Nagrade hrvatskoga glumišta dodijeljene su nedavno na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, a taj bi događaj mogao biti brzo zaboravljen da dobitnica nagrade za životno djelo, glumica Branka Cvitković, nije izgovorila bremenite riječi mladim glumcima: »Vi ste sada gospodari pozornice, vladari scene, tragači za istinom.« Kada jedna od doista glasovitih hrvatskih glumica svojim kolegama glumcima daje u trajnu zadaću tragati za istinom, to na prvi pogled može izazvati čuđenje. Naime, taj poziv očito je dio njezine profesionalne dosljednosti jer riječ je o istoj glumici koja je svojedobno izjavila: »Ne volim glumu! Uvijek tražim istinu, ma kakva bila. Istina boli, ali je najvažnija.« Riječ je o umjetnici koja se s bolnom istinom mogla poistovjetiti kada je kao mlada glumica tijekom Domovinskoga rata bezbrojne sate bdjela uz ranjene hrvatske branitelje na zagrebačkoj traumatologiji, slušajući njihove životne priče, i olakšavajući im boli razgovorom i govorom; riječ je o glumici koja je i u doba komunizma uspjela predstavama otvarati putove istine koja je prokazivala totalitarni režim.
I tako, dok istaknuti glumci traže istinu na kazališnim pozornicama, ubrzo se u središtu Zagreba i u još tri hrvatska grada dogodilo skazanje u kojem se i preko glumačkih i književničkih riječi veličala bivša Jugoslavija i njezin režim, koji je svoju vlast učvršćivao na krvi tisuća građana, ponajviše hrvatske nacionalnosti. Kako drugačije nego predstavom nazvati skup koji je inicijativa »Ujedinjeni protiv fašizma« organizirala pod istoimenim nazivom, a budući da se ondje nitko nije suočio sa svom složenošću inačica fašističkoga i nacističkoga režima u Hrvatskoj, bio je to »marš« na kojem se na mnogo načina veličao komunistički režim. Na transparentima je, prema izvještavanju novinara, pisalo npr. »Balkanska federacija bez država i nacija«, »Jedan jezik, jedna borba« (na ćirilici), a vidjele su se i zastave u čijem je središtu na trobojnici bila petokraka. Jasno je da u demokratskom društvu svatko ima pravo izgovarati svoja stajališta, bez obzira na to koliko ona pogrješna bila, no za početak bi bilo pošteno da oni koji izgovaraju ta stajališta doista stoje iza svojih uvjerenja. Analizira li se pomnije, bilo je ondje dosta (loše) glume za dnevnopolitičke potrebe, valjda s ciljem da se kojekakvim podzemljima podmire računi.
Održani »marševi« bili su, po mnogočemu sudeći, predstave jer isti govornici lako nastupaju i kad je riječ o provođenju nakaznoga spolnoga odgoja, rodne ideologije, promicanja tzv. LGBTQ agende, ali i predizbornih skupova stranaka poput SDP-a i Možemo. Među organizatorima su, navodno, i udruga Mreža antifašistkinja Zagreba, Free Palestine, kao i AKC Attack, Plenum Filozofskoga fakulteta, Centar za mirovne studije, Za Hrvatsku slobode, Zelena akcija, Faktiv… Isti su uvijek negdje blizu kada treba nabaciti kakvu uvrjedu moliteljima na trgovima ili podmetnuti noge onima koji hodaju za život. Gaža je gaža. Treba li uopće istaknuti da je većinom riječ o javnim osobama koje su dobro situirane upravo u državi koju niječu, državi u kojoj žive i često dobivaju nemale plaće? Nevolja im je da imaju sugrađane čija memorija seže dalje od jučerašnjega ručka te to što znaju cijeniti korijene iz kojih su niknuli. Kad bi se pomnije istražilo, vidjelo bi se da je većina troškova za spomenute marševe podmirena na ovaj ili onaj način iz državnih proračuna – što je zlorabljenje još jedne od blagodati demokracije za koju su se borili i ginuli hrvatski branitelji.
No nitko se ne treba brinuti jer sve je to predstava koja je nastala iz istih ideoloških krugova koji korijene vuku iz komunizma, režima i ideologije koji su poraženi. Davno je bl. Alojzije Stepinac rekao da se komunizam od laži rodio, od laži živi i od laži će umrijeti. Ako novi naraštaj glumaca barem malo posluša laureatkinju Cvitković, publika će više istine moći naći na kazališnim daskama nego na marševima.
