ZAŠTO JE KARDINAL RATZINGER SNAŽNO POZVAO SLAVITI TIJELOVO Trijumfalni mimohod s Pobjednikom nad smrću

Papa Benedikt XVI. na Tijelovo je u procesiji s vjernicima grada Rima
»Euharistija je, u svojoj biti, odgovor na problem smrti; ona je susret s ljubavlju koja je jača od smrti. Tijelovo je odgovor na tu srž euharistijskoga otajstva. Jednom godišnje ono stavlja u središte trijumfalnu radost nad tom pobjedom te prati Pobjednika u trijumfalnom mimohodu ulicama«, piše kardinal Ratzinger.

Svako vrijeme nosi sa sobom svoje radosti, svoje brige, svoje načine razmišljanja i svoje putove traženja odgovora. Tako se dogodilo da je Crkva, tražeći svoj najdublji identitet na Drugom vatikanskom koncilu, na posve nov način otkrila svoje izvore, poglavito u Svetom pismu i u stoljećima prve Crkve. No imalo je to i svoju cijenu, kadgod možda i neopravdanu. Jedna od svetkovina za koju se na neki način izgubio pravi osjećaj i pravi žar jest Tijelovo, blagdan uspostavljen u srednjem vijeku s nizom popratnih krajevnih običaja koji s jedne strane svjedoče o inkulturaciji vjere u euharistiju u europske kulture, a s druge, istini za volju, nisu baš uvijek bili lišeni natruha praznovjerja.

Obnoviti prijašnji žar

U Hrvatskoj se, kao i u ostalim zemljama gdje je na vlasti bio komunizam, između Tijelova nekad i Tijelova danas protegnuo još jedan jaz. Javne proslave po ulicama gradova i seoskim cestama dugo su bile pridržane nekim drugim vođama; za Kristove povorke tu nije bilo mjesta. Nakon stjecanja samostalnosti u mnogim je župama i mjestima svečana javna proslava Tijelova obnovljena. No teško je obnoviti prijašnji žar, među ostalim i zato što je u međuvremenu došlo do promjene u crkvenom i vjerničkom mentalitetu. Ipak, činjenica da Hrvatska pripada krugu zemalja s izraženom katoličkom tradicijom koje Tijelovo priznaju i kao državni praznik i neradni dan vjernici mogu shvatiti kao poziv da se drevna tradicija pokuša ne samo očuvati, nego također sagledati u nekom novom svjetlu, tako da Tijelovo za njih ne bude samo dobrodošao slobodan dan.

Jedno od obilježja velikih teologa jest to da ne bježe ni od onih primjeraka iz riznice duhovnih blaga Crkve na koje se uhvatila patina te možda više ne sjaje nekadašnjim sjajem. Tako se Tijelovom u više navrata, još kao kardinal, bavio Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI. Dva njegova teksta koja, svaki na svoj način, mogu pomoći vidjeti svetkovinu Tijelova kao istinsko radosno slavljenje čitavoga otajstva vjere pod jednim vidom, vidom euharistije. Prvi je tekst objavljen u talijanskom mjesečniku »30 Giorni« 2005. godine.

»Pozdravljali Krista kao državnoga poglavara«

To promišljanje kardinala Ratzingera započinje stihom iz himna sv. Tome Akvinskoga, spjevanom upravo za tijelovsko slavlje. Stihom Akavinac poručuje vjerniku: »Quantum potes, tantum aude«, »koliko god možeš, toliko se smiješ usuditi« radosno slaviti – na to se odnosi stih – Kristovu prisutnost. Ratzinger se s mjerom sjete i nostalgije sjeća Tijelova u svojoj Bavarskoj. »Na Tijelovo se čitava zajednica osjeća pozvanom na tu zadaću: smije se usuditi sve što je moguće. Još uvijek osjećam miris koji se širio iz cvjetnih tepiha i od zelenih breza. Dio su tih sjećanja i uresi na svim kućama, zastave, pjesme. Još uvijek čujem puhačke instrumente mjesnoga orkestra, koji se na taj dan kadgod usudio i više no što je mogao. Još uvijek čujem pucnje petarda kojima su dječaci izražavali svoju neukrotivu radost življenja, ali kojima su na seoskim cestama upravo na taj način pozdravljali Krista kao državnoga poglavara, štoviše kao najvišega poglavara, kao Gospodara svijeta. Neprolazna Kristova prisutnost na taj se dan slavila kao državnički posjet koji ne zazire, moglo bi se reći, ni od najmanjega sela«, napisao je kardinal Ratzinger.

