U srijedu 11. veljače navršilo se 25 godina od prosvjednoga skupa »Svi smo mi Mirko Norac« koji je održan na splitskoj Rivi. Bio je to najmasovniji prosvjedni skup u demokratskoj Hrvatskoj koji je okupio više od 150 tisuća ljudi. Unatoč masovnosti i utjecaju na kasnija politička zbivanja, 25. godišnjica skupa prošla je potpuno neopaženo u javnosti i medijima. Prosvjed na Rivi nije bio ni uzgred spomenut u HRT-ovoj emisiji TV kalendar koja »prikazuje važne događaje i obljetnice iz hrvatske i svjetske povijesti«.
Prosvjed na Rivi bio je iniciran sudskim nalogom za uhićenje hrvatskoga generala Mirka Norca zbog optužaba za zločine počinjene u Domovinskom ratu. Na Rivi se prosvjedovalo protiv kriminalizacije Domovinskoga rata te se zahtijevao prekid kaznenoga procesuiranja hrvatskih branitelja i generala iz Domovinskoga rata. Tražio se i prekid suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu i održavanje prijevremenih parlamentarnih i predsjedničkih izbora.
Hrvatsko društvo i politika u prvom su desetljeću 21. stoljeća bili obilježeni mučnim i traumatičnim odnosom s Haaškim sudom. Velik dio javnosti teško se mirio s optuživanjem hrvatskih generala za zločine počinjene u Domovinskom ratu. Za razliku od hrvatske vlasti predvođene Franjom Tuđmanom, nova vlast nakon izbora 2000. bila je pripravna (i prisiljena) surađivati s Haaškim sudom u kaznenom procesuiranju hrvatskih generala. Izvanjski pritisci na hrvatsku državu i društvo zbog procesuiranja ratnih zločina bili su oličeni u liku Carle Del Ponte, glavne tužiteljice Haaškoga suda od 1999. do 2007.
Djelovanje Carle Del Ponte kao glavne tužiteljice Haaškoga suda slabo je istraženo i objašnjeno. Kao nekovrsni uvid u njezino djelovanje služe nedavno objavljeni memoarski zapisi Williama Montgomeryja, američkoga veleposlanika u Hrvatskoj (1998. – 2000.) i SR Jugoslaviji, odnosno Srbiji i Crnoj Gori (2002. – 2004.). Montgomery je kao veleposlanik bio najvažniji »terenski« akter američkoga utjecaja na političke procese u Hrvatskoj od 1998. do 2000. Montgomery navodi da je dio početnoga mandata Haaškoga suda bilo potpomaganje pomirenja u regiji, a »učinio je potpuno suprotno«. Montgomery ističe da je Haaški sud »pridonio slabljenju ionako krhkih, novostvorenih demokratskih vlasti u regiji«. Navodi da je najveću štetu napravila Carla Del Ponte, koju opisuje kao »drsku, samouvjerenu glavnu tužiteljicu Haaškoga suda«. Dalje opisuje: »Ona je povremeno dolazila u regiju, sukobljavala se sa svima redom, najavljivala nove optužbe i potom odlazila. Budimo sasvim jasni: ni jedna osoba nije bila izručena u Haag zbog nje ili same te institucije; sve uvjeravanje, svaki pritisak i nagovaranje vlasti da izruče ljude potjecali su od zemalja poput Sjedinjenih Država i Velike Britanije.«
Kako je izgledao američki utjecaj na postavljanje hrvatske vlasti prema Haaškomu sudu Montgomery opisuje na primjeru optužnice protiv »tek postavljenoga šefa Račanova kabineta«. Tu se očito radi o pogrješnom navođenju javne dužnosti jer opis odgovara situaciji s hrvatskim generalom Petrom Stipetićem koji je u ožujku 2000. bio imenovan za novoga načelnika Glavnoga stožera Hrvatske vojske. Nakon što je vlast SAD-a doznala za podizanje optužnice Haaškoga suda »protiv još tri Hrvata«, Montgomeryju je kao tadašnjemu veleposlaniku naloženo razgovarati s predsjednikom Vlade Račanom i upozoriti ga na optužnice koje slijede.
Montgomery je ohrabrio Račana da odustane od Tuđmanove politike koja je branila razgovaranje hrvatskih generala s istražiteljima Haaškoga suda i predložio mu pozivanje spomenutih istražitelja u Zagreb »da se sastanu s kim god žele«.
Nakon što je u munjevitoj logističkoj akciji uspio pronaći Račana na jednom hrvatskom otoku na kojem je upravo ručao sa svojim suradnicima, objasnio mu je u čemu je problem i ovaj je odmah »razumio opasnost i potrebu za hitnim djelovanjem«. Istoga dana Haaški je sud obaviješten o promjeni hrvatske politike i njihovi su istražitelji odmah poslani u Zagreb. Montgomery zaključuje da »optužnice nikad nisu podignute pošto su šef kabineta i ostali razjasnili situaciju na zadovoljavajući način«.
Montgomery u memoarima ne spominje prosvjed na Rivi, no tada više nije ni bio veleposlanik u Hrvatskoj. No prosvjed je sigurno utjecao na djelovanje Haaškoga suda i njegovih tadašnjih američkih i britanskih pokrovitelja. Prosvjed na Rivi bio je najodlučniji izraz otpora hrvatskih građana prema izvanjskomu krojenju »tranzicijske pravde«.
Prosvjed na Rivi korjenito je preokrenuo tadašnje političke trendove i trasirao kasnija politička zbivanja. HDZ se profilirao kao najsnažniji branitelj Domovinskoga rata i hrvatskih generala od optužaba za ratne zločine, čime je stranka obnovila izgubljeni legitimitet i povratila biračku potporu. Odnos prema kaznenomu procesuiranju i izručenju hrvatskih generala Haaškomu sudu produbio je razlike između glavnih stranaka vladajuće koalicije, SDP-a i HSLS-a. SDP je ostao ustrajan u politici suradnje s Haaškim sudom, a HSLS je doživio unutarnji raskol oko toga pitanja. Većinski dio HSLS-a okupljen oko predsjednika Dražena Budiše izišao je iz Vlade predvođene Račanom, ali stranka nije nikad povratila svoju političku snagu s kraja devedesetih i početka novoga tisućljeća. Usporedno s padom nacionalno-liberalnoga HSLS-a došlo je do uspona lijevoliberalnoga HNS-a. Masovna i polarizirajuća politička okupljanja Hrvata jačaju HDZ i njima najodlučnije suprotstavljenu »lijevu« opciju. Prije četvrt stoljeća to je bio HNS, danas je Možemo!
