VELIKA DJELA NAKON POBIJEĐENOGA STRAHA Poučak iz glasovite operacijske dvorane

Nima vaki testamenta

Hrvatskomu uglednomu dječjemu kirurgu iz Kliničkoga bolničkoga centra Zagreb dr. Tomislavu Luetiću priznanje za osobu godine uručio je glavni urednik Večernjega lista Dražen Klarić. Dr. Luetić pročelnik je Zavoda za dječju kirurgiju Klinike za kirurgiju KBC-a Zagreb, a nagrađen je jer je bio na čelu tima od čak 24 člana koji su 2. ožujka 2019. uspješno razdvojili sijamske blizanke Valentinu i Kristinu. Kako piše Večernjakova novinarka Romana Kovačević Barišić, ugledne medicinske publikacije širom svijeta prenijele su stručni prikaz toga nedvojbenoga svjetskoga uspjeha hrvatskih liječnika. Trebala je višemjesečna priprema za tako složen i delikatan zahvat, šest tjedana borili su se za njihov život kako bi uopće mogle biti podvrgnute zahvatu, no okolnosti su pogurale liječnički tim da ubrza s odlukom. Dr. Luetić priznao je: »Naravno, svi mi osjećamo strah. Osjećamo ga pred nepoznatim, a ovdje je bilo puno nepoznanica. No nastojali smo taj strah prevladati i svesti na razumnu mjeru, inače bi nas kočio. Na kraju smo ga i uspjeli nekako prevladati, a opet nismo upali u tu zamku da mislimo da nam je sve jasno. U takvim slučajevima nikad do kraja ne možete znati što vas čeka.« U tekstu stoji i sljedeće: »Djevojčice su danas dobro, živahne su, vesele i posve zdrave, redovito se cijepe, a njihova obitelj s njima zaista uživa. Različite su, čak ih možete razlikovati iako su genetski identične«, otkriva taj pomalo samozatajan liječnik. Iako kolege iz sada već slavnoga tima prstom upiru u njega kao vođu tima, on to relativizira i kaže da je to što je najstariji, eto, dovelo do toga da u ime svih primi i tu nagradu, koju Večernjak dodjeljuje već devetu godinu zaredom.

Invaliditet ne isključuje talent

Mnogi se klone ljudi s posebnim potrebama. Izdvojeni slučaj je Luka Šeslek, 23-godišnji mladić kojega je na radno mjesto pomoćnoga kuhara primio Zagrepčanin Vedran Habel. Nakon što je proveo 12 godina radeći u poznatim restoranima i hotelima, Habel je osjetio želju da svoje iskustvo podijeli s drugima te se odlučio okušati u edukaciji. O tome u Jutarnjem listu piše Lada Novak Starčević. Osnovao je Udrugu nastavnika u djelatnosti ugostiteljskoga obrazovanja i kroz nju posljednjih godina educira djecu bez odgovarajuće rodiljske skrbi i s invaliditetom. »Možda netko ima određeni invaliditet, ali zasigurno ima i talent koji treba iskoristiti uz određenu prilagodbu radnoga mjesta. Ako možemo na tržište uključiti one koji su u najtežim skupinama, onda nema opravdanja da neki drugi kažu da im je teško«, rekao je Habel za Jutarnji. Za Šesleka je rekao da je već dvije i pol godine zaposlen u udruzi na pola radnoga vremena i pokazao se kao izniman radnik. »Netko će oguliti mrkvu za minutu, a netko za pet minuta. Ali naš Luka će oguliti mrkvu bolje nego vi ili ja jer je puno pedantniji i precizniji. Svatko se može negdje naći. Ako nije za kuhara, možda je elokventan, možda zna puno pričati pa bi bio fantastičan na recepciji, na rampi od kampa…« pojasnio je Habel.

S Delmatinim djelom će se živjeti i umirati

Herci Ganza dovršila je monografiju o Ljubi Stipišiću. Za života je nailazio na sabotaže kucajući na brojna vrata koja se nisu otvarala ili su mu davali isprazna obećanja. Nije za života doživio priznanje jer nikomu nije pripadao, objašnjava Herci Ganza. Taj kreativni vulkan ništa nije moglo zaustaviti. Pisao je, skladao, slikao, memorirao pučka kazivanja, napjeve, dirigirao, orkestrirao, osnivao i vodio klape i festivale, špartao po Cvlaškoj i škojima… Život Ljube Stipišića Delmate teško bi stao i u cijeli tom knjiga, stoga je jasno da autorici njegove monografije nije bilo lako. »Nima vaki testamenta« nije obična monografija, to je zapravo fundament, kamen temeljac nekoga budućega muzeja Dalmacije u kojem će se pohraniti sve blago za kojim je maestro Stipišić tragao do svojih ovozemaljskih dana. A kada je pribjegao u vječnost, kad se skrio od »svete kakofonije brze i površne današnjice«, zahvaljujući srčanoj Herci »slidimo mu trag«, piše u Slobodnoj Dalmaciji.

