U većini se društava smatra da je »zlatno dijete« ono koje ne pravi probleme, koje razumije roditelje i koje uvijek zna smiriti tenzije. No iza te maske zrelosti često se krije duboka, tiha trauma. To su djeca posrednici – djeca koja su »žrtvovala« svoje djetinjstvo kako bi »spasila« obitelj.

Svatko poznaje barem jednu takvu osobu koja je u djetinjstvu igrala ulogu posrednika, a tu je ulogu zadržala i u odrasloj dobi. To je osoba koja u društvu uvijek prva primijeti da je neko povrijeđen, tužan, nezadovoljan; osoba koja na radnom mjestu »pegla« odnose između šefa i kolega; osoba koja osjeća iznimnu krivnju ako nekomu kaže »ne«. U psihologiji se ti ljudi često nazivaju »posrednicima« ili »emocionalnim regulatorima« svojega obiteljskoga sustava. Njihova priča ne počinje u odrasloj dobi; ona počinje u djetinjstvu, u dnevnim sobama gdje je tišina bila teža od vike i gdje je dječje srce preuzelo ulogu koju ni odrasli nisu mogli nositi.

Što se zapravo krije iza »dobroga djeteta«?

Zamislimo dijete od sedam ili osam godina koje, umjesto da razmišlja o igračkama, pažljivo promatra majčino lice dok ona ulazi u kuću. Ono ne gleda majku da bi dobilo zagrljaj, nego da bi »očitalo« njezino raspoloženje. Ako je majka tužna, dijete će postati zabavljač kako bi je nasmijalo i oraspoložilo. Ako je otac ljut, dijete će postati nevidljivo da ne bi »dolilo ulje na vatru«.

Biti dijete posrednik ne znači rasti u slobodi i spontanosti. To znači rasti u funkciji. Takvo dijete nije voljeno zbog onoga što jest, nego zbog onoga što čini za stabilnost obitelji. Ono amortizira sukobe, prevodi neizgovorene rečenice između roditelja i preuzima krivnju za tuđa raspoloženja.

Jedan od ključnih koncepata koje je postavio obiteljski terapeut Murray Bowen jest triangulacija. To je mehanizam u kojem dvije odrasle osobe, koje nisu dovoljno sposobne i zrele da izravno riješe svoj sukob, u taj odnos »uvlače« treću osobu – najčešće dijete.

Dijete tako postaje tampon-zona. Majka se može žaliti djetetu na oca, pretvarajući ga u svojega emocionalnoga partnera. Otac se može koristiti djetetom kao glasnikom: »Reci mami da ne ću doći na ručak.« U tom trenutku dijete prestaje biti dijete i postaje alat. Ono više nema luksuz da bude slabo, uplašeno ili hirovito. Ono mora biti stup. Dijete koje odrasta u takvoj obiteljskoj dinamici nerijetko razvija nevidljivu lojalnost, odnosno razvija duboki, nesvjesni osjećaj dužnosti prema roditeljima. Dijete posrednik osjeća da »duguje« roditeljima njihovu sreću.

»Ako sam ja sretan/sretna dok je mama tužna, ja sam izdajica«, misli dijete na nesvjesnoj razini. Ta je lojalnost toliko snažna da osoba i u tridesetim ili četrdesetim godinama donosi odluke koje bi se svidjele roditeljima, žrtvujući vlastite želje, samo da ne bi narušila tu krhku obiteljsku ravnotežu.

Svaka obitelj ima svoje »svete priče«. Kod djece posrednika ti mitovi zvuče plemenito, ali su zapravo toksični. Evo nekih mitova:
»Mi smo obitelj koja se nikad ne svađa.« Taj mit zapravo znači da su konflikti zabranjeni, a dijete koje ih primjećuje mora ih hitno »ugasiti« ili potisnuti.
»Ti si naša jedina nada.« To dijete nosi teret svih neuspjeha svojih predaka. Njegov uspjeh nije njegov, ono je iskupljenje za cijelo obiteljsko stablo.
»Ljubav je žrtva.« Ako ne patiš i ne žrtvuješ se za druge, ne voliš ih.

Šta se događa kada takvo dijete odraste? Trauma ne nestaje onoga dana kada tko dobije ključeve vlastitoga stana. Naprotiv, duboko potisnuta bol tek tada često počinje pokazivati svoje pravo lice.

Djeca posrednici često postaju pretjerano odgovorni odrasli. Oni su oni radnici koji ostaju do duboko u noć na poslu jer »nema tko drugi«. Oni su oni prijatelji koji tješe sve druge, a nikad ne traže pomoć. Ali cijena je visoka. Budući da su naučeni da su tuđe potrebe važnije, oni često ne znaju odgovoriti na jednostavno pitanje: »Što ti želiš?«

Trauma djeteta posrednika najjače odjekuje u odraslim partnerskim odnosima. Budući da su naučeni da je ljubav uvjetovana trudom i »popravljanjem« situacije, ti ljudi rijetko biraju partnere uz koje mogu jednostavno – biti. U ljubavnim odnosima oni često biraju partnere kojima je potrebno »spašavanje«.

