OSVRT NA DIO INAUGURACIJSKOGA GOVORA Patriotizam i rodoljublje

Snimio: B. Čović

Opširan tekst pod naslovom »Kako danas mjeriti domoljublje ako ne uspješnim radom za Hrvatsku umjesto rukom na srcu za sebe?«, objavljen u Političkom magazinu »Obzoru« Večernjega lista od subote 22. veljače, aktualizirao je dio inauguracijskoga govora novoga hrvatskoga predsjednika pa taj dio govora i zbog toga zaslužuje makar djelomičan osvrt.

»Domoljublje« previše hrvatski obojeno?

Predsjednik se u govoru poslužio pojmom »patriotizam« umjesto hrvatskim izrazom »domoljublje«, što mu se možda ne mora zamjeriti, no budući da je po funkciji pozvan da bude na stanovit način predstavnik svih članova hrvatskoga društva, pojam »domoljublje« sigurno bi bio bliži velikoj većini u hrvatskom društvu. Istina je da u hrvatskom društvu postoje članovi koji pojam »domoljublje« ne mogu izustiti, bilo iz ideoloških bilo iz političkih razloga, pa bi se uporaba pojma »patriotizam« mogla shvatiti kao stanoviti kompromis. Činjenica je da u hrvatskom jeziku svaki pojam koji završava na »izam« u sebi nosi konotaciju zaoštravanja i u tom smislu i negativnost, pa je bolje, kad je govor o vrjednoti, uporabiti neopterećeni pojam kao što je po sebi »domoljublje« (jednako su tako objektivno neopterećeni pojmovi »čovjekoljublje« ili »bogoljublje«). Poteškoća je pritom što je pripadnicima stanovitih ideoloških krugova već sam pojam »domoljublje«, premda je uvelike istoznačnica pojmu »patriotizam«, previše obojen hrvatski i za njih zbog toga neprihvatljiv. Ne treba ulaziti u meritum je li Predsjednik izabrao pojam »patriotizam« umjesto pojma »domoljublja« jer se priklonio onima kojima je teško i izustiti pojam »domoljublje« ili je i njemu taj pojam previše hrvatski ili iz nekoga drugoga svoga razloga.

Objektivno dobro Hrvatske – neupitno dobro

Zanimljivo je da je Predsjednik pojam »patriotizam« u svom govoru najprije upotrijebio u obranaške svrhe ustvrdivši: »Svakoga dana borit ću se da tu lošu praksu, da se ljudima osporava patriotizam i dobre namjere u borbi za Hrvatsku, prokazujem jer nas ta praksa, nažalost, prati kao, kako bi Tin Ujević rekao, mramorna gromada, kao tamna sjena već 30 godina. Učinit ću sve da to prestane.«

Predsjednik bi trebao zajedno s mnogim drugim društvenim faktorima snažno poraditi da objektivno dobro Hrvatske postane neupitno dobro svih relevantnih političkih snaga u Hrvatskoj i da glavna struja javnoga mnijenja prestane istiskivati legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese, pa i domoljublje kao takvo.

Izvjesno je da su on osobno i politička stranka kojoj je bio na čelu dobivali takve prigovore, no ne može poreći da posebno ta politička stranka nije dala velike povode za takve prigovore: dovoljno se sjetiti glasovanja u Hrvatskom saboru protiv potpune samostalnosti Republike Hrvatske. Neosporno je i da velik dio pripadnika hrvatskoga društva bez obzira na etničku pripadnost, osobito većina hrvatskih branitelja, nije mogao uvijek prepoznati »dobre namjere u borbi za Hrvatsku« u nekim političkim krugovima u Hrvatskoj, jer dobre namjere u smislu objektivnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa jednostavno nije ni bilo. Hrvatska je, nažalost, još jako daleko od iskustva stabilnih zapadnih demokracija u kojima su legalni i legitimni nacionalni ciljevi i interesi neupitni bez obzira na to koja je politička stranka ili opcija na vlasti. Stoga bi, ako Predsjednik želi da nestanu takvi prigovori, trebao zajedno s mnogim drugim društvenim faktorima snažno poraditi da objektivno dobro Hrvatske postane neupitno dobro svih relevantnih političkih snaga u Hrvatskoj. U tom smislu trebao bi zajedno s mnogim drugim društvenim faktorima poraditi i na tome da glavna struja javnoga mnijenja prestane istiskivati legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese, pa i domoljublje kao takvo.

Što za koga znači nacionalizam?

Predsjednik je, može se reći s pravom, suprotstavio patriotizam i »surovi nacionalizam«, ali pod uvjetom da budu jasni pojmovi. Ako nacionalizam znači pojavu u kojoj je na prvom mjestu mržnja prema drugomu narodu (ili drugim narodima), to je fenomen koji nema ništa zajedničko s patriotizmom ni s domoljubljem. Za mržnju prema drugim narodima nekada se rabio pojam »šovinizam« i uvijek je s pravom bio shvaćan kao krajnje negativna i nedopustiva pojava, a danas se često u krugovima globalističke ljevice u značenju šovinizma rabi pojam nacionalizam. Pritom je problem što se često i u političkom govoru i u glavnoj struji javnoga mnijenja i u mnogim medijima svakoga tko se iskreno zauzima za legalne i legitimne nacionalne ciljeve i interese etiketira kao nacionalista, a nacionalno i ljubav prema svomu narodu kao nacionalizam. A istodobno, ne uviđajući i ne prepoznajući te nove naglaske u glavnoj struji javnoga mnijenja, mnogi po starim navikama domoljublje, nacionalno, poistovjećuju s nacionalizmom, razlikujući ga i od nacizma i od šovinizma. Ta pojmovna konfuzija, koja se možda stvara često i namjerno, ipak ne bi smjela dovesti do toga da prosječan čovjek ne razlikuje pozitivnu i poželjnu ljubav i dobrohotnost prema svojoj domovini, prema svomu narodu i prema svojoj državi, a da zbog toga ne bude odmah optužen za mržnju prema drugim narodima i drugim državama.

Da je Hrvatska od svoje uspostave vođena u zdravu duhu domoljublja, odnosno da su političari provodili legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese, ne bi bila činjenica da ni danas, gotovo 30 godina od osnutka, još nije na svoje zdrave noge postavljen ni jedan jedini segment hrvatskoga društva. Može li to biti slučajnost?

IZVORGlas Koncila br. 9/2020.
Prethodni članakKOJU PORUKU SLUGA BOŽJI ANTUN MAHNIĆ ŠALJE SLOVENCIMA I HRVATIMA Sve što je Mahnić činio, činio je iz vjere
Sljedeći članakFRA BERNARDIN SOKOL, FRANJEVAC, GLAZBENIK I MUČENIK (5) Vrelo lažnih optužaba – »Magnum crimen« Viktora Novaka