VIJEĆE HBK-A ZA NAUK VJERE O KARIZMATSKOM POKRETU I OBNOVI U DUHU (2) Autentično obraćenje – najsigurniji znak Duha

»Ozdraviti po molitvi jest vrsta pobjede nad smrću, ali također i strpljivo prihvaćanje bolesti je pobjeda milosti Božje i ljudskoga duha nad smrću. Prema tome, jasno je da Bog želi da potražimo medicinsku pomoć kad smo bolesni.« 

Dokument Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za nauk vjere »Karizmatski pokret i obnova u Duhu u Katoličkoj Crkvi« nastavlja svoju »fenomenološku analizu i pastoralne smjernice« kratkim tumačenjem važnijih pojmova kojima se koristi karizmatski pokret. Pritom se u tumačenju svakoga pojedinoga pojma dade razaznati temeljna forma: najprije se utvrđuje da su fenomeni o kojima se govori (većina njih) postojali od samih početaka Crkve, a u drugom se dijelu daju neke smjernice za ispravno življenje tih fenomena danas.

Čemu služi »karizmatska milost«?

»Karizmatici se najviše pozivaju na djelovanje Duha Svetoga u životu kršćanina«, što se naziva »izljevom Duha Svetoga«, ili »krštenjem u Duhu«.

»Najsigurniji znak da je osoba uistinu primila ‘izljev Duha Svetoga’ jest vidljiva promjena na bolje u životu te osobe, tj. autentično obraćenje.«

Tu se upućuje na ono prvo i temeljno iskustvo prve Crkve na dan Pedesetnice, kad su učenici »od plašljivaca i skeptika postali hrabri svjedoci Krista raspetoga i uskrsloga«. »Tako i oni koji u naše vrijeme tvrde da su primili ‘krštenje u Duhu’, doživljavaju veliku promjenu na sebi: osjećaju da se puno toga promijenilo u njihovu životu, osjećaju spremnost i želju da naviještaju živoga Isusa Krista i spremni su za to trpjeti«, kaže dokument. I zaključuje govor o »izljevu Duha Svetoga« s tri bremenite rečenice: »Kršćani su po sakramentima kršćanske inicijacije već primili darove Duha Svetoga: teologalne kreposti (vjeru, nadu i ljubav) te sedam darova Duha Svetoga. Krštenjem u Duhu, kršćani ulaze u ‘novo stanje milosti’, u tzv. ‘karizmatsku milost’ koju Bog daje kršćanima na opću korist kako bi bili osposobljeni za bolje služenje Bogu i ljudima. Najsigurniji znak da je osoba uistinu primila ‘izljev Duha Svetoga’ jest vidljiva promjena na bolje u životu te osobe, tj. autentično obraćenje.«

Razlikovati istinite i lažne proroke

Govoreći o proroštvu kao drugom važnom pojmu u karizmatskoj obnovi, dokument po ustaljenom obrascu zajedno s Drugim vatikanskim koncilom utvrđuje da je »sudjelovanje u Kristovoj proročkoj službi« (»Lumen gentium«) obilježje »čitavog Naroda Božjega«, a zajedno s Pavlom utvrđuje činjenicu da su neki vjernici, trajno ili privremeno, obdareni tim darom. »Budući da karizma proroštva izgrađuje zajednicu vjernika, očekivati je da Duh Sveti i u naše vrijeme daje taj dar običnim vjernicima koji čeznu za njim i mole za njega. (…) Dar proroštva ne odnosi se na proricanje budućnosti, nego na uzdizanje, opominjanje i utjehu Crkve. U karizmatskom pokretu postoje osobe koje su uvjerene da im Bog govori i da one moraju tu poruku navijestiti svijetu«, kaže se u dokumentu. No »kako se pravo postaviti prema takvim karizmaticima«? – »Trebamo biti oprezni«, odgovara dokument te iznosi opomenu proroka Jeremije o lažnim prorocima koji »prorokuju lažna viđenja, isprazna gatanja i snove srca svoga« (Jr 14, 14). Ostaje kriterij sv. Pavla: »Duha ne gasite! Proročanske govore ne prezirite, nego sve provjeravajte: Što je dobro, zadržavajte!« (1 Sol 5, 12). Dokument također iznosi dva opća »kriterija za razlikovanje istinitih od lažnih proroka: moralnu ispravnost proroka i pravovjernost (ortodoksiju) njegovih proroštava«.

