Što to privlači tisuće, stotine tisuća vjernika relikvijama svetaca? Je li to tek medijska žeđ za slikom, za spektaklom, za egzotičnim »selfijem« na društvenim mrežama? Ili je pak riječ o napasti koja je u svojoj srži magijska: preko određenoga »medija« skratiti neke zahtjevne životne putove, do uspjeha, do unutarnjega mira, do blagostanja? Ili je jednostavno riječ o praznovjerju, povratku u srednji vijek, kako neki vole reći? A da ipak nije nešto više i nešto dublje? To su neka od ključnih pitanja koje nameće izlaganje posmrtnih ostataka sv. Franje Asiškoga u povodu 800. obljetnice svetčeve smrti. Izlaganje završava 22. ožujka, no već je posve jasno da će relikviju asiškoga siromaška počastiti oko 400 tisuća ljudi. Podsjetiti se čašćenja relikvija svetaca posebno ima smisla zato što će početkom svibnja diljem Hrvatske i BiH hodočastiti relikvije sv. Male Terezije, ali i njezinih roditelja – svetih supružnika Ljudevita i Zelije Martin.
»Neka se poštuju njihove vjerodostojne moći«
Odmah treba jasno reći: Crkva nije zatvarala oči pred pitanjima, pretjerivanjima, kadgod upravo zastranjenjima koja su kroz povijest bila povezana s čašćenjem relikvija, ali je njihovo čašćenje kao takvo uvijek branila, posebno pred ugrozama i kritikama koje su najsnažnije došle do izražaja u tri povijesna trenutka: u doba ikonoklazma, protestantizma i prosvjetiteljstva, pod čiju se kapu može smjestiti većina današnjih prigovora. I Drugi vatikanski koncil, premda mu je prije svega stalo istaknuti da su sva djeca Crkve pozvana na svetost, jasno kaže: »U Crkvi se prema predaji štuju svetci, pa neka se poštuju i njihove vjerodostojne moći, a tako i slike« (»Sacrosanctum Concilium« 111).
Godine 2021. u Valladolidu u Španjolskoj organizirana je u Nacionalnom muzeju skulpture izložba relikvija svetaca pod sugestivnim naslovom »Extrańa devoción«, »Čudna pobožnost«. No izložba je pokazala, barem tako tvrde organizatori, da čašćenje relikvija uopće nije čudno, odnosno da je katolička praksa dio puno šire stvarnosti koja je jednostavno svojstvena čovjeku kao takvomu. »Relikvije idu onkraj katoličkoga aspekta. Relikvija je nešto što čuvamo kao podsjetnik na drage osobe«, rekla je Cécile Vincent-Cassy, jedna od autorica izložbe. A njezin suradnik Manuel Arias je nadodao: »Ona izražava čežnju za transcendencijom i trajnošću. Svijet relikvija u nama je živ jer je svojstven ljudskomu biću i dio je našega unutarnjega svijeta.« U tom smislu svatko kod sebe ima barem jednu »relikviju«, podsjetnik na dragu osobu za koji bi osakaćeni funkcionalni um rekao da od toga predmeta nema nikakve koristi.
Vjera u »općinstvo svetih«
No kršćansko čašćenje relikvija ne zaustavlja se na toj općeljudskoj razini, premda je uključuje te joj na neki način daje puni smisao. Kršćansko čašćenje relikvija povezano je s onim temeljnim u kršćanstvu, s onom novinom koju je kršćanstvo donijelo u ljudsku povijest: po Božjem utjelovljenju u Isusu Kristu Bog je postao dijelom našega svijeta, dopustio je da ga ljudi dotiču, da ga »gnjave« svojim problemima, ostavio je materijalne ostatke (relikvije) svoje prisutnosti. S druge strane – to je drugi temelj kršćanske poruke – najsvetiji od sve ljudske djece, Isus Krist, nije ostavio ono što bi se danas nazvalo relikvijom prvoga stupnja. Ne postoje Isusovi posmrtni ostatci. »Nije ovdje, uskrsnuo je!« Najviša razina materijalnih podsjetnika na Kristovo djelo spasenja jest drvo križa i prazan grob.
