Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) 17. lipnja proslavila je 36 godina postojanja. Od toga je 27 godina na vlasti u Hrvatskoj, a do kraja mandata trenutačne Vlade to bi se trebalo povećati na 30 godina. U trenutku kada je HDZ osnovan 17. lipnja 1989., jedna je druga stranka bila više od 43 godine neprekinuto na vlasti. To je Kršćanska demokracija (DC) u Italiji, jedina stranka čija je politička dominacija usporediva s HDZ-ovom dominacijom u Hrvatskoj. DC je bio na vlasti u Italiji od 1945. do 1994. Vlast DC-a je razdjelnica u povijesti talijanske republike i razdoblje od 1946. do 1994. naziva se Prva Republika. DC je bio stožerna stranka svih talijanskih vlada u razdoblju Prve Republike. Gotovo svi predsjednici brojnih vlada u razdoblju Prve Republike bili su iz DC-a. DC je držao i druge visoke dužnosti u talijanskoj politici poput predsjednika Republike, predsjednika Zastupničkoga doma i predsjednika Senata. Kadrovi DC-a držali su čelne položaje u Ustavnom sudu i talijanskoj središnjoj banki. DC je kontrolirao najveća državna poduzeća, državnu upravu i javne institucije. U zapaženoj studiji o fenomenu DC-a objavljenoj 1989. Robert Leonardi i Douglas A. Wertman tvrdili su da će se dominacija DC-a nastaviti duboko u 21. stoljeće.
DC je bio najveća demokršćanska stranka u zapadnoj Europi, koja je 1973. imala gotovo 1,9 milijuna članova. DC je ponajprije bio »partito nazionale«, odnosno svetalijanska stranka. Osnivač i prvi politički vođa DC-a Alcide de Gasperi zamislio je DC kao svenarodnu i međuklasnu stranku koja je trebala okupiti najšire slojeve talijanskoga društva. DC nije zamišljen kao »katolička stranka«, nego stranka koja je trebala politički ujediniti talijanske katolike neovisno o njihovu društvenom položaju. Carlo Masala navodi da se DC već na parlamentarnim izborima 1948. pokazao kao prava narodna stranka čiji su članovi i birači dolazili iz svih društvenih klasa talijanskoga društva.
Kao narodnjačka stranka talijanskih katolika DC je bio vrlo heterogena politička organizacija. DC je imao različita politička krila koja su se međusobno natjecala za premoć u provođenju ekonomskih i socijalnih politika.
U vodstvu DC-a postojale su duboke razlike o ulozi države u reguliranju tržišta i redistribuiranju društvenoga bogatstva. Suprotstavljene unutarnje struje DC-a ujedinjavao je njihov politički arhineprijatelj – Talijanska komunistička partija (PCI).
PCI je bio najjača komunistička partija u zapadnoj Europi. U poslijeratnoj Italiji postala je stvarna mogućnost dolaska na vlast komunističkih i prosovjetskih snaga. DC se od početka profilirao kao glavna brana komunističkomu preuzimanju vlasti i pretvaranju Italije u sovjetskoga satelita. Na službenom grbu DC-a bio je štit s križem i natpisom »Sloboda«, što je simboliziralo odlučnost u obrani talijanske demokracije i Katoličke Crkve od komunističke prijetnje. Jan-Werner Müller ističe da je natpis »Sloboda« na grbu DC-a označavao slobodu od komunizma i slobodu zaposjedanja države. Zbog nestabilnosti i kratkotrajnosti talijanskih vlada u Prvoj Republici DC je sredinom sedamdesetih počeo surađivati i s djelomično reformiranim PCI-jem. Unatoč ublažavanju protukomunističkih pozicija, DC je za svoje katoličke birače i dalje ostao oličenje borbe »Uz Krista protiv komunista«.
Tijekom višedesetljetne vlasti DC je učvrstio Italiju u političkim i vojnim savezima zapadnih država i proveo transformaciju iz agrarne u industrijaliziranu ekonomiju. Zahvaljujući snažnomu ekonomskomu rastu Italije, vlast DC je uspjela široko proširiti blagostanje u talijanskom društvu. Kao stranka koja je kontrolirala državu, DC je uspostavio obuhvatni klijentelistički sustav kojim je vezao birače uz stranku. DC-ova kontrola državnoga aparata uključivala je i raširenu korupciju. Unatoč korupciji, nestabilnosti vlada te unutarnjim podjelama u stranci, krajem osamdesetih se doista činilo kao da vlast DC-a nema alternativu.
Kraj političke dominacije DC-a došao je sa slabljenjem i propašću komunističkih režima u istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu. Urušavanje komunističkih režima i Sovjetskoga Saveza dovelo je do preimenovanja i rascjepa PCI-ja. Biračka potpora reformiranim talijanskim komunistima gotovo se prepolovila na parlamentarnim izborima 1992. Nestankom komunista kao snažne političke opcije i DC je počeo gubiti smisao postojanja. Korupcijske i kriminalne afere počele su sustizati DC, koji se suočio i sa snažnim i uspješnim društvenim pritiskom za reformu izbornoga sustava. Oslabljeni DC u siječnju 1994. preimenovao se u Talijansku pučku stranku (PPI), koja je na parlamentarnim izborima u siječnju 1994. dobila malo više od 10 posto biračke potpore.
Politička dominacija DC-a i HDZ-a nastala je i razvijala se u bitno različitim geopolitičkim, socijalno-ekonomskim i kulturnim okolnostima. DC i HDZ ipak dijele mnogo zajedničkih ideoloških, upravljačkih i biračkih obilježja. HDZ je također zamišljen i stvaran kao svehrvatska stranka koja okuplja birače iz svih društvenih slojeva. Uz stranku se vežu međunarodna, ekonomska i razvojna postignuća Hrvatske, ali i zarobljavanje države i raširene klijentelističke mreže. Biračku jezgru čine praktični katolici koji uspijevaju postati i dio stranačke elite. Današnji je HDZ glavnostrujaška i europeistička stranka kao i Socijaldemokratska partija (SDP), no za velik broj HDZ-ovih birača njihova je stranka i dalje oličenje borbe protiv »komunista« iz SDP-a. Za razliku od HDZ-a, SDP je u očiglednom padu i mogao bi izgubiti položaj snažne političke stranke koja je u stanju oponirati HDZ-u. Primjer DC-a i PCI-ja govori da bi nestanak SDP-a kao relevantne političke snage mogao ugroziti političku dominaciju HDZ-a. U skoroj budućnosti vodstvo HDZ-a treba biti više zabrinuto za snagu SDP-a nego za vlastiti stranački rejting.