Glosolalija »ne mora biti čudesan dar«

Govoreći o »govoru u jezicima« kao još jednom tipično karizmatskom fenomenu, dokument upućuje na »dar jezika« koji su apostoli dobili na Duhove, ističući da su njime »naviještali Evanđelje i hvalili Boga«. Da taj dar ne treba odmah izjednačiti s »govorom u jezicima« (glosolalija), svjedoči odmah druga rečenica: »Svi koji su ih slušali mogli su ih dobro razumjeti.« Da je govor u jezicima kod sv. Pavla »koristan u privatnoj molitvi« te da »onaj koji ‘govori Bogu’ u jezicima ‘izgrađuje sebe’«, ali da ipak Apostol prednost daje onomu što i druge izgrađuje, dokument potvrđuje sljedećim Pavlovim zapisom: »Ja, hvala Bogu, govorim tuđim jezicima više od vas sviju. Ali u Crkvi više volim reći pet riječi svojim naravnim umom, da i druge poučim, nego bezbroj riječi u tuđem jeziku« (1 Kor 14, 18-20). Dokument odbacuje tezu prema kojoj bi govor u jezicima bio plod ekstaze, jer se u ekstatičkom stanju gubi svijest, što kod glosolalije nije slučaj.

»Dar jezika je neracionalna molitva, priprosta molitva koja ne troši puno energije na formulaciju, a može izraziti duboke osjećaje duše. Glosolalija je neverbalna molitva hvale. (…) Ona znači mucati pred Bogom kao malo dijete. To ne mora biti čudesan dar s Neba, nego može biti naravni izražaj jednog duhovnog iskustva koje se može opisati kao: ‘stojim pred Bogom kao razdragano dijete’.«

Dokument iznosi sljedeću interpretaciju: »Glosolalija nije govorenje tuđih jezika koje netko nije nikada učio i nije plod religiozne ekstaze, nego je ona koristan način moljenja koji dopušta izražavanje dubokih osjećaja ljubavi prema Bogu. Govor u jezicima omogućuje ‘izljev srca Bogu’ i kao takav pridonosi doživljaju snažnoga iskustva nazočnoga Boga. Prema nekim biblijskim stručnjacima dar jezika neracionalna je molitva, priprosta molitva koja ne troši puno energije na formulaciju, a može izraziti duboke osjećaje duše. Glosolalija je neverbalna molitva hvale. (…) Ona znači mucati pred Bogom kao malo dijete. To ne mora biti čudesan dar s Neba, nego može biti naravni izražaj jednoga duhovnoga iskustva koje se može opisati kao: ‘stojim pred Bogom kao razdragano dijete’. (…) Većina ljudi koji na ovaj način mole nalaze u svojem ‘novom jeziku’ jezik hvale ili veličanja Boga, preko kojeg uspijevaju izraziti što inače ne bi uspjeli reći Bogu.«

Govor o »govoru u jezicima« dokument završava s dva upozorenja. Prvo, ako je neki govor u jezicima upućen čitavoj zajednici, »našao bi se netko koji ima dar razumijevanja govora u jezicima da poruku Božju prenese zajednici«. »U protivnom, onaj koji ima dar govorenja u jezicima, trebao bi to koristiti potiho, odnosno samo za sebe«, kaže dokument. Potom, istina oprezno, upozorava na sljedeću praksu: »Pojedini vođe karizmatskih zajednica sugeriraju svojim članovima da namjernim brzim izgovaranjem riječi ‘aleluja’ ili nekih drugih slogova… aktiviraju u sebi dar jezika. Nameće se pitanje opravdanosti te metode, jer dar jezika dar je koji Duh Sveti daje slobodno kome hoće i kada hoće i on se – čini se – ne bi mogao zadobiti takvim nekim prisilnim oponašanjem.«

Ozdravljenja, znak pobjede nad smrću

Slično dokument argumentira i kad je riječ o karizmama ozdravljenja: utvrđuje činjenicu da je Isus liječio bolesne te da »liječiti bolesnike pripada u poslanje« dano učenicima. »S pojavom karizmatskih pokreta, oživljuje vjera mnogih katolika i u izvan-sakramentalnu molitvu za ozdravljenje. Postoji mnogo izvještaja o čudesnim ozdravljenjima u krugu karizmatske obnove. Neki članovi… došli su do zaključka da ih Bog na poseban način zove u službu ozdravljenja. To su oni vjernici koji, po Pavlovim riječima, ‘imaju karizmu ozdravljenja’ (1 Kor 12, 30). Isusova čudesna ozdravljenja – nastavlja promišljati dokument – »imaju duboko kristološko značenje«, predstavljaju »Radosnu vijest na djelu« te su povezana s vjerom. »Matejevo evanđelje promatra čudesna ozdravljenja kao ispunjenje starozavjetnih obećanja spasenja«, kaže se.

