuvremenu se Manda zaljubila i udala za susjeda. Nakon dva mjeseca otišli su živjeti u Karlovac. Bile smo jako povezane pa bih ja svake nedjelje bila kod nje. Jako se veselila djetetu, a i svi mi s veseljem smo iščekivali porod. Nije znala spol djeteta, ali to nije bilo važno. Toga kobnoga 10. rujna 1993. bila je kraj prozora kada je granatirano naselje i geler ju je pogodio u kralježnicu, nakon čega je preminula, i ona i dijete pod njezinim srcem. U tom napadu stradala je još i susjeda kojoj se geler zabio blizu srca, no preživjela je, a geler je ostao u njoj.
Moja je sestra već početkom rata za dlaku izbjegla smrt. Naime, dok smo još bili u Donjem Nikšiću srpski su agresori počeli granatirati naselje. Manda je nosila vodu iz bunara, a s njom je išla kći naše sestrične. Kada je granata eksplodirala, Manda se bacila tijelom na djevojčicu da je zaštiti, a geler od granate okrznuo joj je prsluk, no nije ju ranio. Taj geler koji ju je okrznuo također je prošao uz leđa«, navodi sestra Vera.
Uz svu bol koju je proživljavala za dvanaest godina mlađom sestrom koja joj je bila kao dijete, Vera se suočavala s drugom najtežom životnom tragedijom. Njezina starija kći Danijela razboljela se od malignoga tumora na mozgu te nakon nekoliko godina liječenja umrla u trinaestoj godini. U međuvremenu je umro i njezin suprug u 66. godini.
Govoreći o životu s bolju za najdražima, navodi: »Vjera mi je bila jedini oslonac i utjeha. Mnogo sam plakala, a onda sam sanjala dječačića koji mi je rekao: ‘Ne plači više, puna je dolina tvojih suza.’ Imala sam česte noćne more. Sanjala sam svoju kćer Danijelu koju sam vidjela preko ograde i kad bih išla preskočiti ogradu da dođem do nje, više je nije bilo. Čula sam i budna korake u kući, za koje više ne znam jesu san ili java. Teško je to opisati. U svemu me je držala da ne potonem moja mlađa kći, koja se u međuvremenu udala i imam unuka od dvije i pol godine Leonarda koji mi je najveća radost i utjeha. Živimo svi zajedno u kući.«
Opisujući svoju sestru Mandu, kazala je: »Bila je jako povučena, tiha i mirna, jednostavno rečeno – bila je blaga osoba koja je voljela pomagati drugima, jer tako smo odgajani. Uvažavala je druge. Mi braća i sestre u obitelji bili smo povezani jer nas je bilo puno i morali smo se brinuti jedni za druge, odnosno stariji za mlađe. No kada sam došla iz Njemačke, još sam se više povezala s Mandom. Meni je bilo trideset godina, a njoj osamnaest. Bile smo stalno zajedno, gotovo nerazdvojne. A kad je počeo rat, još nas je više povezalo izbjeglištvo koje smo zajedno prošle. Dijelile smo sestrinske tajne za vrijeme uzbuna i napada, pazile smo jedna drugu. A onda čudovišta puna mržnje upere oružje koje je pokosilo mladu ženu i njezino dijete u utrobi. I nikad nitko za to nije odgovarao.«
Manda je pokopana na groblju u Draganiću. Uz nadgrobnu ploču na kojoj je ispisano njezino ime, godina rođenja i smrti, nalazi se i kip maloga anđela koji simbolizira njezino nerođeno dijete.