Temeljna kršćanska poruka relativizira i ujedno afirmira čašćenje relikvija svetaca, odnosno daje mu pravu mjeru. U vremenu Crkve hodočasnice kroz povijest na snazi je ono što Katekizam Katoličke Crkve (KKC), govoreći o kršćanskom pogrebu, naziva »sakramentalnom ekonomijom«, koja sa smrću prestaje, a Crkva samoga pokojnika prepušta novoj stvarnosti, nadi u potpuno otkupljenje. »Dan smrti inaugurira za kršćanina, na koncu njegova sakramentalnoga života, dovršenje novoga rađanja koje je započelo krštenjem, konačno ‘suobličenje’ slici Sina (Božjega) što mu je dano pomazanjem Duha Svetoga i sudjelovanje na gozbi Kraljevstva kojem je euharistija bila predokus«, kaže KKC. Na završetku dijela koji govori o kršćanskom pogrebu Katekizam citira sv. Simeona Solunskoga: »Naime, umrijevši nismo nipošto odijeljeni jedni od drugih jer svi idemo istim putem i naći ćemo se na istome mjestu. Nikad nećemo biti odvojeni jer živimo za Krista i sada smo sjedinjeni s Kristom, idući njemu ususret (…) bit ćemo svi zajedno u Kristu.« Kršćani vjeruju u »općinstvo (zajedništvo) svetih«, u nevidljivu, ali snažnu povezanost živih i mrtvih. Stoga, što se tiče pokojnika, »naša molitva može im ne samo pomoći, već i njihov zagovor učiniti uspješnim u našu korist« (KKC 958).
Duboko poštovanje prema ljudskomu tijelu
Neizostavan je dio kršćanske poruke vjera ne samo u život vječni, nego u život vječni potpunoga čovjeka. »Vjerujem u… uskrsnuće tijela.« Iz te vjere proizlazi duboko poštovanje prema ljudskomu tijelu. Za života je ono »hram Duha Svetoga, očitovanje Božje ljepote« (KKC 2159), a nakon smrti »s tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća«. Stoga, kad ispraćuje pokojne s ovoga svijeta, Crkva »izručuje zemlji sjeme njihova tijela koje će uskrsnuti u slavi«.
U tom svjetlu valja promatrati odnos Crkve prema svetcima, za koje sve rečeno vrijedi na jedinstven način. Oni su mnogo više od znamenitih ljudi, velikana duha u svakodnevnom smislu riječi. U njima se »utjelovilo« zemaljsko i nebesko, oni utjelovljuju autentičnu kršćansku nadu: s Božjom pomoću, i jedino tako, čovjek može prerasti sebe, svoju sebičnost, svoja ograničenja, uključujući i samu smrti. A budući da žive u zajedništvu s Bogom, sada su živima na neki način bliže nego za svojega zemaljskoga života. Što su svetci za Crkvu, a onda i u iskustvu milijuna vjernika, posebno onih koji su iskusili snagu njihova zagovora, najsažetije je opisano u liturgiji, u proslovu (prefaciji) misnoga obrasca za svetce: »Njihova zaslužena nagrada proslava je tvoje (Božje) milosti; njihov život nam je primjer, njihov zagovor pomoć, zajedništvo s njima izvor pravoga bratstva. Mnogovrsno nam svjedočenje Svetih pomaže u životnoj borbi dok s njima ne postignemo neuveli vijenac slave, po Kristu našem Gospodinu.«
Zašto moći svetaca u oltarima
U svjetlu svega navedenoga jasno je zašto je Crkva častila ne samo najprije mučenike, a onda i druge svetce, nego i njihove moći, njihove relikvije. Kanonsko pravo i danas propisuje da se »čuva drevna predaja pohranjivanja moći mučenika ili drugih svetaca ispod nepomičnog oltara« (Kan 1237, § 2). U posmrtnim ostatcima svetaca Crkva vidi ostvarenu njihovu uskrsnu pobjedu, sjeme koje je umrlo, ali u Kristu živi i daje plod. A na oltaru se, u sakramentu, još uvijek u kategorijama prostora i vremena, događa nešto što se u punini događa u nebeskoj slavi: susret čovjeka i Boga licem u lice, slavljenje Boga »s Kristom, i u Kristu i po Kristu«. Moći svetca u oltaru svjedoče o tom susretu vremenitoga i vječnoga, zemaljskoga i nebeskoga.