Ipak, odbacuje se zaključak nekih pentekostalaca koji su izjednačili Kristovo spasenje od grijeha, koje je već na djelu, sa spasenjem od smrti, kao da bi i ono bilo već potpuno na djelu. »Kad bi se to zbivalo na taj način, onda bi svi oni koji ne ozdrave bili dodatno opterećeni krivnjom da je to zbog njihove vlastite nevjere«, kaže dokument iznoseći životna svjedočanstava svetaca koji su patili od bolesti. »Isusova ozdravljenja teško bolesnih osoba ukazuju na njegovu buduću pobjedu nad moći koju smrt ima nad čovječanstvom«, kaže dokument. I nastavlja: »Činjenica je da neki bolesnici bivaju izliječeni po molitvi, a drugi ne. Treba reći da je svako karizmatsko ozdravljenje posve nezaslužena anticipacija ‘otkupljenja tijela’ koje će se dogoditi u budućnosti. Budući da smo podložni smrti, nemamo pravo pred Bogom zahtijevati da budemo oslobođeni od nekih uzroka smrti kao što su nemoć i bolest. Ozdraviti po molitvi jest vrsta pobjede nad smrću, ali također i strpljivo prihvaćanje bolesti je pobjeda milosti Božje i ljudskog duha nad smrću. Prema tome, jasno je da Bog želi da potražimo medicinsku pomoć kad smo bolesni. (…) Odbijanje medicinske pomoći značilo bi pokušati prisiliti Boga da nam pomogne nekim čudom, a to nije stav prave vjere, nego više pokušaj manipuliranja Boga.«

Karizmatska obnova »nije jednodušno primljena«

Vrlo se kratko dokument osvrće i na fenomen »počivanja u Duhu«. Riječ je o »fenomenu u kojem osoba pada natraške nakon što vođa ili karizmatik položi ruke na tu osobu«. »Riječ je o snažnom duhovnom iskustvu koje bi se moglo ovako izreći: ‘imam toliko povjerenje u Boga da padam u njegove ruke’«, pa je stoga i ovdje riječ »o naravnoj psihofizičkoj reakciji«. Slijedi kritički osvrt: »Neki to tumače kao plod autosugestije ili autohipnoze. Često padaju oni koji žele pasti ili očekuju da padnu.« A završava se pozivom na oprez kardinala Léon-Josepha Suenensa, inače snažnoga zagovaratelja karizmatskoga pokreta nakon Koncila: »U ovom je području potrebno odgovorno teološko-pastoralno istraživanje zbog čega pozivamo voditelje karizmatske obnove da postupaju oprezno i svojim načinom molitve ne potiču ove pojave.«

Dokument u šestom poglavlju iznosi i »nejasnoće i poteškoće vezane uz karizmatsku obnovu i pokrete«. Uputivši na činjenicu da karizmatska obnova »nije jednodušno primljena« u Crkvi, razlog je tomu sklon pronaći, s jedne strane, u »službenoj teologiji« koja naglašava »racionalni element vjere« (dok karizmatici naglašavaju emocionalni element), ali i, s druge strane, u »nerazboritosti nekih karizmatika« koja je u mjesnim Crkvama naišla na otpor.