Oni su magnet za emocionalno nedostupne partnere. Djeca koja su bila posrednici u odrasloj dobi često biraju partnere kojima je potrebno »spašavanje« ili koji su emocionalno zatvoreni. Zašto? Zato što je to uloga koju najbolje poznaju. Ako partner nema problem koji treba riješiti, posrednik se osjeća beskorisnim i nevoljenim. Mir im je često dosadan ili, još gore, sumnjiv. Naviknuti na stalnu napetost u djetinjstvu, oni u zdravoj i mirnoj vezi podsvjesno čekaju »buru«. Ponekad će nesvjesno izazvati konflikt samo da bi se vratili u poznato stanje adrenalina i rješavanja problema. Takvi pojedinci izgubili su vlastito ja. U želji da održe sklad i mir, oni se potpuno stapaju s potrebama partnera. Ako je partner neraspoložen, oni osjećaju fizičku tjeskobu i krivicu dok to ne »poprave«, gubeći iz vida vlastite želje.

Nerijetko pokazuju i teškoće u uspostavi intimnosti jer prava intimnost zahtijeva ranjivost. Međutim, dijete koje je moralo biti »stup« i oslonac u obitelji naučilo je da je ranjivost opasna. Lakše im je brinuti se o drugome nego dopustiti da se tko brine o njima.

Nije rijetkost da djeca posrednici u odrasloj dobi pate od kroničnoga umora, anksioznosti ili psihosomatskih tegoba. Njihov je živčani sustav godinama bio u stanju pretjerane pobuđenosti. To je stanje u kojem je mozak stalno »na oprezu«, skenirajući okolinu za potencijalnu opasnost, tražeći »emocionalne mine« (nečiji ljutit pogled, promjenu tona).

Kada je tko desetljećima u stanju »pripravnosti«, tijelo zaboravi kako se opustiti. Čak i kad je sve u redu, osoba čeka da se nešto loše dogodi. To je tiha trauma koja polako izjeda zdravlje. Čak i na odmoru ti ljudi ne znaju »isključiti« mozak; oni su uvijek u pripravnosti, čekajući sljedeći problem koji treba riješiti.

To su ljudi koji su svoje djetinjstvo proveli u sjeni, živeći život kroz emocionalne fuzije u kojima članovi obitelji ne razlikuju jasno svoje emocije od tuđih. Dijete posrednik, odrastajući u takvoj obiteljskoj dinamici, nije naučilo razlikovati vlastite misli i osjećaje od osjećaja i misli drugih ljudi, što u odrasloj dobi vodi k preuzimanju tuđih emocionalnih stanja kao vlastitih i do gubitka unutarnjega kompasa.

Jeste li vi bili dijete posrednik? (Kratki test)

  • Osjećate li se odgovornim za raspoloženje drugih ljudi?
  • Je li vam teško prepoznati vlastite želje ako se one kose s tuđima?
  • Imate li osjećaj da »morate« miriti ljude oko sebe?
  • Osjećate li se krivim kada se odmarate ili radite nešto samo za sebe?
  • Jesu li vam roditelji često povjeravali probleme koje bi trebali reći svojim prijateljima ili terapeutu?
Ako ste na većinu pitanja odgovorili s »da«, vrijeme je da skinete uniformu obiteljskoga spasitelja i počnete živjeti svoj život.

Kad je razvojna energija usmjerena u stabilizaciju sustava, dijete propušta faze igre, eksperimentiranja i istraživanja. Posljedica je osjećaj »preskočenoga života«, iskazujući teškoće u spontanosti, kreativnosti i uživanju. Smanjena izloženost riziku i eksperimentiranju slabi sposobnost stvaranja vlastitoga identiteta.

Dijete posrednik i u odrasloj dobi osjeća da je ono krivo ako netko drugi pati. Postavljanje granica izaziva krivnju i strah te je takva osoba sklona ne postavljati granice kako bi se izbjegla »rastava« sustava. Nerijetko postavljanje granica znači i ulazak u sukobe i konflikte, a svaki je konflikt i prijetnja određenomu raspadu ili gubitku.

Dobra je vijest da se taj krug može prekinuti. No iscjeljenje nije brz proces, ali je oslobađajući. Iscjeljenje započinje procesom diferencijacije, procesom odvajanja bez osjećaja krivnje. A to znači naučiti biti povezan s roditeljima ili partnerom, a da pri tome osoba nije »stopljena« s njihovim emocijama. Ako je majka ljuta, to je njezina emocija. Osoba je može saslušati, ali ne mora »preuzeti« taj bijes na sebe. Vraćanje odgovornosti možda je najteži korak. On podrazumijeva prihvaćanje činjenice da osoba nije kriva za brak svojih roditelja ni za njihovu nesreću. To su bili odrasli ljudi koji su imali svoje izbore. Osobna odgovornost kao djeteta bila je samo da bude dijete. Postavljanje granica ne znači podizanje zida da bi se tko kaznio. Granica je nevidljiva crta koja kaže: »Ovdje završavam ja, a ovdje počinješ ti.« Naučiti reći: »Neću to uraditi« ili: »Ne želim o tome razgovarati« bez osjećaja da je tko počinio zločin ključ je mentalnoga zdravlja.