Profesorica Ganza apsolvirala je doktorski studij iz književnosti i napisala rad na temu športske periodike, ali, kako sama veli, zaposlena je »Hrvatskim cestama« jer se od pisanja monografija, nažalost, barem u Hrvatskoj, ne može živjeti. A dosad ih je, što športskih, što klapskih i nekih drugih baštinskih tema napisala dvanaest. A »filu« čeka već pet sljedećih monografija jer je »rasprodana« do 2028. godine. Za prva biografiju koju je ispisala rečeno je da je kolosalna i nezaobilazna, Stipišićevoj čitatelji bi se mogli iznova vraćati. Riječ je o stvaralaštvu čovjeka s kojim će živjeti i umirati generacije. Skladanje na vlastite i tuđe stihove melografija, slikarstvo… nema gdje Delmate bilo nije. To je pravo čudo, kazala je Ganza, opisavši da ju je na momente hvatala istinska panika kako uopće izići na kraj s tako bogatim fundusom. Obitelj Stipišić i nositelji ideje objavljivanja monografije Iva Pehar i Mirko Đindić iz zaklade »Ljubo Stipišić Delmata«, koja je utemeljena nakon Stipišićeve smrti, dugo su tražili tko bi na pravi način napisao Delmatin životopis. Kao potencijalnu autoricu Ganzu je preporučio Jakša Fiamengo. Bio je svjestan da ona može iznijeti tako velik posao jer radila je monografiju festivala klapa u Omišu. Posvjedočila je da je Delmata bio prisutan u njezinu roditeljskom domu cijeli život te da je u djetinjoj dobi, tek kad je naučila čitati kao djevojčica od 6-7 godina, uzimala u ruke njegovu zbirku poezije »Rod titanski, rod žgincani« čija joj je naslovnica bila iznimno zanimljiva. Tu je knjigu, pripovijeda, vrtjela po rukama i uporno htjela znati što se u njoj krije. »Kao da me vukao taj njegov ‘ingropani’ jezik, arhaičniji od arhaičnog u koji nisam uspijevala proniknuti. Tko je tada mogao slutiti da ću jednog dana dobiti tu čast da budem njegova biografkinja, a da mi autor te upečatljive naslovnice, veliki splitski slikar i Ljubin cjeloživotni prijatelj Josip Botteri Dini bude recenzent.«

»Odlučio sam vjerovati da je poruka izrazito kršćanska«

Domagoj Dorotić nagrađivani je tenor koji je pjevao himnu prilikom svečanosti ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a nakon angažmana u Zagrebu i Osijeku postao je prvak riječkoga HNK-a. Za Studio je rekao zašto je nakon prvotnih dvojba na svečanosti Rijeke kao Europske prijestolnice kulture umjesto »U boj, u boj« pjevao »Za mir, za mir«: »Ozren Bilušić moj je dragi kolega kojeg poštujem, a siguran sam da isto tako i on mene, s obzirom na to da se dobro znamo iz Zagreba. Možda se čak s pravom zabrinuo kad je primijetio promjenu teksta u završnom zboru »U boj, u boj« iz opere »Nikola Šubić Zrinjski«, jer ne daj Bože da to postane praksa sa svim hrvatskim operama, pa da se takvo nešto koristi u promicanje određene politike ili ideologije! Međutim, možemo to promatrati iz više točaka gledišta. Ni meni nije bilo jednostavno prihvatiti taj izazov ili iskušenje kako to otpjevati, a da se ne osjećam smiješno ili iskorišteno za nečiji interes ili provokaciju, bivajući svjestan da će to izazvati raznorazne reakcije. Uglavnom, autoritet Juranić, kao hrvatski dirigent i kompozitor koji je ovom prilikom dirigirao »Za mir, za mir« (»U boj, u boj«), dao je svoj blagoslov da se to može tako izvesti, a ja sam o tome promišljao kao kršćanin, katolik i Hrvat, čime se izričito ponosim, te odlučio vjerovati da je poruka koju je Marin Blažević htio poručiti u promjeni teksta izrazito kršćanska te po tome i snažna za ovu priliku!« obrazložio je tenor.

IZVORGlas Koncila br. 8/2020.
Prethodni članakSARVAŠ – MJESTO U KOJEM JE U RATU SRUŠENA PRVA CRKVA – NE GUBI NADU Župno zajedništvo vraća život na spaljenu zemlju
Sljedeći članakSVJEDOČANSTVO IVANA RADOŠIĆA, ZVONARA SA 40-GODIŠNJIM STAŽEM »Zvonjavom sam rastjerivao i oblake«