Treba li se, s obzirom na sve navedeno, čuditi ako relikvije svetaca i danas privlače vjernike; danas kad je vjera iskušavana na stotine načina: osobnim sumnjama i krizama, narušenim odnosima, ideološkim narativima i napašću konformizma, patnjom, bolestima i smrću? Čini se da vjernici imaju prirodnu potrebu identificirati se sa svetcima jer su i oni sve to prolazili i ostajali postojani u vjeri, nadi i ljubavi. A relikvija je najizvrsnije sredstvo te identifikacije. I prirodno je tražiti njihovu pomoć, njihov zagovor. No presudno je da vjernici i sami učine put svetih, put žena na uskrsno jutro kako ga je opisalo Evanđelje po Mateju: otišle su počastiti Isusove zemaljske ostatke, a naposljetku su susrele živoga Krista i dobile poslanje: »Idite, javite mojoj braći.« Da bi se to dogodilo, važna je i briga Crkve, tj. konkretno pastira koji se skrbe da izlaganja relikvija budu u granicama razboritosti i dostojanstva te da barem na neki način budu vezana uz temeljna i za čitavu Crkvu obvezujuća sredstva susreta s Bogom i ljudskoga posvećenja: uz euharistiju i ispovijed.
Puno se toga od asiškoga događaja može naučiti
Čini se da povremena izlaganja relikvija svetaca, uključujući i događaj u Asizu, opravdavaju epitet velikih evangelizacijskih trenutaka. Istina, na društvenim mrežama i u medijima mogu se čuti i kritike, iza kojih kadgod stoje i ljudi iz Crkve. No izlaganje moći sv. Franje pokazalo je jedno: kritike u pravilu dolaze od onih koji na događaju nisu ni bili. Oni koji su bili mahom govore o velikom trenutku vjere i nadahnuća svetošću asiškoga siromaška. Franjevci konventualci kao organizatori događaja govore pak o maksimalnoj popunjenosti misa koje se, također uz prethodnu registraciju, slave u gornjoj bazilici, o velikom broju ispovijedi, o slučajevima da sakramentu pomirenja neki vjernici pristupe nakon godina udaljenosti od Crkve i vjerničke prakse, o ozbiljnim razgovorima o životu i njegovu smislu. Ukratko, puno se toga od asiškoga događaja može naučiti za skoro hodočašće relikvija sv. Ljudevita i Zelije Martin. Jer nema sumnje da će njihova bračna svetost privući mnoge. Ta »amoris laetitia«, radost i sklad bračne ljubavi, predmet je mnogih čežnja, a danas ju je tako teško ostvariti. I tako je teško dati djeci zdrave temelje da mogu odgovoriti na Božji poziv, kakav god on bio, tako čisto i dosljedno kao što je učinila sv. Mala Terezija. Riječ je o pobudama koje nisu važne samo nekima, nego pripadaju najvećim izazovima Crkve danas.
Vjernici su uvijek u relikvijama tražili utočište
Odakle potreba za bavljenjem zemnim ostatcima ljudi u prošlosti? Zašto je važno njihovo znanstveno proučavanje? Zašto tu potrebu imaju Crkva i vjernici kad je riječ o relikvijama svetaca? Na ta je pitanja svoj odgovor za Glas Koncila dao dr. Ante Uglešić, arheolog koji je, zajedno s akademikom Mariom Šlausom (bioarheologija, forenzička antropologija), 2021. godine provodio rekogniciju (razgledanje, ispitivanje) relikvijara zaštitnika Zadra. »Posmrtni ostatci znamenitih osoba i predmeti koji su uz njih povezani od davnih su vremena, još od prapovijesti, budili zanimanje kod ljudskoga roda. Uglavnom je to u prošlosti bilo spojeno s različitim aspektima povezanosti s njima nakon smrti. Znanstveno proučavanje tih ostataka istraživačima je zanimljivo iz više razloga. Različitim znanstvenim metodama danas možemo doznati mnoštvo toga o pojedinostima iz života znamenitih osoba iz prošlosti, kako su mogli izgledati, od kojih su bolesti patili, kako su se hranili, jesu li ostatci koji se tumače kao njihovi autentični i mnoštvo drugoga, ali većina navedenoga moguća je samo u slučajevima kad je sačuvan veći dio njihova kostura. Relikvije svetaca, osobito mučenika, vjernicima su bile osobito važne još od najranijih kršćanskih vremena pa je tako ostalo sve do danas, samo u nešto izmijenjenom obliku. Vjernici su u njima uvijek tražili utočište, osobito kad je to bilo povezano s različitim njihovim potrebama. Svetci su isto tako oduvijek za Crkvu kao zajednicu vjernika imali višestruko značenje. Služeći Bogu i slijedeći evanđelje, postajali su putokazi vjere, zagovaratelji pred Bogom, a jednako tako i primjeri te jasni dokazi da je svetost moguća u svakidašnjem življenju«, rekao je dr. Uglešić.
