GDJE JE HRVATSKA 26 GODINA OD PROGLAŠENJA SAMOSTALNOSTI? Državna vodstva ipak su premalo učinila

Snimio: B. Čović

U nedjelju 25. lipnja Republika Hrvatska slavi Dan državnosti, tj. 26. obljetnicu službenoga proglašenja saborske Deklaracije o samostalnosti od 25. lipnja 1991. te je to prilika za podsjećanje i izazov za osvrt na barem neke od najvažnijih problema koje više ne tako mlada država ne samo da nije uspjela riješiti, nego nije, čini se, ni dovoljno poduzela da bi ih stvarno počela rješavati. Neki od najtežih hrvatskih problema zahtijevaju dosta vremena da bi se mogli riješiti, ali još više stvarnu, časnu političku volju da se poduzmu potrebne mjere.

Branitelji: usporedba s bivšom državom

Kad bi netko usporedio što je sve riješila bivša komunistička država od 1945. do 1971., a što je riješila Republika Hrvatska u takvom 26-godišnjem razdoblju, sigurno bi ostao zapanjen. Svaka usporedba šepa i doista se ne može u mnogočemu uspoređivati djelovanje i ostvarenja tih dviju država u jednakom razdoblju, no neke stvarnosti u obje države ipak se mogu uspoređivati. Može se uspoređivati odnos državnih vlasti npr. prema borcima u bivšoj državi i prema braniteljima u Hrvatskoj. Po posljednjim podatcima u Hrvatskoj je 442 710 branitelja, od kojih je oko 202 tisuće, tj. 46 posto u radnom odnosu, 11,83 posto u mirovini, a čak oko 82 tisuće nema ni mirovine ni radnoga odnosa. Bi li bilo moguće da se takvo nešto dogodi s borcima u bivšoj državi? Doda li se tomu bezočni medijski tretman branitelja, zapanjujuće velik broj suicida, što sigurno nije bez značajnoga doprinosa ciničnoga odnosa vodstva države prema Hrvatskoj i prema braniteljima, na vidjelo dolazi nečuvena nekorektnost prema onima bez kojih se država Hrvatska ne bi obranila niti bi sada postojala. U tom kontekstu više je nego bezočno progoniti oznake i parole dragovoljaca, koji nisu bili ni rođeni za ustaškoga režima niti su išta ikad imali s ustaškim režimom, a što im političari i mediji neprestano podmeću. Zakazala je hrvatska država i prema civilnim žrtvama rata, posebno prema silovanim ženama… Državna vodstva koja ne poštuju žrtvu na kojoj je Hrvatska stvorena nisu dostojna toga položaja.

Proslava u sjeni tjeskobnih pitanja i brojka
Dan državnosti prilika je za podsjećanje na barem neke od najvažnijih problema koje više ne tako mlada država ne samo da nije uspjela riješiti, nego nije, čini se, ni dovoljno poduzela da bi ih stvarno počela rješavati. Neki od najtežih hrvatskih problema zahtijevaju dosta vremena da bi se mogli riješiti, no ima li stvarne, časne političke volje da se poduzmu potrebne mjere?

Kad je riječ o civilnim žrtvama Domovinskoga rata, ne može se ignorirati činjenica da mnogi zločini protiv hrvatskoga civilnoga stanovništva u samoj Hrvatskoj još uvijek nisu procesuirani. Može li itko zamisliti da bi u bivšoj, neslavnoj i u biti lošoj državi, po postupanjima nakon II. svjetskoga rata čak zastrašujuće zločinačkoj državi, bilo moguće da zločini protiv partizana ili protiv civilnoga stanovništva na teritoriju pod kontrolom partizana ostali nekažnjeni? Koga to i zašto štite hrvatski represivni organi i pravosuđe? Ili tko je tako koncipirao i kadrovski i idejno djelatnike hrvatskih represivnih organa i pravosuđa da u tolikoj mjeri ne mare za hrvatske žrtve, a oni su tobože u službi hrvatske države? Ili, kad je riječ o pravosuđu, kako je moguće da za nekoliko tisuća kuna neki ljudi ostaju bez krova nad glavom, a neki pojedinci mogu napraviti dug u milijunima ili čak desetcima milijardi kuna i nitko ih ne poziva ni na kakvu odgovornost? Ili kako je moguće da za relativno sitne pronevjere s pravom pronevjeritelji budu progonjeni, a oni koji su pronevjerili milijunske svote – časni su i ugledni građani i simpatizeri određenih političkih stranka? Kako je to moguće da moćnici moraju najprije politički pasti da bi tek onda mogli odgovarati za svoja nedjela? Ili kakva je to pravda koju treba čekati godinama?

Tjeskobno je slaviti Dan državnosti uz spoznaju da toliko mladih, školovanih, u vrijeme kad bi trebali stvarati svoju obitelj napušta Hrvatsku i ponovno pod tuđim suncem pokušava osigurati svoju egzistenciju. Ni jedna hrvatska vlada do sada nije pokazala da je spremna išta djelotvorno učiniti da bi se hrvatski narod uspješno nosio s tim golemim problemom koji mu prijeti sve rapidnijim iščeznućem. Dok je političarima često u ustima tobožnja demografska strategija, stvarnost je potpuno drugačija: npr. 31. prosinca 2001. bilo je 332 705 obitelji korisnika doplatka za djecu za ukupno 628 654 djece i isplaćena sredstva iznosila su nešto više od 222 milijuna kuna, a ove, 2017. godine, samo su 144 872 obitelji korisnici doplatka za djecu i za ukupno 279 609 djece predviđena su sredstva u visini od 121 milijun kuna. Sve vlade uporno više od milijarde kuna daju kojekakvim udrugama civilnoga društva, a za opstanak svoga naroda tobože nemaju sredstava. Očito iseljavanje i izumiranje hrvatskoga naroda za vodstva države Hrvatske nije prioritetni problem.

Siromaštvo sve evidentnija činjenica

Poznato je da Hrvatska ima određene komparativne prednosti, ali ih vlade ne žele iskoristiti. Kao da nikoga od odgovornih svih ovih godina ne zabrinjava što npr. poljoprivredna proizvodnja – posebno ona koju bi pružila mala obiteljska gospodarstva koja su presudna za budućnost hrvatskoga sela – u Hrvatskoj trajno pada, a uvoz hrane neprestano raste. Nedavno je Eurostat objavio podatke o bruto domaćem proizvodu po stanovniku po kojima Hrvatska s Rumunjskom zauzima iza posljednje Bugarske dva pretposljednja mjesta među zemljama članicama EU-a, a predviđa se i da će Rumunjska još ove godine preteći Hrvatsku. Siromaštvo je u Hrvatskoj sve evidentnija činjenica, kao što je sve očitija činjenica da ni jedna vlada do sada nije imala namjere provesti potrebne reforme, stvarno se suočiti s klijentelizmom, s političkom korupcijom, niti inicirati promjenu izbornoga zakonodavstva, bez čega, uključujući i stvarnu demokratizaciju političkih stranaka, nije moguć nikakav zaokret ni stvarno poboljšanje. Nije li očito da su državna vodstva u 26 godina države Hrvatske, premda su od toga neke godine bile ratne, ipak premalo učinila?

IZVORGlas Koncila br. 25/2017.
Prethodni članakOBOLJELA OD MULTIPLE SKLEROZE, A TAKO DRAGOCJENA Došla na jedan dan i ostala pet godina
Sljedeći članakILIJINA PORUKA ZA NAŠE DOBA Nova knjiga dr. Josipa Mužića