Ne gasiti Duha, sve ispitati, dobro zadržati
Na završetku dokumenta Komisija HBK-a za nauk vjere iznosi kriterije za razlučivanje (sedmo poglavlje) i načela za ispravno djelovanje (osmo poglavlje) karizmatskih pokreta. Stablo se prepoznaje po svojim plodovima, glavni je evanđeoski kriterij razlučivanja. Dokument ga ovako pobliže opisuje: »U osobi raste stvarna želja za potpunim nasljedovanjem Isusa Krista, napose u njegovoj patnji i ljubavi prema potrebitima; želja da se služi drugima u velikodušnosti, strpljenju i razboritosti.« Međutim, »budući da postoji određena napetost između službene hijerarhijske Crkve i nekih karizmatskih pokreta, potreban je oprez i dobro poznavanje razlikovanja duhova da se na vrijeme prepoznaju autentične od umjetnih karizmi«. Zato je Crkva donosila svoje smjernice za razlučivanje. Temeljni je kriterij već zapravo iznesen u uvodu dokumenta: Crkva je već na Drugom vatikanskom koncilu prepoznala »činjenicu da Duh Sveti posvećuje narod Božji ne samo po svetim sakramentima, nego ga također vodi i krepostima uresuje svojim posebnim darovima ‘dijeleći ih kako hoće’«, kaže dokument tumačeći nauk Koncila. Te darove »treba primiti sa zahvalom i utjehom«, ali ih »ne treba lakoumno tražiti niti se preuzetno smiju od njih očekivati plodovi apostolskih djela«; a »sud o ispravnosti i urednoj uporabi spada na one koji upravljaju Crkvom«. Pastiri Crkve pak »trebaju paziti da ne gase Duha, nego da sve ispituju i zadrže ono što je dobro«. Tu dokument citira Kanon 305 Zakonika kanonskoga prava koji nadzor nad različitim društvima u Crkvi (pa onda i karizmatskima) povjerava »nadležnoj crkvenoj vlasti«.
U taj opći okvir dokumenta smještaju se načela kojih se trebaju držati sami karizmatski pokreti, kojima se stavlja na srce: »da se hrane Božjom Riječju i da ne dopuste da ih zahvati politička polarizacija snaga; da odole napasti sustavnoga osporavanja i kritiziranja; da budu povezani s mjesnom i sveopćom Crkvom te da ne padnu u napast da povjeruju kako su samo oni jedina prava Kristova Crkva (…); da sačuvaju iskreno zajedništvo s pastirima i da ostanu poslušni učiteljstvu Crkve, u odanosti papi kao trajnom jedinstvu Crkve i biskupu kao temelju jedinstva partikularne Crkve, te da to zajedništvo ostvaruju u prihvaćanju nauka Crkve i njezinih pastoralnih smjernica; da sebe ne drže jedinim subjektom kojemu je upućeno Evanđelje, nego da budu spremni na poštivanje uzajamne komplementarnosti ostalih karizmatskih stvarnosti u Crkvi i otvoreni za uzajamnu suradnju; da rastu u spoznaji, revnosti, zalaganju i misionarskom radu; da prihvate odgovornost u ispovijedanju katoličke vjere, u prihvaćanju i razglašavanju istine o Kristu i Crkvi; da budu sposobni u različite zajednice i u različite sredine unijeti duh evanđelja te budu izrazito misionarski orijentirani; da uvijek zadrže univerzalnu životnu perspektivu i da ne poprime obilježje sektaštva; da budu u službi svetosti u Crkvi i rasta ljubavi; da budu u službi rasta prema punini kršćanskoga života i savršenoj ljubavi; da budu spremni prihvatiti i podnositi trenutke kušnje, sumnje i ispitivanja, a ne samo tražiti čudesna izbavljenja; da se trude vidljivo pokazivati prisutnost duhovnih plodova, kao što su ljubav, radost, mir, humanost, molitva, kontemplacija, briga za zvanja za posvećeni život, za ministerijalno svećeništvo i za kršćanski brak; da budu spremni solidarno se zauzimati u društvenim nevoljama, zauzimati se posebno za siromašne, zanemarene i isključene iz društva; da omoguće Crkvi da preko njihova djelovanja mogne ući u sve tokove sudjelovanja i solidarnosti na putu stvaranja pravednijeg društva«. Posljednje je načelo namijenjeno »hijerarhijskomu autoritetu Crkve«, koji se poziva da promiče »legitimno priznavanje mnogostrukosti različitih oblika udruživanja laika u Crkvi«.

 

Tipične opasnosti crkvenih pokreta

U dokumentu se nabrajaju, uz poneka pojašnjenja, još neke »opasnosti« koje se mogu pojaviti u »crkvenim pokretima« (dakle, ne nužno samo u karizmatskima): stvaranje geto-mentaliteta; elitizam; zanemarivanje redovničke karizme (pojava redovnika/redovnica koji duhovnosti pokreta daju prednost pred vlastitim redovničkim pozivom); redukcionizam (svođenje vjere na samo jedan aspekt); liječenje obiteljskoga stabla; psihologizam; navezanosti na jakoga vođu; opasnost od lažnih očekivanja čudesnih ozdravljenja; odabiranje lakšega puta (brzo rješenje za različite životne poteškoće); pogrješne procjene egzorcizma (sklonost da se »svuda i u svemu vidi đavla« te da se bez elementarnoga poznavanja psihologije i psihijatrije duševne patologije proglase opsjednućem); nekatolici unutar pokreta (ako njihov broj prevagne, mogla bi biti upitna pravovjernost); svećenici otuđeni svojim dijecezama (izrijekom se spominje »Neokatekumenski pokret« koji ima svoja sjemeništa i bogoslovije); apsolutiziranje vlastitoga kršćanskoga iskustva kao jedino valjanoga; zatvaranje zajednice u sebe; nepridržavanje liturgijskih propisa Crkve.

Ne prakticirati liječenje obiteljskoga stabla

Podulji komentar dokument iznosi uz liječenje obiteljskoga stabla. Glede te se prakse iznosi čitav niz teoloških poteškoća – nespojivost s učenjem o osobnoj odgovornosti i slobodi, nedostatak biblijskoga utemeljenja, »nespojivost« s naukom o sakramentu krštenja gdje se već moli molitva otklinjanja – te se navodi službeni stav Nacionalne službe zajedništva »da se ova metoda pomaganja pokojnima ne prakticira, nego da se za pokojne upućuju Bogu molitve i služe mise, prema savjetu Katekizma Katoličke Crkve«.