Razumijevanje uloge djeteta posrednika nije omalovažavanje roditelja ni poziv na osudu. Većina njih je radila najbolje što je znala, često i sami noseći slične uloge iz svojega djetinjstva. Međutim, razumijevanje je ključ za prekid lanca i poziv na osobnu slobodu.

Onoga trenutka kada tko odluči da više ne će biti »čuvar sustava« pod cijenu vlastitoga bića, ne spašava samo sebe, nego spašava i vlastitu djecu. A to znači dopustiti im da budu ono što osoba nije mogla – samo biti djeca. Nesavršena, bučna, slobodna i lišena obveze da popravljaju svijet odraslih.

Put od posrednika do autentične osobe put je povratka kući. Ali ne onoj kući u kojoj je osoba morala hodati na prstima, nego onoj pravoj kući koja se nalazi unutar same osobe, tamo gdje osobne potrebe konačno imaju prednost, a vlastiti mir ne ovisi o tuđem osmijehu i odobravanju.

Život u sjeni: primjeri koji bole

Da bi se bolje mogla razumjeti težina ove uloge, važno je pogledati sitne, svakodnevne trenutke koji su oblikovali osobnost djeteta posrednika.
Praznik kao bojište: Dok su druga djeca čekala poklone, dijete posrednik je sjedilo za blagdanskim stolom s osjetilima izoštrenim do maksimuma, prateći svaki pokret žlice, vilice ili uzdah roditelja, spremno ubaciti šalu ili promijeniti temu čim osjeti »miris« nadolazećega sukoba.
Šutnja koja boli: To su one situacije u kojima je tišina u kući toliko teška da dijete ima osjećaj da će se ugušiti. U tim trenutcima djetetova je uloga bila preuzeti odgovornost za probijanje toga leda, čak i ako nije imalo pojma što reći.
Nagrada koja to nije: Situacija u kojoj dijete dobije dobru ocjenu ili poklon, ali to skriva ili se ne usuđuje previše radovati jer je taj dan majka tužna ili je otac izgubio posao. Dijete je naučilo da je njegova radost »napad« na njihovu tugu.
Dijete kao »amortizer« neuspjeha: Ako roditelj napravi pogrješku ili doživi neuspjeh, dijete traži opravdanja za njega pred drugima ili pred samim sobom, preuzimajući krivnju koja nikada nije bila njegova samo da bi se održao privid funkcionalne obitelji.
Ljubav bez vlastitoga glasa: U odrasloj dobi u vezi se osoba potpuno stapa s potrebama partnera. Ako je partner neraspoložen, osoba osjeća fizičku tjeskobu i krivnju dok to ne »popravi«, potpuno gubeći iz vida što zapravo želi te večeri.
Supružnik koji »ne vidi«: U ljubavi takvu osobu često privuku drugi koji su, baš poput njezinih roditelja, emocionalno zahtjevni ili nestabilni. Osoba postaje njihov terapeut, organizator života i emocionalni štit, a osobne potrebe ostaju zaključane u podrumu njezine duše, baš ondje gdje ih je ostavila kad je bila dijete.
Strah od odmora: Čak i na godišnjem odmoru glava osobe koja je odrasla kao dijete posrednik u stanju je pripravnosti. Osoba se osjeća krivom ako samo sjedi i ne radi ništa »korisno« za druge jer je za nju odmor bio luksuz koji si nije smjela priuštiti dok su roditelji bili u problemima.
Kupnja i osjećaj krivice: Čak i danas, kada tko kupi sebi nešto lijepo, osjeti onaj poznati, tupi pritisak u grudima. To je glas »nevidljive lojalnosti« koji govori da osoba nema pravo na luksuz dokle god njezini roditelji pate ili žive skromno.
Profesionalno izgaranje: Na poslu ne znaju reći »ne« dodatnim zadatcima, ne zato što je tko karijerist, nego zato što osobu užasava pomisao da bi netko mogao biti razočaran njome ili da bi moglo doći do napetosti u timu.
Psihosomatski odjeci
Tijelo kao alarm: Osjećaj »grča u želudcu« ili knedle u grlu čim tko osjeti da je netko u blizini neraspoložen, čak i ako ta osoba nema nikakve veze s tom osobom. To je reakcija tijela koje pamti godine u kojima je neraspoloženje roditelja značilo opasnost.
Ovi primjeri služe kao ogledalo u kojem se djeca posrednici mogu prepoznati i shvatiti da njihovo ponašanje nije »karakterna mana«, nego naučeni mehanizam preživljavanja.

 

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA