»Prije samo tri godine strani su mediji objavljivali fotografije hrvatskog policajaca kako pomaže sirijskoj djevojčici da uđe u vlak. Danas izvještavaju o hrvatskim policajcima koji pljačkaju migrante. Što se promijenilo? Crkva je smijenila vlast i postala ideolog društva. Sada vidimo koje su to ‘vrijednosti’ koje su s tom ideologijom došle« – glase tvrdnje u podnaslovu teksta »Vrijeme kršćanskih vrijednosti« u Magazinu Jutarnjega lista od subote 18. kolovoza, koje zaslužuju makar djelomični osvrt. Ne ulazeći ovdje u stvarno (ne)postupanje hrvatskih policajaca prema migrantima, nitko ne treba niti smije autoru i priređivaču tih tvrdnja osporavati pravo na takvo mišljenje i na iznošenje takvoga mišljenja, no svaki, minimalno poštivani čitatelj, zaslužuje uz iznošenje takvih tvrdnja i argumentaciju koja bi barem djelomično potkrjepljivala te izmišljene tvrdnje.
Prva izmišljena tvrdnja jest da je »Crkva smijenila vlast«. To je nevjerojatno snažna, izravna tvrdnja lišena svake hipotetike, a autor ne navodi ama baš ni jedan jedini argument za tako snažnu tvrdnju, niti se poziva na eventualni osobni dojam. Naime, moguće je da u subjektivnom gledanju netko ono što je crno vidi kao bijelo, moguće je još više da netko ima dojam da je crno – bijelo, no komu je, osim autoru i onima koji žele nametati svoju iskrivljenu sliku stvarnosti, potrebno takvo nerealno, proizvoljno, subjektivno i nebulozno gledanje na stvarnost? Autor pri iznošenju takve tvrdnje ne pokušava ni obrazložiti osnovne pojmove – što odnosno koga npr. on smatra Crkvom – pa ta tvrdnja još više »pliva«. Nitko imalo ozbiljan – ni od građana ni od stručnjaka pa ni od novinara – do sada nije osporio da je promjena garniture na vlasti na posljednjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj došla kao rezultat slobodnih i višestranačkih izbora. Za vrijeme tih izbora i neposredno nakon njih baš nitko nije u javnost iznio ijedan relevantan dokaz da je Crkva, kako god bila shvaćena, činila nešto posebno da bi nova vladajuća garnitura došla na vlast.
Druga jednako tako izmišljena i snažna tvrdnja jest da je u Hrvatskoj Crkva »postala ideolog društva«.
Ni za tu izmišljenu tvrdnju autor ne donosi ni jedan argument, a to može značiti da strahovito podcjenjuje (moglo bi se reći čak i vrijeđa) čitatelje i hrvatsku javnost i da čitateljima i javnosti prodaje rog za svijeću. Svaki imalo informiran čovjek u Hrvatskoj dobro znade da u hrvatskom društvu živi iznimno širok pluralni spektar ideologija, svjetonazora, uvjerenja, širok spektar – od ozbiljnih, stručnih i relevantnih do suludih, neznalačkih i potpuno irelevantnih – mišljenja i dojmova. Također imalo informiran čovjek prepoznaje da u suvremenom hrvatskom društvu 28 godina nakon pada komunizma i dalje dominira jugoslavensko-komunistička ideologija preodjevena u liberalno i tobože demokratsko ruho, premda takvo uvjerenje, na što ima potpuno pravo, zastupa manje od četvrtine članova hrvatskoga društva. Glavnu struju javnoga mnijenja u hrvatskom društvu upravo u tom prikrivenom jugoslavensko-komunističkom duhu proizvode, podržavaju i šire skrivene interesne skupine, brojni političari, neovisno čak i o stranačkoj pripadnosti, te osobito gotovo svi relevantni društveni mediji. Istina je pak da Crkva u današnjem hrvatskom društvu može doći na prve stranice, odnosno u udarne medijske termine, samo kad ju netko napada, kad se dogodi kakva stvarna ili izmišljena afera. Jadnoga li ideologa društva kojemu se posvećuje pozornost samo kad je riječ o nečem negativnom, stvarnom ili izmišljenom!
Potpuno je apsurdna i treća, također izmišljena i vrlo snažna tvrdnja, da je suvremenomu hrvatskomu društvu nametnuta nekakva ideologija »kršćanskih vrijednosti« te da su baš »kršćanske vrijednosti« uzrok neljudskih i nemoralnih ponašanja. Takva tvrdnja ili otkriva potpuno nepoznavanje kršćanstva, kršćanskih vrijednosti ili pak zločestoću u kojoj se, usprkos poznavanju merituma kršćanskih vrijednosti, one ipak lažno optužuju za nešto što je u apsolutnoj suprotnosti s njima i njihovim duhom. Kad bi se kršćanske vrijednosti u suvremenom hrvatskom društvu uzimale kao ideal, kao cilj kojemu bi svi članovi društva težili, u Hrvatskoj bi bilo mnogo više poštivano dostojanstvo svake ljudske osobe, mnogo bi više bilo pravde i pravednosti, mnogo bi više bilo stvarne slobode, mnogo bi više značila istina o sadašnjosti i prošlosti, mnogo bi više bilo poštivano i življeno opće dobro cjelokupnoga hrvatskoga društva.
U tom je tekstu uz ostale kontroverzne i proizvoljne tvrdnje navedena i sljedeća: »Biskupske se poslanice iščitavaju kao što su se nekad iščitavali uvodnici u moskovskoj Pravdi«. Uvodnici u moskovskoj Pravdi u vrijeme komunističkoga Sovjetskoga Saveza, kao i uvodnici u komunističkim listovima u bivšoj saveznoj komunističkoj državi, bili su izričaji Centralnoga komiteta, središnje institucije Komunističke partije uključujući naravno i »vođu«, i jao svakomu, pojedincu ili skupini, tko bi u tom tekstu bio prokazan. Ni jedan hrvatski biskup nikada, pa ni u samostalnoj Republici Hrvatskoj, nije napisao poslanicu u kojoj bi tražio skidanje glave ikoje osobe ili kriminalizaciju ikoje skupine. Nikada ni jedan hrvatski biskup nije ni pokušao nametnuti ikojemu čovjeku u hrvatskom društvu negativno gledanje prema ikojemu čovjeku ili ikojoj društvenoj skupini kao takvoj, jer biskupi, kao nasljednici apostola, naviještaju radosnu vijest i nude ju vjernicima i svim ljudima dobre volje bez ikakve prisile ili prijetnje. Ostaje pitanje: što je autoru i Jutarnjemu listu trebalo iznošenje takvih snažnih, a potpuno netočnih i zlonamjernih tvrdnja o Crkvi u hrvatskom društvu?
