UZ PREDIZBORNU KAMPANJU ZA PARLAMENTARNE IZBORE Sučeljavanje pojedinaca ili programa?

Foto: Shutterstock

Svako je sučeljavanje zapravo polemika između dviju osoba, neovisno o činjenici radi li se o politici, ekonomiji, filozofiji ili svjetonazoru. Predizborno je sučeljavanje jedna od metoda uvjeravanja građana »da baš ja i moja stranka nudimo bolju budućnost«. Zato uvjerljivost pojedinoga kandidata može odigrati presudnu ulogu na izbor za koju će stranku birači dati svoj glas. Nudi im se da se opredijele za osobu, a ne za stranku (što je učinila i što nudi). Dakle, mora se kod prosuđivanja uvjerljivosti, na koju utječe fizički izgled kandidata, stupanj naobrazbe, njegove govorne vještine i opći dojam prigodom sučeljavanja, posebno prosuđivati program stranke ili koalicije stranaka koje zajednički nastupaju. Naime, iako su svi ti osobni elementi i karakteristike političara pojedinca važni, uvijek postoji opasnost »zavođenja« građana koji podlegnu pojedinim određenim osobinama pojedinca. Uvijek treba imati na umu da se bira politički program, odnosno stranka. Vezano uz program, javlja se jedan novi problem, a to je pitanje logičnosti programa kada se radi o koalicijama stranaka koje imaju oprječna stajališta o bitnim pitanjima svjetonazora ili ideologije (liberalizam ili konzervativizam).

Utjecaj amerikanizacije izbora

Nažalost pojedini čelnici političkih stranaka, pod utjecajem amerikanizacije izbora, nameću kao odlučujuću metodu baš sučeljavanje, ali ne svih sa svima, nego posebno čelnika dviju vodećih stranaka, HDZ-a i SDP-a, unaprijed sugerirajući izbornu pobjedu jedne od njih i unaprijed nagađajući tko će od te dvojice biti predsjednik vlade (premijer).

Davanje pretjerane važnosti sučeljavanju dvojici čelnika mogućih izbornih pobjednika unaprijed obezvrjeđuje sve ostale političke stranke i njihove programe, što pridonosi podcjenjivanju važnosti ideja koje nude te stranke.

Politički analitičari, komunikolozi, sociolozi, kao i drugi »mudraci svih fela« mudroslove svojim prognozama i razlozima »za« ili »protiv«. Analizirat će se »govor tijela«, gafovi, znanje ili neznanje, detalji iz prošlosti, srcedrapateljne pojedinosti, kao i niz drugih političkih i gospodarski nevažnih pojedinosti. TV voditelji postavljat će uobičajena, u pravilu uopćena pitanja pa odgovori na njih ne će bitno pomoći u opredjeljenju birača. Zato davanje pretjerane važnosti sučeljavanju dvojici čelnika mogućih izbornih pobjednika unaprijed obezvrjeđuje sve ostale političke stranke i njihove programe, što pridonosi podcjenjivanju važnosti ideja koje nude te stranke.

Ne biraju se manekeni

Usporedbe radi, valja pripomenuti da je povijest puna primjera da su često neugledni pojedinci odigravali značajniju ulogu u promjenama za razliku od razvikanih političkih »manekena« i velikih govornika. Hitler, Staljin i Musolini bili su veliki govornici, a doveli su svijet u katastrofu. Austrijski diplomat i državnik Alois Mock imao je fizičke i govorne mane, a ipak je imao povjerenje svojih građana, ali i svijeta. Zato na jednom našem otoku za svoje zasluge za Hrvatsku tijekom Domovinskoga rata ima podignut spomenik kao njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher. Dakle, ne negira se uloga političara pojedinca kao stranačkoga vođe, ali on ne smije postati nepogrješivi plemenski poglavica, kojega će njegovi suplemenici bezuvjetno slušati jer u tom slučaju stranački čelnik pristaje na vlastitu pretvorbu u kult ličnosti. Ne bira se na političkim izborima manekena ni posebnoga genijalca s brojnim akademskim titulama, nego se bira program političke stranke, odnosno ljudi koji svojim poštenjem jamče ostvarenje toga programa.

U prosudbi prihvatljivosti i provedivosti političkih programa koji se nude biračkom tijelu, od 193 stranke i strančice, moraju se prihvaćati i moralna načela, a ne samo lijepe fraze koje nemaju nikakvo posebno značenje. Međutim, moral bez vladavine zakona i prava ne obvezuje nemoralne političare. Stoga je neshvatljivo da se na pojedinim listama nalaze osobe koje su pravomoćno osuđivane ili se protiv njih vode sudski postupci. Pozivanje na presumpciju da »nitko nije kriv dok nije osuđen« nije moralno jer u izbornoj utrci tražimo najbolje.

Prekršitelji zakona štete strankama

Nije sporno što je u svakoj političkoj stranci moguće da se na izborne liste prošvercaju i ljudi »s ruba zakona« pa i oni »s druge strane zakona«, no to ne sprječava vodstva takvih stranaka da nakon spoznanja takve činjenice u javnosti isključe te osobe s liste. Šutnja o tome prešutno je slaganje s takvom činjenicom, a to bi se moglo protumačiti latinskom izrekom »Similis simile gaudet« (sličan se sličnomu raduje).

Osim toga, eventualnim izbornim uspjehom i dobivanjem položaja zastupnika u Hrvatskom saboru stječe se zaštita od kaznenoga gonjenja, tzv. »zastupnički imunitet« s predvidivom zastarom, dakle izbjegavanjem postojanja odgovornosti, a to je loša poruka javnosti. Nastaje opasnost da javnost, odnosno biračko tijelo počinje shvaćati pozivanje na moral kao običnu frazu bez učinka. Zato političke stranke moraju postati svjesne da takvi pravno-etički sporni pojedinci na njihovim listama najviše štete izbornoj listi njihove stranke, pa i stranci u cjelini, a biračko tijelo treba staviti »pamet u glavu« i uskraćivanjem davanja glasa, odnosno povjerenja, kažnjavati političke stranke.

IZVORGlas Koncila br. 27/2020.
Prethodni članakPREDIZBORNA KAMPANJA UZ KORONAVIRUS Stvarnost premalo u predizbornom fokusu
Sljedeći članakSVETI JERONIM O LJEPOTAMA I PROTURJEČJIMA Promotor dosljednoga kršćanskoga života