Dokument Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za nauk vjere »Karizmatski pokret i obnova u Duhu u Katoličkoj Crkvi« nastavlja svoju »fenomenološku analizu i pastoralne smjernice« kratkim tumačenjem važnijih pojmova kojima se koristi karizmatski pokret. Pritom se u tumačenju svakoga pojedinoga pojma dade razaznati temeljna forma: najprije se utvrđuje da su fenomeni o kojima se govori (većina njih) postojali od samih početaka Crkve, a u drugom se dijelu daju neke smjernice za ispravno življenje tih fenomena danas.
»Karizmatici se najviše pozivaju na djelovanje Duha Svetoga u životu kršćanina«, što se naziva »izljevom Duha Svetoga«, ili »krštenjem u Duhu«.
Tu se upućuje na ono prvo i temeljno iskustvo prve Crkve na dan Pedesetnice, kad su učenici »od plašljivaca i skeptika postali hrabri svjedoci Krista raspetoga i uskrsloga«. »Tako i oni koji u naše vrijeme tvrde da su primili ‘krštenje u Duhu’, doživljavaju veliku promjenu na sebi: osjećaju da se puno toga promijenilo u njihovu životu, osjećaju spremnost i želju da naviještaju živoga Isusa Krista i spremni su za to trpjeti«, kaže dokument. I zaključuje govor o »izljevu Duha Svetoga« s tri bremenite rečenice: »Kršćani su po sakramentima kršćanske inicijacije već primili darove Duha Svetoga: teologalne kreposti (vjeru, nadu i ljubav) te sedam darova Duha Svetoga. Krštenjem u Duhu, kršćani ulaze u ‘novo stanje milosti’, u tzv. ‘karizmatsku milost’ koju Bog daje kršćanima na opću korist kako bi bili osposobljeni za bolje služenje Bogu i ljudima. Najsigurniji znak da je osoba uistinu primila ‘izljev Duha Svetoga’ jest vidljiva promjena na bolje u životu te osobe, tj. autentično obraćenje.«
Govoreći o proroštvu kao drugom važnom pojmu u karizmatskoj obnovi, dokument po ustaljenom obrascu zajedno s Drugim vatikanskim koncilom utvrđuje da je »sudjelovanje u Kristovoj proročkoj službi« (»Lumen gentium«) obilježje »čitavog Naroda Božjega«, a zajedno s Pavlom utvrđuje činjenicu da su neki vjernici, trajno ili privremeno, obdareni tim darom. »Budući da karizma proroštva izgrađuje zajednicu vjernika, očekivati je da Duh Sveti i u naše vrijeme daje taj dar običnim vjernicima koji čeznu za njim i mole za njega. (…) Dar proroštva ne odnosi se na proricanje budućnosti, nego na uzdizanje, opominjanje i utjehu Crkve. U karizmatskom pokretu postoje osobe koje su uvjerene da im Bog govori i da one moraju tu poruku navijestiti svijetu«, kaže se u dokumentu. No »kako se pravo postaviti prema takvim karizmaticima«? – »Trebamo biti oprezni«, odgovara dokument te iznosi opomenu proroka Jeremije o lažnim prorocima koji »prorokuju lažna viđenja, isprazna gatanja i snove srca svoga« (Jr 14, 14). Ostaje kriterij sv. Pavla: »Duha ne gasite! Proročanske govore ne prezirite, nego sve provjeravajte: Što je dobro, zadržavajte!« (1 Sol 5, 12). Dokument također iznosi dva opća »kriterija za razlikovanje istinitih od lažnih proroka: moralnu ispravnost proroka i pravovjernost (ortodoksiju) njegovih proroštava«.
Govoreći o »govoru u jezicima« kao još jednom tipično karizmatskom fenomenu, dokument upućuje na »dar jezika« koji su apostoli dobili na Duhove, ističući da su njime »naviještali Evanđelje i hvalili Boga«. Da taj dar ne treba odmah izjednačiti s »govorom u jezicima« (glosolalija), svjedoči odmah druga rečenica: »Svi koji su ih slušali mogli su ih dobro razumjeti.« Da je govor u jezicima kod sv. Pavla »koristan u privatnoj molitvi« te da »onaj koji ‘govori Bogu’ u jezicima ‘izgrađuje sebe’«, ali da ipak Apostol prednost daje onomu što i druge izgrađuje, dokument potvrđuje sljedećim Pavlovim zapisom: »Ja, hvala Bogu, govorim tuđim jezicima više od vas sviju. Ali u Crkvi više volim reći pet riječi svojim naravnim umom, da i druge poučim, nego bezbroj riječi u tuđem jeziku« (1 Kor 14, 18-20). Dokument odbacuje tezu prema kojoj bi govor u jezicima bio plod ekstaze, jer se u ekstatičkom stanju gubi svijest, što kod glosolalije nije slučaj.
