Voljena u slovačkom narodu i odmila zvana Anka, ta je djevojka život dala braneći svoju čistoću, nevinost tijela i duše. »Mučenica za čistoću« postala je kad se oduprla pijanomu okupatorskomu sovjetskomu vojniku, koji ju je pokušao silovati i koji ju je, potom u bijesu ustrijelio…
Anna Kolesarova rođena je 14. srpnja 1928. godine, u obitelji Jana i Anke, u selu Vysoka nad Uhom na istoku Slovačke, nedaleko od granice s Ukrajinom. Njezina je obitelj bila istinski vjernička pa su i malu Annu krstili na dan rođenja. Već kao dijete često je išla na misu i radnim danom, a s 10 godina primila je prvu pričest. Nakon majčine smrti, koju Anka doživljava u svojoj 13. godini, mala djevojčica preko noći odrasta…
U skladu s tim dobom, kao žena preuzima brigu o cijelom kućanstvu, u kojem živi s ocem i starijim bratom; a na misi i u molitvi krunice sudjeluje svakodnevno. Zbog straha od vojnika sovjetske Crvene armije, koji sve češće upadaju u njihova sela, i Anka – iako mlada, gotovo dijete – nosi crninu. Čini to zato da bi što manje privlačila pozornost naprasitih vojnika, koji su grabili i lijepe žene na teritorijima koje su otimali…
Tako je došao i kobni 22. studenoga 1944. godine. Po upadu Crvene armije na to područje, svi Kolesarovi su se skrili u podrum, čekajući da protutnji ta horda zla. No pronašao ih je pijani sovjetski vojnik pregledavajući kuću…
Anna je izišla iz skrovišta da bi vojniku ponudila štogod za jelo i tako pokazala da ga ne smatraju neprijateljem. No drznik ju je napao i upitao želi li s njime leći. Kad je to odbila, pokušao ju je silovati, no Anka se istrgnula iz njegovih ruku i potrčala prema obitelji… Nažalost, dostigli su ju hitci koje je razuzdani vojnik ispalio u nju, pred očima njezina oca i brata… »Zbogom, tata! Isuse, Marijo, Josipe!«, bile su joj zadnje riječi.
Zbog ratnih borbi, Anka je u prvi mah pokopana potajice, čak bez prisutnosti svećenika. Sprovodni su joj obredi održani tjedan dana kasnije, također u tajnosti, no svećenik Anton Lukač upisao je tada u knjigu umrlih bilješku da je poginula kao »mučenica čistoće«, kao i to da je nedugo prije smrti primila sakramente pomirenja i svete pričesti.
Samo nekoliko godina kasnije isusovac Michal Potocky počeo je u tajnosti prikupljati svjedočanstva o Anki, a do proglašenja blaženom – korak po korak – doveli su ju ponajprije upravo mladi, njezini vršnjaci. Već u doba protucrkvenoga komunizma, u tadašnjoj Čehoslovačkoj, počeli su potajice hodočastiti na njezin grob, a nakon »padanja komunističke zavjese«, 1989. godine, čine to i javno.
Godine 1999. grad Košice organizira prvo službeno hodočašće na njezin grob, i otad brojni mladi slave Anku Kolesarovu kao svoj uzor, mole joj se i tako pobožnošću grade put do pokretanja postupka za njezino proglašenje blaženom, 2004. godine, kao i do ovogodišnje rujanske beatifikacije.
Blaženu Annu Kolesarovu sad cijeli svijet može častiti kao duhovni uzor i nadahnuće za čuvanje vlastite čistoće (tijela ali i duha, uma). Posebice u ovo doba, koje već i neskriveno »poziva« mlade na »prljanje« na sve načine. Valja se tomu oduprijeti, ostati u Kristovoj ljubavi koja poštuje čistoću srca i tijela. U tome će nam pomoći i blažena Anka! (-c)