Podsjetio je i na utjecaj liturgijske reforme. »Potom nas se podsjetilo da je euharistija ustanovljena u dvorani posljednje večere te da odatle dobiva trajne konotacije svojega slavljenja. Znakovi kruha i vina, koje je Gospodin odabrao za to otajstvo, vežu pozornost uz gestu primanja. Ispravan način zahvaljivanja za ustanovljenje euharistije jest stoga samo euharistijsko slavlje, u kojem slavimo njegovu smrt i uskrsnuće i koje nas izgrađuje kao živu Crkvu. Sve se ostalo činilo upravo pogrješnim shvaćanjem euharistije. Tomu valja pridodati probuđeni otpor svemu što je imalo okus trijumfalizma, koji se činio nepomirljivim s kršćanskom sviješću o grijehu i s tragičnim stanjem u svijetu. Tako je proslava Tijelova postala nelagodnom«, napisao je kardinal Ratzinger.

»Naš odnos prema vremenu jest zaborav«

Prema njegovu mišljenju, »mnogo je manje zatvoren« za značenje proslave Tijelova bio Tridentski koncil. »On je rekao da je cilj Tijelova potaknuti na zahvalnost i u svima živim održati sjećanje na Gospodina.«

»Budući da je čovjek odveć malen da bi dopro do Boga, sam Bog se za nas učinio malenim da bismo od njegove ljubavi mogli primiti ljubav te da svijet postane njegovo kraljevstvo. To je značenje blagdana Tijelova. Gospodina koji se utjelovio, Gospodina koji je postao kruhom, nosimo ulicama naših gradova i naših sela. Uranjamo ga u svakodnevicu našega života, naše ulice postaju njegovim ulicama. On ne smije ostati zatvoren u tabernakulima, od nas na distanci, nego mora biti posred nas.«

Tijelovo je, dakle, lijek za »čovjekov zaborav«, ono poziva na »osjećaje zahvalnosti«, a zajednički »pogled uprt u jedinoga Gospodina« stvara zajedništvo. Koliko je to današnjemu čovjeku potrebno proizlazi iz, za Ratzingera tipične, britke kratke analize današnjega vremena: »Mnogo bi se o tome dalo reći. Nismo li možda postali okrutno nesposobni misliti i sjećati se, upravo u doba računala, sastanaka i agenda kojima se koriste čak i djeca u osnovnoj školi? Psiholozi nam kažu da je naša svjesna racionalnost samo površina čitave duše. No mi smo toliko zaokupljeni tom prvom razinom da se dubinu više ne uspijeva čuti. Ta činjenica definitivno podriva čovjekovo zdravlje, jer on više ne osjeća što je autentično, ne živi više on sam, nego ono slučajno i ono površno živi njega. S tim je usko povezan naš odnos s vremenom. Naš odnos prema vremenu jest zaborav. Živimo u ovom trenutku. Čak želimo zaboraviti, jer ne dopuštamo starost i smrt. No ta je želja za zaboravom zapravo laž te nas pretvara u agresivni vapaj za budućnošću, vapaj koji želi slomiti vrijeme. No i ta romantika budućnosti, zbog koje se ne želi biti podvrgnut vremenu, također je laž te uništava čovjeka i svijet. Jedini način da se zagospodari vremenom jest oproštenje i poniznost, koja prihvaća vrijeme kao dar te ga preobražava u zahvalnost.«

»Neishranjenost« ljudskih srdaca

Tu Ratzinger dolazi do sljedeće, ključne tvrdnje Tridentskoga koncila da se na Tijelovo »slavi Kristova pobjeda, njegov trijumf nad smrću«. Upravo ta pobjeda, pobjeda nad smrću, opravdava opisani bavarski stil proslave koja je nalik dočeku državnika, ili onaj o kojem govori Tridentski koncil, koji se poziva na trijumfalni doček pobjednika iz bitke. »Samo ako postoji odgovor na smrt, čovjek može uistinu biti zadovoljan. Ako postoji taj odgovor, dopuštenje za radost uistinu je stvarno te može biti temelj slavlja. Euharistija je, u svojoj biti, odgovor na problem smrti; ona je susret s ljubavlju koja je jača od smrti. Tijelovo je odgovor na tu srž euharistijskoga otajstva. Jednom godišnje ono stavlja u središte trijumfalnu radost nad tom pobjedom te prati pobjednika u trijumfalnom mimohodu ulicama«, piše Ratzinger.

Drugi je Ratzingerov tekst neka vrsta teološke meditacije, objavljene u knjizi »In camino verso Gesu Cristo – Na putu prema Isusu Kristu« 2004. godine. Kardinal Ratzinger polazi od pitanja kao što su: Zašto ima gladi u svijetu? Zašto djeca gladuju dok se istodobno hrana baca da bi se održale cijene? Zašto se čini da je čovjek vičniji pronalaženju sredstava koja siju smrt nego probijanju putova života? Odgovor pronalazi u »neishranjenosti« ljudskih srdaca.