Dokument iznosi sljedeću interpretaciju: »Glosolalija nije govorenje tuđih jezika koje netko nije nikada učio i nije plod religiozne ekstaze, nego je ona koristan način moljenja koji dopušta izražavanje dubokih osjećaja ljubavi prema Bogu. Govor u jezicima omogućuje ‘izljev srca Bogu’ i kao takav pridonosi doživljaju snažnoga iskustva nazočnoga Boga. Prema nekim biblijskim stručnjacima dar jezika neracionalna je molitva, priprosta molitva koja ne troši puno energije na formulaciju, a može izraziti duboke osjećaje duše. Glosolalija je neverbalna molitva hvale. (…) Ona znači mucati pred Bogom kao malo dijete. To ne mora biti čudesan dar s Neba, nego može biti naravni izražaj jednoga duhovnoga iskustva koje se može opisati kao: ‘stojim pred Bogom kao razdragano dijete’. (…) Većina ljudi koji na ovaj način mole nalaze u svojem ‘novom jeziku’ jezik hvale ili veličanja Boga, preko kojeg uspijevaju izraziti što inače ne bi uspjeli reći Bogu.«
Govor o »govoru u jezicima« dokument završava s dva upozorenja. Prvo, ako je neki govor u jezicima upućen čitavoj zajednici, »našao bi se netko koji ima dar razumijevanja govora u jezicima da poruku Božju prenese zajednici«. »U protivnom, onaj koji ima dar govorenja u jezicima, trebao bi to koristiti potiho, odnosno samo za sebe«, kaže dokument. Potom, istina oprezno, upozorava na sljedeću praksu: »Pojedini vođe karizmatskih zajednica sugeriraju svojim članovima da namjernim brzim izgovaranjem riječi ‘aleluja’ ili nekih drugih slogova… aktiviraju u sebi dar jezika. Nameće se pitanje opravdanosti te metode, jer dar jezika dar je koji Duh Sveti daje slobodno kome hoće i kada hoće i on se – čini se – ne bi mogao zadobiti takvim nekim prisilnim oponašanjem.«
Slično dokument argumentira i kad je riječ o karizmama ozdravljenja: utvrđuje činjenicu da je Isus liječio bolesne te da »liječiti bolesnike pripada u poslanje« dano učenicima. »S pojavom karizmatskih pokreta, oživljuje vjera mnogih katolika i u izvan-sakramentalnu molitvu za ozdravljenje. Postoji mnogo izvještaja o čudesnim ozdravljenjima u krugu karizmatske obnove. Neki članovi… došli su do zaključka da ih Bog na poseban način zove u službu ozdravljenja. To su oni vjernici koji, po Pavlovim riječima, ‘imaju karizmu ozdravljenja’ (1 Kor 12, 30). Isusova čudesna ozdravljenja – nastavlja promišljati dokument – »imaju duboko kristološko značenje«, predstavljaju »Radosnu vijest na djelu« te su povezana s vjerom. »Matejevo evanđelje promatra čudesna ozdravljenja kao ispunjenje starozavjetnih obećanja spasenja«, kaže se.
Ipak, odbacuje se zaključak nekih pentekostalaca koji su izjednačili Kristovo spasenje od grijeha, koje je već na djelu, sa spasenjem od smrti, kao da bi i ono bilo već potpuno na djelu. »Kad bi se to zbivalo na taj način, onda bi svi oni koji ne ozdrave bili dodatno opterećeni krivnjom da je to zbog njihove vlastite nevjere«, kaže dokument iznoseći životna svjedočanstava svetaca koji su patili od bolesti. »Isusova ozdravljenja teško bolesnih osoba ukazuju na njegovu buduću pobjedu nad moći koju smrt ima nad čovječanstvom«, kaže dokument. I nastavlja: »Činjenica je da neki bolesnici bivaju izliječeni po molitvi, a drugi ne. Treba reći da je svako karizmatsko ozdravljenje posve nezaslužena anticipacija ‘otkupljenja tijela’ koje će se dogoditi u budućnosti. Budući da smo podložni smrti, nemamo pravo pred Bogom zahtijevati da budemo oslobođeni od nekih uzroka smrti kao što su nemoć i bolest. Ozdraviti po molitvi jest vrsta pobjede nad smrću, ali također i strpljivo prihvaćanje bolesti je pobjeda milosti Božje i ljudskog duha nad smrću. Prema tome, jasno je da Bog želi da potražimo medicinsku pomoć kad smo bolesni. (…) Odbijanje medicinske pomoći značilo bi pokušati prisiliti Boga da nam pomogne nekim čudom, a to nije stav prave vjere, nego više pokušaj manipuliranja Boga.«
Vrlo se kratko dokument osvrće i na fenomen »počivanja u Duhu«. Riječ je o »fenomenu u kojem osoba pada natraške nakon što vođa ili karizmatik položi ruke na tu osobu«. »Riječ je o snažnom duhovnom iskustvu koje bi se moglo ovako izreći: ‘imam toliko povjerenje u Boga da padam u njegove ruke’«, pa je stoga i ovdje riječ »o naravnoj psihofizičkoj reakciji«. Slijedi kritički osvrt: »Neki to tumače kao plod autosugestije ili autohipnoze. Često padaju oni koji žele pasti ili očekuju da padnu.« A završava se pozivom na oprez kardinala Léon-Josepha Suenensa, inače snažnoga zagovaratelja karizmatskoga pokreta nakon Koncila: »U ovom je području potrebno odgovorno teološko-pastoralno istraživanje zbog čega pozivamo voditelje karizmatske obnove da postupaju oprezno i svojim načinom molitve ne potiču ove pojave.«
Dokument u šestom poglavlju iznosi i »nejasnoće i poteškoće vezane uz karizmatsku obnovu i pokrete«. Uputivši na činjenicu da karizmatska obnova »nije jednodušno primljena« u Crkvi, razlog je tomu sklon pronaći, s jedne strane, u »službenoj teologiji« koja naglašava »racionalni element vjere« (dok karizmatici naglašavaju emocionalni element), ali i, s druge strane, u »nerazboritosti nekih karizmatika« koja je u mjesnim Crkvama naišla na otpor.
U dokumentu se nabrajaju, uz poneka pojašnjenja, još neke »opasnosti« koje se mogu pojaviti u »crkvenim pokretima« (dakle, ne nužno samo u karizmatskima): stvaranje geto-mentaliteta; elitizam; zanemarivanje redovničke karizme (pojava redovnika/redovnica koji duhovnosti pokreta daju prednost pred vlastitim redovničkim pozivom); redukcionizam (svođenje vjere na samo jedan aspekt); liječenje obiteljskoga stabla; psihologizam; navezanosti na jakoga vođu; opasnost od lažnih očekivanja čudesnih ozdravljenja; odabiranje lakšega puta (brzo rješenje za različite životne poteškoće); pogrješne procjene egzorcizma (sklonost da se »svuda i u svemu vidi đavla« te da se bez elementarnoga poznavanja psihologije i psihijatrije duševne patologije proglase opsjednućem); nekatolici unutar pokreta (ako njihov broj prevagne, mogla bi biti upitna pravovjernost); svećenici otuđeni svojim dijecezama (izrijekom se spominje »Neokatekumenski pokret« koji ima svoja sjemeništa i bogoslovije); apsolutiziranje vlastitoga kršćanskoga iskustva kao jedino valjanoga; zatvaranje zajednice u sebe; nepridržavanje liturgijskih propisa Crkve.
Podulji komentar dokument iznosi uz liječenje obiteljskoga stabla. Glede te se prakse iznosi čitav niz teoloških poteškoća – nespojivost s učenjem o osobnoj odgovornosti i slobodi, nedostatak biblijskoga utemeljenja, »nespojivost« s naukom o sakramentu krštenja gdje se već moli molitva otklinjanja – te se navodi službeni stav Nacionalne službe zajedništva »da se ova metoda pomaganja pokojnima ne prakticira, nego da se za pokojne upućuju Bogu molitve i služe mise, prema savjetu Katekizma Katoličke Crkve«.