»Naše ulice postaju njegovim ulicama«

»Razmišljajući o svemu tome«, piše kardinal Ratzinger, »razumijemo riječi kojima Isus uzvraća Sotoni koji ga poziva da kamenje pretvori u kruh: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta’ (Mt 4, 4). Da bi bilo kruha za sve, prvo treba nahraniti ljudsko srce. Da bi bilo pravednosti među ljudima, prvo treba pravednost niknuti u srcima, ali ona se ne razvija bez Boga i bez životne hrane njegove riječi. Ta se Riječ utjelovila, postala je ljudskom osobom, kako bismo je mogli primiti i učiniti je svojom hranom. Budući da je čovjek odveć malen da bi dopro do Boga, sam Bog se za nas učinio malenim da bismo od njegove ljubavi mogli primiti ljubav te da svijet postane njegovo kraljevstvo. To je značenje blagdana Tijelova. Gospodina koji se utjelovio, Gospodina koji je postao kruhom, nosimo ulicama naših gradova i naših sela. Uranjamo ga u svakodnevicu našega života, naše ulice postaju njegovim ulicama. On ne smije ostati zatvoren u tabernakulima, od nas na distanci, nego mora biti posred nas, u svakodnevnom životu. Mora hodati gdje mi hodamo, živjeti gdje mi živimo. Naš svijet, naši životi moraju postati njegovim hramom. (…) Tijelovo želi izraziti to Gospodinovo kucanje na vrata naše unutarnje gluhoće. On kuca na vrata našega svakodnevnoga života i kaže: ‘Otvori mi! Daj da uđem! Počni živjeti od mene! (…) Živite od mene da biste uistinu bili živi!’ Ali živjeti također uvijek znači: darivati druge.«

Naglasak na stvarnoj Kristovoj prisutnosti
Pozadinu ustanovljenja svetkovine Tijelova (Corpus Domini) čine tri elementa. Prvi element jesu reakcije na katarske hereze. Polazeći od dualističkoga viđenja svijeta – zlo božanstvo koje je stvorilo materiju i dobro božanstvo koje je stvorilo duhovne stvarnosti – katari nisu mogli pojmiti stvarnu prisutnost Kristovu u nečem materijalnom kao što je kruh i vino. Crkva je na to krivovjerje reagirala stavljajući naglasak na stvarnu Gospodinovu prisutnost u euharistiji. Drugi je element nauk o pretvorbi (transsupstancijaciji), koji je onodobnim misaonim instrumentarijem teološki objasnio stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, a svoj je vrhunac doživio sa sv. Tomom Akvinskim. Neposredan poticaj uvođenju svetkovine dala je mističarka sv. Julijana iz Cornillona (+1258.), poznata i kao sv. Julijana iz Liegea, koja je svoje mističke događaje i viđenja shvatila kao Božji poticaj da se u Crkvi uspostavi svetkovina koja će upućivati na stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji.
Svetkovina je najprije uvedena u Liegeu, a na razini opće Crkve uspostavio ju je papa Urban IV. 1264. godine. U papinoj buli »Transiturus de hoc mundo« stoji: »Premda se svaki dan svečano slavi euharistija, opravdanim smatramo da ju se, barem jednom u godini, spomene na časniji i svečaniji način. Uistinu, druge stvari kojih se spominjemo zahvaćamo duhom i umom, ali time ne zadobivamo njihovu stvarnu prisutnost. No u tom sakramentalnom spomenu na Krista, makar u drugačijem obliku, Isus je Krist prisutan s nama u vlastitoj biti. Ta kad je trebao uzići na nebesa, rekao je: ‘Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’ (Mt 28, 20).« O procesiji Urban IV. uopće ne govori, nego govori o radosnom pučkom slavlju s pjevanjem euharistijskih himana. Taj je papa također ustanovio da se Tijelovo slavi u četvrtak nakon duhovske osmine i ta se odredba očuvala do danas.
Tijelovska procesija s Presvetim ustalila se u XV. stoljeću, a običaj da ona zastane na četiri postaje, s čitanjem četiriju evanđelja i euharistijskim blagoslovom, razvio se u Njemačkoj. Osnovne konture toga obreda očuvale su se do danas. Liturgijsko-teološki gledano, slavlje Tijelova svojevrsni je produžetak slavlja Velikoga četvrtka. No dok je na Veliki četvrtak naglasak stavljen na žrtveni značaj euharistije (Krist predaje sebe za otkupljenje grijeha, nastupa kao onaj koji se daje, koji poslužuje, pere noge), na Tijelovo je u prvom planu stvarna Isusova prisutnost u sakramentu.

IZVORGlas Koncila br. 24/2019.
Prethodni članakMEKA ZA STRANE AUTORE Hrvatski znanstveni časopisi kao meta
Sljedeći članakPOVEZANOST SAKRAMENTA KRSTA I VJERE Baština slobode u Kristu